Prije nekoliko godina u Austriji se održavao edukacijski seminar na kojemu je glavni govornik bio Michael Niemeyer, glavni analitičar u Bayernu od 2011. godine. Osim tehničkog dijela, glavna stvar o kojoj je pričao svodila se na to kako je glavna poveznica koja veže Juppa Heynckesa, Pepa Guardiolu i Carla Ancelottija zadovoljstvo kada im na sastanku stožera nema što posebno ‘prijaviti’. Svaki od njih je veliki trener sa svojim specifičnim stilom nogometa i sa svojim posebnim zahtjevima, ali svaki od njih je tu ‘malu’ pobjedu shvaćao kao vlastiti uspjeh.
U suštini, rutina u pobjedi je kompliment i treneru i igračima. Ona je indikator da je momčad napredovala na razinu na kojoj ne mora odigrati ništa posebno ali svejedno ima toliko stabilnosti da kontrolira utakmicu što i jest poanta trenerskog rada na pripremi.
Dinamo nije ni blizu Bayernove razine, ali je na razini da utakmice poput ove s Legijom može rješavati rutinski. Ista je stvar bila s Omonijom, pa i s Valurom, a vrlo je vjerojatno da će biti slično i sa Sheriffom. Dinamu visoki koeficijent omogućava mjesto nositelja i put do Lige prvaka ga vodi preko momčadi koje imaju dosta manje individualnog talenta, a sustav s dvije utakmice onemogućuje da se ponove slučajevi poput Ferencvárosa prošle sezone.
Uostalom, dovoljno je usporediti ovaj Dinamo s onim prije pet ili šest godina. I tada je imao dovoljno igračke kvalitete za prolaz u Ligu prvaka i povremeno je ulazio, ali čak i ti prolazi su se događali uz puno više stresa. Odličan je primjer utakmica protiv Moldea iz sezone 2015./16. kada je prva utakmica završila 1:1, dok su u drugoj Norvežani Dinamovih 0:3 pretvorili u 3:3 uz dva promašena kaznena udarca. Godinu dana ranije Dinamo nije ušao u Ligu prvaka jer je Zoran Mamić ispao od Aalborga porazom od 0:2 na Maksimiru, a još godinu ranije je ispao od Nenada Bjelice i Austrije iz Beča gdje je — nakon još jednih 0:2 na Maksimiru u prvoj utakmici — Dinamo u uzvratu držao 3:1, ali nije uspio završiti utakmicu.
Dinamo je došao na razinu kada ovakve utakmice odrađuje rutinski i kada se nema što za ‘prijaviti’
Današnji Dinamo ostavlja dojam momčadi koja bi sve te tri sezone glatko igrala u Ligi prvaka s takvim suparnicima jer je nadrasla neke probleme. Nisu to bile loše momčadi; od Aalborga i Austrije su ispadali Marcelo Brozović, Duje Čop i El Arbi Hillel Soudani, a prednost protiv Moldea su prosipali Arijan Ademi, Marko Pjaca i Marko Rog, uz Soudanija. Talenta je bilo, ali bilo je i dječjih bolesti koje je ovaj Dinamo prebolio.
Nazovite to iskustvom, samopouzdanjem, zrelošću ili promjenom kulture u klubu, ali stvari su drugačije. Dinamo danas ne mora odigrati ništa posebno da dobije utakmicu jer kontrola zbivanja na utakmici ne dolazi u pitanje. Pobjede protiv ovakvih ekipa su naprosto rutinske čak i u prvoj utakmici u kojoj je Dinamo bio dosta bolji, ali mu je nedostajalo odlučnosti nakon vodećeg gola.
Gužvanje Legije u sredinu
Jedan od glavnih razloga stabilnosti je sredina terena. Damir Krznar u uzvratu nije mogao računati na Arijana Ademija koji je neosporni vođa te možda čak i ključni igrač ove momčadi, tako da se odlučio za postavu u kojoj će dva centralna vezna biti Kristijan Jakić i Josip Mišić, ispred njih je bio Lovro Majer, a Luka Ivanušec je s desnog krila ulazio prema sredini terena kao dodatna opcija. To je nominalno bila 4-2-3-1 formacija, ali s Ivanušecom i Brunom Petkovićem koji se spuštao prema lopti, Dinamo je imao sasvim dovoljno opcija u sredini terena.
Uostalom, odlučujući gol je pao po sličnom principu.
Lopta je kod Ivanušeca, Petković se povukao koji korak unatrag, a Majer je zapravo najistureniji igrač na terenu. Sredina terena je nakrcana jer sva trojica zauzimaju isključivo centralnu zonu, a Legia je odgovorila tako što je sva tri stopera skupila vrlo usko, baš kao i dva zadnja vezna koja su neposredno ispred njih.
Dinamo višak igrača u sredini — što uvjetuje manjak širine — kompenzira tako što diže oba beka jako visoko. Bartol Franjić bježi Josipu Juranoviću – koji je bio zadužen za Mislava Oršića i koji je od njega očekivao priključenje napadu, zato i kasni u pokrivanje Franjića — te utrčava iza leđa Artura Jędrzejczyka koji je fokusiran isključivo na loptu, ali obavezno treba primijetiti Stefana Ristovskog na strani bližoj kameri koji je također istrčao kontru i priključio se napadu. Dinamo je zgužvao Legiju u sredini i s trojicom igrača vezao petoricu kako bi ostavio prostor bekovima.
Tu do izražaja dolazi igračka klasa. Iako trojica stopera stoje u 15 metara četvornih, Ivanušec šalje loptu između njih i sjajno upošljava Franjića. Ne traži ga preko Petkovića ili loptom između Jędrzejczyka i Juranovića nego dodavanje gura između dva stopera dok taj prostor brani i zadnji vezni koji ga napada u pokušaju oduzimanja lopte. Ivanušec je napravio nevjerojatan potez, ali do njega dolazi jer Dinamo dobro okupira sredinu terena i ima opcije za širinu na oba boka.
Možda i bolji primjer stabilnosti i ključne uloge veznog reda je nekoliko minuta prije; u situaciji kada Dinamo nema loptu i kada je u fazi obrane.
Mislav Oršić disciplinirano prati Josipa Juranovića u gornjem lijevom kutu ekrana. Da bi Dinamo zadržao 4-4-2 formaciju kojom je pokrivao prostor, iz vezne linije prema Petkoviću naizmjenično iskaču Jakić i Ivanušec. U ovom slučaju Jakić prepoznaje da nema opasnosti iza njegovih leđa i da može izaći u pritisak prema suparničkom centralnom veznom, a Ivanušec ostaje u veznoj četvorci.
Kontroliranje suparnika
Međutim, tu vidimo drugi dio priče. Legia nema ideju kako izgraditi napad. Oba centralna veznjaka su spuštena ispod linije centra, tri stopera su relativno usko i nemaju ama baš nikakvu funkciju u otvaranju napada te Dinamo ovo lagano brani. Možda bi prije, protiv nekog Aalborga ili Moldea, krilo zaboravilo pratiti beka ili bi se u sredini dogodio pad koncentracije, ali ovaj Dinamo je dovoljno stabilan da bez problema kontrolira suparnike ovakve kvalitete. Posao u pokrivanju se odrađuje rutinski, Ivanušec točno zna koji mu je zadatak kada Jakić ostane nisko, a koji je kada se podigne u pritisak prema veznjaku. Ništa posebno, ali upravo u tome i je stvar — Dinamo je došao na razinu kada ovakve utakmice odrađuje rutinski i kada se nema što za ‘prijaviti’.
Takva razina stabilnosti je preduvjet da igračka klasa dođe do izražaja. Ivanušecovo dodavanje je sjajno, ali ono ima metu jer su oba beka istrčala tranziciju. A oni su mogli istrčati jer su dva centralna vezna osigurala prostor i jer je Mislav Oršić u prvom trenutku odvukao Juranovića kojeg je pratio duboko na svoju polovicu. A sve to je bilo moguće jer je Dinamo dobro stajao u zonskoj obrani i mogao je presjeći dodavanje koje je Legia uputila jer nisu imali ideje gdje s loptom s obzirom na to da je pet igrača ostalo ispod linije centra i ispred Petkovića kao prvog čovjeka obrane.
Nije to ništa puno drugačije od onoga što je Krznarova momčad napravila protiv Omonije niti bi ikoga trebalo iznenaditi ako istu stvar vidi protiv Sheriffa. Bez puno spektakla, ali i bez imalo oscilacija; mirno i strpljivo s vjerom u vlastitu igračku klasu. Rutinski i na rubu Lige prvaka.
