Istjecale su posljednje sekunde produžetka, Tomáš Satoranský napravio je rolling u desnu stranu, Luguentz Dort ostao je na njemu i zatvorio prodor, ali češki se reprezentativac digao na šut iz driblinga i zabio od table za 103:101. Bio je to kraj nadi. Još jedan bolan poraz i još jedne propuštene Olimpijske igre. Kanadski su košarkaši pognutih glava i razočaranih pogleda napustili parket. Nisu mogli pronaći riječi za ono što ih je snašlo. Sudeći po izjavama, bilo mi je teško zauzdati misli.
Ostali su tako sjediti u svlačionici i poveli razgovor: Želimo li da ovo uspije? Što moramo napraviti? Zaključak je bio da se moraju posvetiti tome svakog ljeta. Poruka je bila jasna: dobili smo pljusku, ali imat ćemo novu priliku i moramo doći s boljim stavom. Dogovor je bio da se obvežu na trogodišnju predanost kako bi skupili što više iskustva. Godinu dana poslije proveli su ljeto trenirajući zajedno i pobijedili u 11 od 12 utakmica u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Prvu su misiju uspješno obavili, ali mnogi im i dalje nisu vjerovali jer iza njih nije bilo ozbiljnog rezultata, nego tek naznaka napretka.
Košarka je u Kanadi najbrže rastući sport i samim tim su očekivanja velika. Prije tri godine imali su 17 igrača na otvaranju NBA sezone, godinu poslije 20, a prošlu su sezonu otvorili s rekordnih 22. I to ne bilo kakvih igrača, nego pretežito startera i glavnih igrača u svojim momčadima. Andrew Wiggins bio je krucijalan u pohodu na četvrti naslov Warriorsa, Jamal Murray je kao druga napadačka opcija postao prvak, a Shai Gilgeous-Alexander izabran je u prvu petorku NBA lige.
Dobar dio njih nema što dokazivati. Ili su već nešto postigli ili ih čekaju višemilijunske zarade i dugogodišnja karijera u najjačoj ligi na svijetu. Međutim, igranje na međunarodnoj sceni je nešto sasvim drugo. Tu se ne dolazi nadmašiti jednog suparnika, već osvojiti zlato. Predstavljati svoju zemlju, žrtvovati se i ne tražiti povlašteni status. Tko na to nije spreman, pronašao je razloge da ne bude tu. U tom kontekstu igračima s vrlo malo međunarodnog iskustva nije lako promijeniti mentalitet. U FIBA-inoj košarci nema toliko igre jedan-na-jedan, težnje atrakciji ili gledanja osobne statistike. Tu je riječ o predanosti i podjeli uloga u kratkom periodu.
Tek su se regrupirali i shvatili da mogu, sad je sve samo stvar vremena. Oni imaju dovoljno talenta da se u budućnosti suprotstave i najboljoj američkoj reprezentaciji
Kanada je to shvatila.
Mjesec dana prije početka priprema na klupu reprezentacije sjeo je španjolski stručnjak Jordi Fernández, dobro poznat i cijenjen u NBA krugovima, ali bez iskustva kao glavni trener i još k tome u ulozi koja ostavlja jako malo prostora za pogrešku. Vidjeli smo to na njegovu prethodniku Nicku Nurseu, koji ima kudikamo uspješniji rezime i svejedno nije uspio postići željeni rezultat. Fernández je preuzeo Kanadu kao 15. reprezentaciju po FIBA-inoj ljestvici, sa željom i vjerom da je može odvesti sve do vrha. Šest je godina radio kao asistent u Denver Nuggetsima, već neko vrijeme figurira kao kandidat za prvog trenera i susreo se s reprezentativnom košarkom kao pomoćnik na klupama Španjolske i Nigerije. Trenutno je dio stručnog stožera Sacramento Kingsa.
Jedinica komandosa
Odabir njega pokazao se dobrim iz više razloga. Mlad je i predan trener koji se potpuno može posvetiti jednom programu. Ambiciozan i dovoljno stručan da vodi reprezentaciju sastavljenu uglavnom od NBA igrača. Ono najvažnije, vješt je u međuljudskim odnosima. Na znanstvenoj se razini bavio ljudskim ponašanjem, napose strategijom igre. Davno prije nego što mu je pružena prilika ostvariti blistav potencijal kakav Kanada posjeduje, razvijao je odnose s igračima koji će biti od iznimne važnosti za njegovu današnju viziju. Bio je posvećen individualnom radu s Murrayjem kao trener za razvoj igrača. Prije toga je podučavao Kyrieja Irvinga u Clevelandu, imao priliku raditi s LeBronom Jamesom i Shaquilleom O’Nealom, a Michael Malone i Mike Brown za njega imaju samo pohvale.
I onda je stiglo ljeto 2023., a sve dotad uloženo se isplatilo. Kanada je premijerno u polufinalu Svjetskog prvenstva i osigurala je nastup na Olimpijskim igrama.
U Gilgeous-Alexanderu ima lidera i konektora, nasljednika Coreyja Josepha, ali samo po statusu prvog playmakera, jer u svemu drugome on je svijet za sebe. Jedinstven igrač o kojemu smo već ove godine na Telesportu pisali kao o novom superstaru i fenomenu. Mnogo je NBA igrača znalo imati problema u FIBA-inoj košarci — drugačija su pravila i stil igre, a malo je vremena za prilagodbu — ali ne i on, kojemu je nebitno u kakvom okruženju se nalazi. Pa čak i kad je protiv Španjolske pitao Fernándeza koliko im je još preostalo time-outa da pozove jedan bude li potrebno, ne znajući zapravo da samo trener ima tu povlasticu.
U četvrtfinalu protiv Slovenije bio je nemilosrdan. Lakoću kojom dolazi do određenih dijelova terena i pogađa s poludistance vrijedi proučavati. U igri ga krase hladnokrvnost i ubojitost, a na otvorenom terenu, u polukontri i kontri je gotovo nezaustavljiv. Kanada u njemu ima igrača za idućih 10 godina, predvodnika novog vala. Slovenija nije pronašla način da ga zaustavi.
Gilgeous-Alexander usto pored sebe ima dva pit bulla spremna za borbu. Dillon Brooks je globalno omražen i svugdje mu zvižde; međutim, malo je igrača koji se poput njega mogu posvetiti branjenju Luke Dončića. Konstantno u kontaktu, zaobilaženju blokova i provocirajući. Ništa manje značajan nije Dort; Fernández cijelo vrijeme može držati elitnog defenzivca na perimetru, povremeno ih spariti, pa čak i zaigrati s niskom petorkom u kojoj svi preuzimaju.
Petorka Shai, Dort, Nickeil Alexander-Walker. Brooks i RJ Barrett može raditi intenzivan pritisak na loptu, dok u napadu svi mogu napadati iz driblinga ili šutnuti tricu. Ni Amerikanci nemaju takvu jedinicu komandosa.
U berbu medalja
Kanada je protiv Slovenije od starta pokazala kako želi igrati, pretežito preuzimajući pick and roll s Dončićem, težeći nižim postavama i kontaktu. Razlika je bila u tome što je Dončić zajedno sa svojim suigračima i kompletnim stručnim stožerom upao u nervozu. Možda je to bio i dio taktike — pokušati preusmjeriti sudački kriterij, znajući da Slovenija u fizičkoj utakmici visokog ritma ima male šanse s Kanadom, premda je u tih pet minuta bez centra bila na 14:14. Međutim, kanadski five-out napad ne može se matchirati tijekom cijele utakmice, a da se to negdje ne osjeti.
Njima se može suprotstaviti kvalitetnom igrom u dubinu, tjeranjem izvan njihove zone komfora i prisiljavanjem da brane s dvojicom visokih. Kanada nema klasičnog centra. Dwight Powell podobniji je za small-ball, dok je Kelly Olynyk korisniji izvan reketa. Ni jednom ni drugom ne može se spustiti lopta u niski post i nisu prvoklasni skakači. Kanađani su atletični, vole trčati kontranapad i opasni su na ofenzivnom skoku. Protiv njih više treba igrati konvencionalan napad, zbiti reket, povremeno ih suočiti s nepredvidivošću, ciljati visoke i, ako je to ikako moguće, oduzeti Gilgeous-Alexanderu prodor.
To je lakše reći nego napraviti. Malo je reprezentacija koje imaju toliko rezervi.
Barrett je imao trenutaka u kojima nije mogao pogoditi bazen, da bi protiv Slovenije bio idealna sekundarna opcija. Prepoznavao je kada treba napasti close-out, krenuti u dribling protiv Dončića, sjuriti se na koš poslije uručivanja dolazeći prema lopti iz desnog kornera ili utrčati backdoor. Uza sve to, bilo ga je posvuda na skoku. On i Shai dvojica su od trojice najboljih kanadskih skakača na prvenstvu, usto i prvih strijelaca, što dovoljno govori o njihovoj predanosti ovoj momčadi. Opasni su zato jer su svi prihvatili svoje uloge i dobro se nadopunjavaju.
Kanada je napokon stigla na veliku scenu. Ne kako bi se pokazivala i fotografirala za kućnu kolekciju, već da počne ubirati medalje.
Za Kanađane je ovdje sve osim zlata samo pola obavljenog posla, što ne znači da će u slučaju poraza ustuknuti i izgubiti daljnju motivaciju. Tek su se regrupirali i shvatili da mogu, sad je sve samo stvar vremena. S Murrayjem, Wigginsom, Brandonom Clarkeom, Treyom Lylesom i mladima koji dolaze — Benedictom Mathurinom, Andrewom Nembhardom i Shaedonom Sharpeom. Svi preduvjeti za uspjeh su tu. Oni imaju dovoljno talenta da se u budućnosti suprotstave i najboljoj američkoj reprezentaciji.
Kad su se okupili u Torontu, Fernández je svojim igračima rekao da svaki dan moraju biti za jedan posto bolji. Bilo je to 41 dan prije finala Svjetskog prvenstva. Ostala su još tri. Naravno, nešto će se pitati i Srbiju koja je, za razliku od Kanade, već bila u takvim situacijama. Težak i zahtjevan suparnik, kakav jedino i može biti u ovoj fazi natjecanja. Jedni koji će gurati tempo svih 40 minuta, drugi koji će probati secirati suparnika dio po dio, kao što su to napravili Litvi.
Bit će to potencijalni uvod u možda još spektakularniji okršaj koji bi se mogao dogoditi na Olimpijskim igrama.
