Godina je 2019. Sportom dominiraju Mercedes i Lewis Hamilton (kako davno se to sada čini), Max Verstappen još nema niti jednu svjetsku titulu, a Charles Leclerc je nova Ferrarijeva nada. Bila je to predzadnja godina Sebastiana Vettela u Ferrariju — došao je kao četverostruki svjetski prvak, dvaput prijetio Hamiltonu (2017. i 2018.), ali nije uspio napraviti ono što nitko nije još od Kimija Räikkönena 2007. — osvojiti titulu vozeći za najslavniju F1 momčad svih vremena.
Leclerc je za Ferrari debitirao u svojoj drugoj sezoni u Formuli 1, godinu dana nakon impresivnog debija za Sauber. Predstavljao je svojevrsnu promjenu sportske politike u Maranellu; za razliku od Vettela i, prije njega, Fernanda Alonsa, nije imao pedigre superzvijezde ili svjetskog prvaka. Došao je kao iznimno talentirani 21-godišnjak koji je briljirao u juniorskim kategorijama, a već je u svojoj prvoj sezoni pokazao zube nominalno prvom vozaču Vettelu.
Na Velikoj nagradi Bahreina je, u svom drugom nastupu za momčad, uzeo pole position i gotovo sigurno bi pobijedio da ga nije zadesio kvar na jednom od cilindara Ferrarijeva turbo motora. U Austriji iste godine je dugo vodio i onda se potukao s Verstappenom za pobjedu, u uvertiri njihovih duela prošle sezone, ali tek se na Spa-Francorchampsu i Monzi u potpunosti prometnuo u bona fide zvijezdu — ne samo Ferrarijevu već i čitavog sporta.
Iako je sada jasno da je Ferrarijev bolid SF90 te godine imao prednost zahvaljujući ilegalnom motoru, Leclerc je u Belgiji i Italiji vozio herojski, svladavši neumornog Hamiltona. Zvijezda je bila rođena. Leclerc je bio želja tadašnjeg Ferrarijeva izvršnog direktora Sergija Marchionnea, koji je bio impresioniran njegovim pobjedama u katagorijama GP3 (današnja F3) i F2. Marchionne je preminuo 2018., ali momčad je poštovala njegove želje.
Leclerc opetovano, sad bismo već mogli reći zabrinjavajuće često griješi
Leclercov angažman bio je iznenađenje. Ferrarijeva je praksa bila birati etablirane zvijezde, po mogućnosti svjetske prvake i upariti ih s — barem de facto — drugim vozačem. Alain Prost, Michael Schumacher, Räikkönen, Alonso i Vettel pripadali su prvoj kategoriji; Felipe Massa, Eddie Irvine i Rubens Barrichello drugoj. Zanimljivo, Räikkönen je u različitim periodima igrao obje uloge, ali to i ne treba previše čuditi, nitko nije bio poput Kimija.
Četiri godine kasnije, Ferrari tapka u mraku, a Mercedesova i Hamiltonova dominacija zamijenjene su Red Bullovom i Verstappenovom. Leclerc je, nakon dvije pobjede u prvoj sezoni u momčadi, došao do još samo tri u sljedeće tri i pol godine. Od momka koji je u juniorskim kategorijama pokazao možda čak i veći potencijal, Leclerc se pretvorio u razočaranog vozača koji je u potpunosti u Verstappenovoj sjeni. Sva ona potencijalna energija koja se pokrenula 2019. i njegovim nezaustavljivim usponom u međuvremenu se prosula, i to ne samo zbog momčadskih pogrešaka.
Nešto nedostaje
Nema sumnje u to da je Leclerc i dalje monstruzno veliki talent. Riječ je o vozaču koji ima sve predispozicije da bude jedan od najboljih na gridu. Prije svega, jedan od najboljih kvalifikanata u Formuli 1; vrlo vjerojatno je po sirovoj brzini u jednom krugu na trenutno na Verstappenovoj razini i nešto ispred Hamiltona. Sjajan je obrambeni vozač, agresivan, ali i pošten u pretjecanjima, zna paziti na gume i kontrolirati stintove te je solidan na kiši. Štoviše, nesumnjivo posjeduje i onaj vrlo rijedak Faktor X te može u prosječnom bolidu isporučiti iznadprosječan rezultat — sjetimo se, recimo, Silverstonea 2021.
Pa ipak, nešto nedostaje, a to nije brzina.
Leclerc je 2019. došao do sedam pole positiona, više od kasnijeg prvaka Hamiltona i momčadskog kolege Vettela. U pobjedu je realizirao samo dva od tih. Prošle sezone, kad se neko vrijeme borio za titulu, imao ih je čak devet, a u pobjedu je pretvorio samo tri — Bahrein, Australiju i Austriju. Čak i 2021., kad je Ferrari bio daleko od samog vrha, bio je najbrži u kvalifikacijama za VN Monaka i Azerbajdžana. U karijeri je skupio 20 pole positiona i ‘samo’ pet pobjeda, četiri puta manje. Djelomično se to može objasniti činjenicom da je Ferrari u posljednje vrijeme često bolji bolid za jedan krug nego za utrku, a nema sumnje ni u to da mu je sirova brzina donijela nekoliko najboljih startnih pozicija koje su bile iznad mogućnosti bolida.
Međutim, to je samo dio priče. S drugim dijelom će, nažalost, svi koji prate njegovu karijeru biti itekako dobro upoznati: Leclerc griješi.
Leclerc opetovano, sad bismo već mogli reći zabrinjavajuće često griješi. Prošloga je vikenda u Zandvoortu prvo izgubio kontrolu u kvalifikacijama i završio u zidu, a onda je oštetio bolid i u utrci — prvo tijekom borbe s Oscarom Piastrijem, a onda nakon još jednog izleta sa staze. Takve stvari se znaju dogoditi i najboljim vozačima, ali kad je Leclerc u pitanju, počinje se stvarati uzorak. Prije četiri godine, kada je debitirao u Ferrariju i iza sebe imao samo godinu dana u sportu, takav tip pogrešaka mogao se tolerirati. Uostalom, sjećate li se kako je Verstappen vozio 2015., i 2016.? Hamilton između 2008. i 2012., Vettel 2009. i 2010.?
Leclerc je 2019. pobijedio dvaput, ali je isto tako izletio na VN Njemačke, upropastio Verstappenovu utrku u Japanu i zakucao bolid u zid u Bakuu. Godinu dana kasnije, ista priča: Austrija, Italija. U sezoni u kojoj su se Verstappen i Hamilton borili za titulu u zidu je završio u Monaku (kvalifikacije). Lani, kada se pokušao boriti s Maxom, završio je u ogradi u Imoli i izgubio šansu za drugo mjesto ili eventualnu pobjedu, a u Francuskoj je još jednom napravio neforsiranu pogrešku, ali ovaj put je izletio dok je vodio u utrci i tako Verstappenu poklonio pobjedu. Red Bullova dominacija u drugoj polovici 2022. uvelike je zamaskirala činjenicu da je Leclerc isključivo vlastitim pogreškama bacio vodstvo u prvenstvu i u prvom dijelu sezone, kad je Ferrari bio jednako brz.
Uvijek na rubu
Zašto jedan od najvećih talenata u Formuli 1 u posljednjih desetak godina jednostavno ne može zadržati bolid na stazi? Djelomični odgovor se vrlo vjerojatno nalazi u njegovom pristupu. Sve ili ništa, gas do daske ili pirueta, pa zid. Hero or zero. Pronalazak granice koju bolid ne može prijeći jedna je od ključnih vještina svakog F1 vozača. O tome je govorio legendarni Ayrton Senna kad je opisivao kako je to gurati bolid sve dalje i dalje, sve brže i brže, pa kvragu s posljedicama. Ako je itko iz povijesti sporta Leclercov spiritualni predak, onda je to Senna: brz kao munja u kvalifikacijama, beskompromisan, silno talentiran, ali nikad zadovoljan, uvijek na rubu.
S druge strane, i tu treba biti fer prema monegaškom vozaču, Ferrari trenutno na operativnoj razini nije niti sjena Red Bulla. Planiranje strategije, egzekuzija, čitanje utrke u promjenjivom vremenu — to su sve aspekti u kojem Leclercova momčad već godinama pokazuje deficit. Upravo zato, umjesto pitanja “ima li Leclerc ono što je potrebno da pobijedi Verstappena?”, trebamo se pitati “ima li kombinacija Leclerc — Ferrari ono što joj treba da pobijedi kombinaciju Verstappen — Red Bull?”. A trenutno nije ni blizu tome.
Možda nije fer uspoređivati se protiv trenutno dominante sile na gridu, ali F1 nije fer sport. Želi li Ferrariju donijeti prvu vozačku titulu nakon 16 godina, Leclerc će morati pobijediti upravo Verstappena u Red Bullu. Ovo što već godinama pokazuje jednostavno nije dovoljno. Sviđalo nam se to ili ne, on trenutno nije dovoljno dobar.
Leclerc je trenutno u svojoj šestoj sezoni u F1. Verstappenova peta u sportu bila je 2020., kad je već bio najbrži i najkompletniji vozač na gridu. Posljednja sezona u kojoj je griješio poput Leclerca bila je 2018. U Formuli 1 brzina nije sve. Uostalom, što mislite, tko bi trenutno bio svjetski prvak u slučaju da obojica voze isti bolid, Verstappen ili Leclerc?
