Lani je Nizozemac osvojio naslov tek sudačkim poklonom u posljednjoj utrci, a ove godine ga osigurao čak pet utrka prije kraja sezone. No, zapravo je lani proveo više vremena u vodstvu nego ove sezone — 50,3 posto naspram 47,6 posto. Ključ je očigledno u tome što su i on i momčad naučili mnogo iz lanjske sezone te ove godine manje srljali, pazeći da na prvom mjestu budu na kraju utrke, a ne nužno njenim ranijim tijekom. I upravo su na tom polju ove sezone oduševili, kako zrelošću vožnji, tako i strategijom koja je impresionirala i bila na neusporedivo višoj razini od lanjske.

U cijelosti, Red Bull je bio dominantniji nego lani, a tome su, svaki na svoj način, pridonijela obojica vozača.

Lišen direktne borbe s Lewisom Hamiltonom, Verstappen je vozio mirnije i koncentriranije, usredotočen na rezultat, te definitivno podigao razinu nastupa na najvišu razinu u svojoj dosadašnjoj karijeri. No, sudar s Hamiltonom u Brazilu pokazao je da ispod impozantnog ovogodišnjeg dojma i dalje leže stare frustracije, kao i da u slučaju povratka Hamiltona i Mercedesa u borbu za pobjede ponovo možemo od obojice očekivati budalaštine na razini onih iz sezone 2021.

Drugi je razlog Red Bullove rezultatske dominacije Sergio Pérez. Checo je značajno podigao razinu nastupa te je, mada tek u rijetkim vikendima brzinom ravnopravan Maxu, zasluženo do posljednjeg kruga posljednje utrke bio u konkurenciji za drugo mjesto vozačkog poretka. Najveći problem mu i dalje predstavljaju kvalifikacije u kojima je prečesto plasiran osjetno ispod mjesta koje bi kvalitetom bolida zaslužio, ali sve u svemu odvezao je jako dobru sezonu i uvelike je zaslužan za lakoću osvajanja momčadske titule, kao i za ne baš uzvraćenu pomoć momčadskom kolegi u osvajanju vozačkog naslova.

Dualizam prvih pratitelja

Ferrari je istovremeno i najugodnije iznenađenje i ponajveće razočaranje sezone.

Uspio je složiti bolid koji je u dobrom dijelu 2022. bio barem ravnopravan Red Bullu, ali je nizom pogrešnih odluka na kraju gotovo izgubio druga mjesta u oba prvenstva. Realno, morao je Ferrari biti barem onoliko ispred Mercedesa koliko i iza Red Bulla, ali to se nije dogodilo. Samo tri Leclercove pobjede i jedna Carlosa Sainza slab su rezultat u usporedbi s potencijalom bolida. I vozači su dodali poneki pogrešan potez, ali većina izgubljenih bodova idu na dušu stratega ekipe i nevjerojatnog niza pogrešnih odluka.

Leclerc je nizom dominantnih kvalifikacijskih krugova potvrdio da je u jednom krugu vjerojatno najbrži vozač današnjice, ali dojam je da još uvijek premalo propitkuje odluke momčadi i da mu nedostaje autoriteta kojim bi se mogao pretvoriti u pravog vođu, nekoga tko je u stanju oko sebe izgraditi pobjedničku ekipu. U tome mu ne pomaže ni momčadski kolega, dovoljno brz da nema onako jasne podjele na prvog i drugog vozača kao u Red Bullu.

I Mercedes ima dualizam iznenađenja i razočaranja.

Nakon dugogodišnje dominacije, ovogodišnje treće mjesto i jedna pobjeda doimaju se katastrofalno, ali zapravo je minimalizacija štete bila impresivna. U prosjeku su bili uvjerljivo treći, ali gotovo su uzeli drugo mjesto, a George Russell je završio ispred Sainza u vozačkom poretku nakon fascinantne sezone, tijekom koje samo na tri utrke nije završio u prvih pet. Bilo je tu i nekoliko neforsiranih pogrešaka, nije ni najsimpatičnija osoba na gridu, ali konzistentnošću se nameće kao jasan pretendent na vozački naslov, kada (a to u biti nije ako, nego kad) momčad opet složi pobjednički bolid. Uostalom, već se u prvoj zajedničkoj sezoni priključio elitnoj grupici onih koji su u identičnom bolidu uspjeli nadmašiti Hamiltona.

Ovdje moramo napomenuti kako smo tijekom sezone gledali dva vrlo različita Sir Lewisa. Kad je na početku sezone shvatio da bolid nije ni blizu pobjedama, bio je očigledno nemotiviran, a i eksperimentirao je s ekstremnijim setupovima, pokušavajući tako smanjiti zaostatak za vodećima. U drugom se dijelu sezone redovno doimao bržim Mercedesovim vozačem, pa i dolazio relativno blizu pobjede, ali naposlijetku je jedinu pobjedu momčadi ipak donio Russell. Usprkos tome, poodmaklim godinama, pa i prekidu fascinantnog niza od 15 sezona u kojima je pobijedio barem na jednoj utrci, ako Mercedes iduće sezone opet bude u borbi za titulu, neću stavljati ruku u vatru protiv Hamiltona.

Preporodi i podmetanja

Iza triju vodećih momčadi događalo se štošta zanimljivo, a dva su se imena pritom posebno izdvojila: Lando Norris i Fernando Alonso.

Lando je jedini vozač izvan top 3 momčadi koji je uspio doći do postolja (što je samo po sebi poražavajuća statistika za prvu godinu novih pravila, od koje smo očekivali daleko nepredvidiviji grid), a gotovo u svakoj utrci je uspijevao dovući svoj McLaren do najboljeg realno ostvarivog mjesta. Zapravo, sveukupno gledano, moram ga staviti uz Maxa i Georgea u najbolji trojac ove sezone; možemo samo žaliti što McLaren ne uspijeva smanjiti razmak spram najboljih, pa ga ne možemo gledati i u borbi za pobjede. U dvije je godine dokrajčio dotad impresivnu karijeru Daniela Ricciarda, a vidjet ćemo kako će se nagodinu uz njega snaći supertalentirani Oscar Piastri.

Alonso je sezonu bodovno završio iza momčadskog kolege Estebana Ocona, ali statistika opet laže: u više smo navrata gledali smo onu tako alonsovsku magiju i vidjeli kako se njegov Alpine doima jednako brzim poput vodećih bolida, samo da bi se sve prosulo u nizu mehaničkih kvarova i pehova, nipošto prvi put u karijeri.

Koju nastavlja u Aston Martinu, gdje mijenja Sebastiana Vettela, vozača koji je u posljednjoj sezoni karijere pokazao nekoliko odličnih nastupa, ali još više plijenio pozornost kao neformalni glas Formule 1, jedini uvijek pripravan adresirati ona prava, bitna pitanja. Koliko mi ne bi nedostajao da se umirovio iz Ferrarija prije dvije godine, toliko mi je sada žao da, mentalno, pa i vozački preporođen, odlazi. Usto, rezultatski je razbio Lancea Strolla, koji i dalje ima užasne oscilacije, povremene briljantne poteze i češće budalaštine te zauzima mjesto na gridu manje mediokritetskim vozačima.

Još jedan preporođeni vozač ove je sezone bio Valtteri Bottas, napokon gotovo stalno sa smiješkom na licu. Pogotovo u prvom dijelu sezone, kad je Alfa Romeo bio i prilično brz, te je nakupio dovoljno bodova za solidno 10. mjesto u vozačkom prvenstvu. Njegov momčadski kolega, debitant Zhou Guanyu, skupio je samo šest bodova, ali učinak mu je zapravo slabiji od dojma — imao sam podosta dvojbi o njemu, ali po pokazanom definitivno zaslužuje mjesto na gridu i odradio je vrlo solidnu prvu sezonu. Drago mi je da ima priliku nastaviti voziti i razvijati se i sljedeće godine.

Priliku kakvu nema Mick Schumacher, a nije nas baš uspio ni uvjeriti da je zaslužuje. Ne toliko zbog bodovnog zaostatka u Haasu za Kevinom Magnussenom — bilo je tu i nesreće, pa čak i podmetanja kajli od vlastite momčadi — Koliko zbog općenito neuvjerljivog dojma. S nekim drugim prezimenom najvjerojatnije ne bi ni dobio priliku u F1; ovako jest, ali ondje u dvije godine nije pokazao da ima ‘ono nešto’ zbog čega bismo ga trebali i dalje gledati. Haas u sljedeću sezonu ulazi s veteranskom vozačkom postavom, Dancu se priključuje Nico Hülkenberg, tako da bi nedostatak ‘onog nečega’ kod obojice i dalje mogao biti problem američke momčadi.

Mercedes se vraća?

Slične, ako ne i veće probleme ima i Alpha Tauri; pretposljednje mjesto konstruktorskog poretka veliki je pad nakon dvije solidne sezone.

Pierre Gasly od početka karijere ima on/off razdoblja. Sad odlazi u Alpine nakon jako off sezone u kojoj je više upamćen po borbama s FIA-om i skupljanju kaznenih bodova nego po nastupima. Yuki Tsunoda nas pak ni nakon druge sezone nije uspio uvjeriti da je uistinu zaslužio mjesto na gridu, a ako ga sljedeće sezone novopridošli Nyck de Vries ‘razbije’ (a bilo bi veće iznenađenje da to ne učini, nego da mu uspije), vjerojatno će se naći na izlaznim vratima. Nizozemac je tri godine čekao da mu, kao F2 prvaku iz 2019., netko ponudi mjesto, te ove godine oduševio u jednom nastupu za Williams. S velikim zanimanjem čekamo njegovu prvu punu sezonu.

A kad već govorimo o toj legendarnoj momčadi, ove se godine uvjerljivo vratila na posljednje mjesto, gdje smo je već godinama i navikli gledati. Jedina pozitiva u 2022. je potvrda vrijednosti Alexandera Albona — tajlandski je vozač i u kvalifikacijama i u utrkama držao plavi bolid daleko iznad mjesta koje mu po kvaliteti pripada, te čak triput završio u bodovima. Iskreno se nadam da će Albon dobiti još jednu priliku u nekoj kvalitetnijoj momčadi, zaslužuje to. Momčadski kolega Nicholas Latifi nastavio je silaznu putanju — prvih sezonu i pol činilo se da pomalo uči i napreduje, ali od sredine 2021. počeo je sunovrat te je ove godine uglavnom bio smetnja na stazi i, očekivano, dobio pedalu.

Još nije potpuno sigurno, ali najvjerojatnije će ga zamijeniti američki vozač Logan Sargeant, ove godine četvrtoplasirani u Formuli 2. Osobno nisam preoduševljen tim odabirom, ali definitivno je za Formulu 1, koja će sljedeće godine imati tri utrke u SAD-u, dobro da ima i američkog vozača. Osobno mi se iz poola F2 i F3 vozača potencijalno najzanimljivijim F1 materijalom čine dvojica mladih Francuza, Théo Pourchaire i, pogotovo, Victor Martins — no, kako je Velika nagrada Francuske opet ispala iz kalendara, jasno je da Amer ima prednost.

Naposljetku, što možemo očekivati od sljedeće sezone?

Teško je i nezahvalno išta prognozirati ovoliko unaprijed, ali jako bi me iznenadilo da se Mercedes ne vrati u borbu za pobjede. Svakako očekujem mnogo tješnju borbu za titulu u koju bi, po meni, mogli biti uključeni Verstappen, Hamilton, vjerojatno Russell, a možda i Leclerc, posloži li Ferrari svoje redove.