U Splitu stare navike teško umiru. Otkako su se Žuti prije nekoliko sezona vratili u ABA ligu, navijači su navikli da je potrebno ući duboko u jesen kako bi njihovi miljenici upisali prvi trijumf u regionalnoj ligi.
Obično je tome kumovao težak raspored i nekompletirana momčad; barem jedan od stožernih igrača stigao bi na Gripe tijekom listopada ili kasnije. Međutim, ove sezone kadar je zaokružen u rekordnom roku, dok ih je usto pomazio raspored s dvije domaće utakmice na otvaranju sezone, pa se očekivalo da Slavenu Rimcu i njegovim pulenima neće trebati dugo vremena da se upišu u rubriku pobjeda.
Usprkos pogodnijim okolnostima, Split je opet krenuo utabanim putem. U neizvjesnim okršajima s Gripa su bodove odnijeli Studentski centar i Igokea, momčadi koje kvalitetom spadaju u abaligašku višu srednju klasu, a potom su Žuti razbijeni na gostovanju kod Cedevite Olimpije, koja je ove sezone slabija nego ranije. Uvodna tri poraza uzrokovala su paniku na Gripama uoči domaćinstva Borcu koji se pokazao opasnijim nego što se očekivalo; Čačani su na omjeru 2:1 s pobjedama nad Cibonom i Megom, uz tijesan poraz od Crvene zvezde. Ako se u petak dogodi novi posrtaj Žutih, na prvu pobjedu možda će trebati pričekati još mjesec dana, budući da u narednim kolima imaju vrlo težak raspored.
Dakle, trijumf nad Čačanima predstavlja svojevrsni imperativ za Rimca. On se još uvijek nije našao na meti kritika, prvenstveno zato što su one pale na leđa igrača — dojam je da je Split kvalitativno oslabljen u odnosu na prošlu sezonu, prije svega zbog novog terceta sjevernoameričkih stranaca; čak je i Rimac uoči početka sezone izjavio da se nadao dovođenju nešto jačih stranih opcija na tržištu, ali se to izjalovilo.
Rimac je okupio vrlo neiskusnu ekipu i tu leži glavni uzrok početnih tegoba
Doista, Shannon Shorter, Tyrell Nelson i Lewis Sullivan predstavljali su podosta iskusnija, a time i pouzdanija rješenja od Camerona Sheltona (23 godine), Shamiela Stevensona (25) i Dereka Funderburka (26). Shelton je u Split došao izravno iz sveučilišne košarke, dok su Stevenson i Funderburk imali samo nekolicinu kraćih epizoda u Europi. U svakoj od utakmica bilo je očito da je njihov proces prilagodbe na europsku košarku ako ne baš na samom početku, onda ne daleko odmakao.
No, je li doista riječ o igračima koji su kvalitativno nedorasli abaligaškoj razini?
Problemi s prilagodbom
Shelton je u Split stigao s reputacijom izvrsnog sveučilišnog beka koji je zatrpavao mrežice u u Loyolinu dresu. Međutim, statistika kaže da u dvije od triju utakmica nije uspio ostvariti pozitivnu valorizaciju, stoga se nameće kao najslabija karika od trojca prinova.
Najbolje je stvari pokazao je u prodorima, u kojima se ne oslanja samo na brzinu i snagu, već pokazuje i određenu dozu elegancije te ga se često mora zaustavljati prekršajima. Tu, pak, krećemo s lošim crticama, budući da je nesiguran s linije za bacanja (dosad 4/9). Nadalje, najveći je problem što je u tri utakmice podijelio samo jednu asistenciju, dok je izgubio čak 10 lopti, što mu donosi najgori AST/TO omjer u ligi. Nominalno je riječ o combo-beku, ali očigledno je da mu razigravanje nije jača strana, što je vrlo brzo došlo do izražaja zbog ozljede Lovre Gnjidića. Kada se Gnjidić vrati u pogon, Shelton će više vremena provoditi na prirodnijoj mu ‘dvojci’ te ćemo tada dobiti odgovor na pitanje može li biti visokoproduktivan na abaligaškoj razini; zasad izvana šutira malo (trice 2/5), ali je, sudeći prema sveučilišnim brojkama, riječ o solidnom šuteru.
Stevenson je, pak, najbolji strijelac Žutih na početku sezone.
Prosječno je na 15 poena uz jako dobar šut iz igre (63,2 posto za dva i 40 posto za tri), što ukazuje na to da je riječ o izuzetno opasnom krilnom igraču. Demonstrirao je impozantni raspon rješenja u napadu te mu se generalno nema što za zamjeriti osim činjenice da igra u bljeskovima: taman kada pomislite da je vruć, najednom na neko vrijeme kao da nestane s terena, a u Ljubljani se nakon nadahnutog starta potpuno odjavio iz utakmice. Neosporno je da posjeduje kvalitetu, ali također je riječ o igraču koji još uvijek ne raspoznaje kako u kojem trenutku diše njegova ekipa, pa tako ni trenutke u kojima kao najbolji pojedinac treba preuzeti odgovornost.
Naposljetku dolazimo do Funderburka, kojeg je Rimac opisao kao najtalentiranijeg igrača na svom rosteru.
Riječ je o visokom igraču izuzetno zanimljivih karakteristika, iskoristivom na obje centarske pozicije. Da je riječ o vrijednom materijalu, potvrđuju i njegovi prethodni poslodavci Avtodor, Pariz, Reggio Emilia i Hapoel Eliat, redom respektabilni klubovi. No, činjenica da ih je nanizao u svega dvije sezone sugerira da se u njima nije najbolje prilagodio, u što smo se uvjerili kroz njegove izvedbe u žutom dresu. Susret sa Studentskim centrom propustio je zbog ozljede gležnja, a potom je protiv Igokee i Cedevite Olimpije demonstrirao svoje lice i naličje — s jedne strane skočnost, pokretljivost i šutersku finesu karakteristične za moderne centre, a s druge strane lošu selekciju šuta, nekoordiniranost i slabosti u kontaktu kakve pripisujemo ‘mekanim’ igračima.
Nema lidera među domaćima
Sve u svemu, Splitovi Amerikanci nisu toliko loši; dapače, riječ je o vrlo zanimljivom materijalu kojemu će trebati vremena za doradu. Problem je u tome što vremena nema u izobilju jer Žutima već gori pod petama, a razvijanje stranaca nema smisla, pa sve i da su u pitanju euroligaški kapaciteti. Oni na koncu sezone mogu otići bez odštete; sjetimo se primjera euroligaškog kapitalca Mikea Jamesa kojemu je Zagreb bio prva europska postaja, a završilo je tako da ga je Danijel Jusup nakon tri mjeseca potjerao iz kluba.
Veliki problem za Rimca predstavlja i to što se čini da među domaćim igračima nema aduta koji će uskočiti u lidersku ulogu dok strani tercet ne pohvata konce. Mnogo se očekivalo od Gnjidića i Tonija Perkovića, ali njih dvojica zajedno, ako se po jutru dan poznaje, ne mogu nadoknaditi sve što je vanjskoj liniji donosio Dominik Mavra. Zasad je iznenađujuće iz drugog plana jako potegnuo Mate Kalajžić, trenutno najkorisniji Splitov igrač koji se usprkos šuterskom hendikepu ne libi preuzeti odgovornost u minutama koje dobije na raspolaganje.
Što se tiče domaćih na poziciji krila i unutarnje linije, redom su to borbeni igrači zadatka (Lovre Runjić, Tonko Vuko, Krešimir Ljubičić) koji teško da mogu biti išta više od takozvanog ‘ljepila’ ili faktora iznenađenja u susretima u kojima budu iznimno nadahnuti. Najviše se očekuje od Borisa Tišme, ali on je zasad najslabije odigrao i očito je da se njegov talent brusi sporije od nadanja struke i navijača.
Rimac je okupio vrlo neiskusnu ekipu s 29-godišnjim Vukom kao najstarijim igračem i tu leži glavni uzrok početnih tegoba. Da ne bude sve tako sivo, treba istaknuti činjenicu da je Split pod Rimčevim vodstvom demonstrirao stanoviti napredak u odnosu na lani, povrh svega po širem spektru akcija i učinkovitosti s distance (u prethodne dvije sezone bio je najgora tricaška momčad lige, a trenutno je na šestom mjestu s 36,8 posto uspješnosti), kao i u obrambenim segmentima; doduše, zasad tek u mahovima. Također treba reći da je kompozicijski momčad prilično skladno sastavljena te bi s vremenom stvari trebale izgledati sve bolje. Pitanje je hoće li dotad šteta postati nepopravljiva.
