Posljednji put kada je Liverpool došao u goste na Etihad, Manchester City ga je ispratio kući s četiri gola u mreži. Doduše, bila je to prva utakmica nakon što je Livepool osvojio naslov i slavlje je sigurno ostavilo svoje tragove. Emotivno pražnjenje je bilo preveliko i razumljivo je da je momčadi Jürgena Kloppa bilo teško pronaći motivaciju kada je napokon ispunila svoj cilj. Međutim, Liverpool se i inače nije dobro provodio u gostima kod Cityja. Sezonu ranije je izgubio 2:1, prije toga je razbijen 5:0, a zadnja prvenstvena pobjeda Liverpoola na Etihadu seže još u 2015., kada je Klopp nadmudrio Manuela Pellegrinija koji je tada bio na Cityjevoj klupi. U tom kontekstu podjela bodova ide u Liverpoolovu korist, jer Redsi se s gostovanja kod Cityja nisu navikli vraćati s bodovnim plijenom.
Samim time, još impresivnija je Kloppova odluka da u utakmicu uđe s četvoricom napadača.
Virgil van Dijk i Fabinho su izvan stroja i to je veliki udarac na momčad jer se radi o standardnim prvotimcima koji vode svoje linije. Kloppu nije bio dostupan niti Thiago Alcântara, koji bi mu dao fleksibilnost u veznoj liniji i stanje nije bilo idealno, ali svejedno je na raspolaganju imao dovoljno rješenja da započne utakmicu u svojih standardnih 4-3-3. Na klupi su mu ostali Naby Keïta, čovjek kojeg je platio 60 milijuna eura, i James Milner, koji iza sebe ima 550 utakmica u Premier ligi. No, Klopp se odlučio na teren poslati četvoricu napadača.
Jedan od glavnih razloga za to je forma u kojoj se nalazi Diogo Jota. U posljednje četiri utakmice odigrao je 249 minuta i to mu je bilo sasvim dovoljno za šest golova. Nitko ne može ignorirati napadača koji je u takvoj formi da mu za gol treba tek 41 i pol minuta na terenu — čak ni Klopp koji u napadu ima trojku koja može igrati zatvorenih očiju. Takvu formu treba provjeriti, treba testirati koliko je zapravo vruć netko kome se tako otvorilo.
Utakmica je u drugom dijelu otkrila ono što se pokazuje kroz cijelu sezonu — igrači djeluju umorno, a onda su padovi u kvaliteti izvedbe sasvim normalna stvar
Stoga se Klopp odlučio za kompromis. U početnoj postavi je ostavio Roberta Firmina koji se muči s formom, ali je još uvijek nevjerojatno važan za fluidnost akcija u zadnjoj trećini i njemu je pridružio Jotu. Zamijenio je jednog od veznjaka dodatnim napadačem i protiv Cityja je na teren poslao momčad u formaciji 4-2-4.
Temeljni problem takvog pristupa — preciznije rečeno, glavna sumnja prije utakmice — bio je u strahu da City ne pregazi Liverpool u sredini terena. Pep Guardiola je izgradio momčad koja je sposobna stvarati višak dodavanjima i protiv najboljih suparnika u ravnopravnim brojčanim odnosima. U situaciji kada u sredini imaju tri-na-dva, to se nameće kao zicer za Kevina De Bruynea i ostatak društva.
Provociranje jurnjave
Međutim, Klopp je adaptirao svoj stil tako da bi spriječio probleme u fazi obrane. Liverpool nije bio agresivan i nije previše pritiskao suparničke stopere; pustio ih je da igraju jer Klopp je stvari posložio tako da napadače koristi kako bi zagušio City ondje gdje je najosjetljiviji.
Firmino i Mohamed Salah su ostajali usko, sprječavajući loptu da dođe do Cityjevih centralnih veznjaka koji su bili postavljeni duboko, Jota i Sadio Mané su igrali široko prema bočnim igračima, a Georginio Wijnaldum i Jordan Henderson su zonski pokrivali prostor iza njihovih leđa i kontrolirali otvaranja krila u međuprostoru. U suštini, Liverpool je u fazi obrane igrao 4-4-2 u srednjem ili visokom bloku, s ciljem da onemogući Cityjeve centralne veznjake da vode igru.
Tu su do izražaja došle dvije stvari.
Prva je to da se Rodri ne uspijeva nametnuti u kontroli posjeda onoliko koliko se očekivalo od njega kada je dolazio u Manchester. Druga stvar je to da Guardiola vidi İlkayja Gündoğana kao rješenje za velike utakmice i teške suparnike — on je bio standardan u prošlosezonskim derbijima i u Ligi prvaka, a Pep mu je dao povjerenje i protiv Liverpoola. Rezultat zbroja te dvije stvari i Liverpoolova pristupa jest to da City nije mogao izaći na suparničku polovicu u kvalitetnom posjedu. Stoperi su držali loptu, dvojica centralnih veznjaka su bili pasivni, nisu se mogla osloboditi iz sjene napadača koji su blokirali prilaz lopte prema njima i City je bio zagušen.
Najbolje to pokazuje podatak da je De Bruyne u prvih 30 minuta utakmice loptu dotaknuo svega 15 puta. Nije bio neraspoložen; tih 15 dodira je bilo dovoljno da napravi 12 dodavanja, od kojih je 10 bilo točnih, osam prema naprijed i jedno ključno, ali lopta naprosto nije dolazila do njega. Na cijelom terenu samo su Jota, Gabriel Jesus i Ferran Torres u prvih pola sata bili manje u kontaktu s loptom od njega.
City je u početnih pola sata bio nepovezan, spor i bez strukture koja bi omogućila kvalitetan prijenos lopte do zadnje trećine. Sredina terena, koja bi se trebala nametnuti protiv samo dvojice veznjaka Redsa, bila je najveći Cityjev problem jer nije uspjela kontrolirati igru i usporiti tempo. Iz pogrešnih dodavanja i previše okomitih ulaska u suparničku polovicu koji su olakšavali zatvaranje presing zamki Liverpoolu su se otvarale prilike za tranziciju. Uostalom, kada na teren pošalješ četvoricu napadača, onda je to način na koji želiš da se utakmica odvija; želiš isprovocirati visok intenzitet, tranzicijski nogomet i jurnjavu s jedne na drugu stranu.
Nije to ta razina
Prvi put kada je City odigrao nešto kvalitetniju pripremu napada i kada je uložio malo strpljenja kako bi pomicao Liverpoolovu zonu te iskoristio činjenicu da suparnici igraju s četvoricom napadača i samo dva veznjaka, akcija je završila golom.
City je ušao u suparničku polovicu i lopta je došla do Raheema Sterlinga koji je shvatio da ne može ući u završnicu, tako da je vratio loptu i resetirao napad do zadnje linije. Međutim, City je time već ‘zaljuljao’ Liverpoolovu zonu te je nakon nekoliko dodavanja došao u situaciju da se Rodri otvorio iza leđa Salahu, koji je zaboravio na njega, a Rúben Dias je imao dobar kut dodavanja prema njemu.
Ako usporedite ovu situaciju s onom prvom, vidite kako ovo dodavanje nije previše okomito — Rodri ga prima pod kutem od nekih 45 stupnjeva, što mu omogućava da bude okrenut prema suparničkom golu i da unaprijed traži rješenja. Iz ove pozicije jasno vidi da je Sadio Mané krenuo u pritisak prema stoperu, dugom loptom gađa Kylea Walkera koji je pozicioniran iza njegovih leđa i koji s Torresom i De Bruyneom zatvara trokut u kojem City pri ulasku u zadnju trećinu ima situaciju tri-na-dva.
U standardnim uvjetima Liverpool bi koristio iskakanje desne ‘osmice’ za korekciju prostora iza Salahovih leđa, a Maneovu bi kretnju pokrivala lijeva osmica uz pomicanje ostale dvojice veznjaka. S obzirom na to da su Henderson i Gini bili sami u sredini terena, mehanizmi su drugačiji, presing distance su veće i nisu mogli stići zatvoriti prostore koji su se otvorili, a City je to iskoristio.
U normalnim okolnostima utakmica bi do kraja bila šahovska bitka dvojice trenera kojima situacije na terenu uvjetuju poteze i u kojoj različiti stilovi pristupa uvjetuju da netko prevlada. Uzimanje figure za figuru i rovovska bitka u ovakvim okvirima nije opcija. Međutim, drugi dio utakmice nije bio na razini prvog poluvremena i on nam je pokazao koliko su City i Liverpool daleko od svog optimuma.
U protekle tri sezone oba su kluba imala dvije gotovo savršene sezone u kojima su pokazali nogomet na rubu perfekcije. Nogomet u kojem Liverpoolov intenzitet nije padao i nogomet u kojem se Cityju nije događalo da prvi pravi prijenos lopte u zadnju trećinu odradi u 30. minuti utakmice. Nekome se sviđa jedan stil nogometa, nekome drugi, ali obje momčadi su pokazivale jako malo praznog hoda i nevjerojatno dobru strukturu. Zato i jesu u zadnje tri sezone po dvaput završavali na oko 100 bodova, odnosno ostvarili četiri najbolja bodovna učinka u povijesti Premier lige.
Sam pogled na ljestvicu govori da ove sezone nisu na toj razini. Pomalo je smiješno to reći, ali Liverpool je već izgubio sedam bodova, a City je prosuo devet bodova na otvaranju sezone. Objektivnih razloga za to je dovoljno; psihički zamor materijala, ozljede, raspored koji je krojio koronavirus, nedostatak publike, gotovo nimalo pauze među sezonama, promjena ciklusa treninga. Sve to sa sobom nosi posljedice koje se odražavaju na predstave pokazane na terenu, a što je momčad bliža vrhunskoj razini i što se više primakla savršenstvu, to će amplitude u performansama biti veće.
Utakmica između Manchester Cityja i Liverpoola je u drugom dijelu otkrila ono što se pokazuje kroz cijelu sezonu — igrači djeluju umorno, a onda su padovi u kvaliteti izvedbe sasvim normalna stvar.
