Sjećam se gdje sam bio kada se Derrick Rose ozlijedio. Sjećam se svakog detalja u prostoriji, ofucanog tepiha na pločicama loše adaptirane lođe, drvenih prozora koji su cvilili dok ih je propuh blago pomicao, trošnog kauča kojeg je gazda valjda kupio kada se zgrada izgradila i od tada ga nije mijenjao, vrućine koja je izbijala kroz lošu izolaciju i grijala stan dok su golubovi gugutali na vrućem, limenom krovu. Rose se srušio na parket United Centra i ostao ležati, a ja sam ustao s kauča. U tom trenutku bilo je još nade da se ne radi o nečem ozbiljnom, da ćemo ga vidjeti već u sljedećoj utakmici, ali to se nije dogodilo. Bio je to moment u kojemu su Chicago Bulls počeli svoj pad u irelevantnost; prvo polako, jako polako, uz povremene uspone, a nakon toga strmoglavo. Prvi Bullsi od Jordanovog vremena koji su mi davali nekakvu nadu u uspjeh su se urušili.
No Roseova ozljeda nije bila jedina te sezone. Joakim Noah se također ozlijedio. Chris Bosh, Ricky Rubio, Chauncey Billups, Baron Davis, Jeremy Lin, Iman Shumpert, Dwight Howard, Luol Deng i Caron Butler pretrpjeli su ozljede koje su ih izbacili ili na jako dugo vrijeme ili do kraja sezone. Koljena i ahilove tetive raspadali su se kao svjetska ekonomija godinu dana ranije, a učestalost ozljeda bila je toliko velika da je čak i David Stern najavio istragu. Zašto? Zato jer se te godine igrala skraćena sezona zbog lockouta, pa je liga sabila 66 utakmica u što kraći vremenski period.
Podsjeća li vas to na nešto?
Ove sezone samo su 123 igrača, od njih 540, odigrala preko 85 posto svih utakmica, otprilike 50-ak manje nego u normalnim godinama. Samo 11 ih je odigralo kompletnu sezonu, otprilike desetak manje nego inače. Utrka za MVP-ja je odlučena de facto mjesec dana prije kraja regularne sezone zato što su neki od kandidata otpali iz igre zbog ozljeda.
Phila izgleda kao jedina ekipa u ligi koja ima nekakvu šansu skinuti Brooklyn i bila bi prava šteta kada zbog ove ozljede ne bismo vidjeli taj okršaj u finalu Istoka
Teško je, naravno, epidemiju ozljeda pripisati samo zgusnutom rasporedu u skraćenoj sezoni koja se ove godine odigrala ne zbog lockouta, nego zbog covida. Ozljede se događaju u normalnim sezonama i oblikuju doigravanja kao rijetko koji drugi faktor. U trima od četiriju finala prije lanjskog je netko falio — Warriorsi su igrali bez Kevina Duranta, Klaya Thompsona i Andrea Iguodale. Potonji dvojac propustio je utakmice u finalu 2018., iako to na kraju nije naškodilo Dubsima, dok su 2016. Kevin Love i Andrew Bogut izletjeli iz serije zbog ozljeda. Love je bio ozljeđen i 2015. zajedno s Kyriem Irvingom itd. Ozljede oblikuju sezone i ne može ih se izbjeći. Problem je kad njihova količina debelo nadmaši prosjek, toliko debelo da se to ne može nazvati aberacijom.
U playoffu su ozljede opet pomolile svoju ružnu glavu i važni igrači otpadaju leva-leva.
Od ekipa koje se bore za prolaz u drugi krug Atlanta ne može računati na Cama Reddisha, Bostonu je otpao Jaylen Brown, Robert Williams vuče ozljedu koljena, dok je Kemba Walker načet; Netsi su čitavu sezonu bez Spencera Dinwiddieja (iako ih nitko zbog toga ne žali), Dallasu fali JJ Redick, a sad je i Luka Dončić ozlijedio vrat;, Denver ne računa na Jamala Murrayja, dok su Will Barton i PJ Dozier u problemima; Serge Ibaka ima probleme s leđima u Clippersima, New York pola sezone igra bez Mitchella Robinsona, Chris Paul igra u bolovima za Sunse, Wizardsi su ostali bez Denija Avdije i Thomasa Bryanta, samo da bi se i Dāvis Bertāns ozlijedio, dok su Lakersi upali u probleme bez Anthonyja Davisa, s tim da je i KCP ozlijeđen, čime gube širinu u pokrivanju bekova.
Popis je dug i bolan jer se redom radi o važnim, ponajboljim igračima svojih ekipa. A daleko najbolji igrač momčadi kojoj se širom otvorio put prema finalu Istoka jučer je nastradao. Premda su prve prognoze optimistične, Joel Embiid i dalje nema zeleno svjetlo za nastavak serije protiv Wizardsa, i Philadelphijini navijači drže dah, napeto iščekujući sljedeću liječničku procjenu.
Navikli su na iščekivanje. Unatoč tome što mu je ovo sedma sezona u NBA ligi, Embiid je do sada odigrao svega 260 utakmica, odnosno 47 posto dvoboja koje je Phila odigrala u tom periodu. Jasno, glavninu zasluga za tako kolosalan broj propuštenih tekmi uzimaju prve dvije sezone u kojima Embiid nije igrao zbog dviju operacija stopala, kao i rookie sezona u kojoj je nastradao meniskus koljena. Ove sezone je opet ozlijedio koljeno, natukao je kost baš protiv Washingtona i propustio 11 utakmica u trenutku kada je bio glavni favorit za osvajanje MVP nagrade. Premda je pitanje na čiju bi se stranu glasači svrstali, njegovu ili Nikole Jokića, možemo slobodno reći kako je Embiid zbog ozljeda ostao i bez MVP nagrade i bez trofeja za Rookieja godine.
Nastavi li ih nizati ovakvom frekvencijom mogao bi ostati i bez NBA karijere. Što bi bila tragedija. Embiid je u više navrata dokazao koliko dobar može biti. Kada je u formi, što često nije bio slučaj zbog njegovog odnosa prema šećeru*, Embiid ima sve karakteristike MVP igrača.
*Ja sam zadnji koji bi ga krivio, pošto sam i sam ovisnik. Šećer je grozna stvar.
U obrani se samo rijetki mogu svrstati u istu rečenicu s Embiidom, i to su uglavnom defenzivni specijalisti koji troše puno manje energije u fazi napada. Sposoban je sam zatvoriti reket, pravovremenim rotacijama pokrivati falinge na bekovskim pozicijama, sam zatvoriti petice i visoke četvorke koje su fokalne točke suparničkih napada, usisavati defenzivne skokove i olakšavati implementaciju kompleksnih obrambenih šema. Embiid je gotovo pa savršen osigurač, Franco Baresi iz najboljih dana, ali da bi igrao na toj razini mora biti zdrav.
U napadu je iznimno polivalentan za tako krupnog i snažnog centra. Nema baš puno igrača koji svoju najbolju košarku igraju na tzv. dunker’s spotu, a koji se istovremeno mogu izvlačiti na tricu i tako širiti reket (37 posto ove sezone) ili igrati na visokom postu kao tercijarni razigravači, mid-range prijetnje ili postavljači off-ball blokova. Ove godine je poboljšao i svoju realizaciju iz pick’n’rolla i digao je na prosječnu razinu — nešto na čemu je Brett Brown lani insistirao, ali loše provodio, samo da bi Doc Rivers podigao na još višu razinu.
Premda nisam Philin fan — zapravo nisam fan niti jedne ekipe osim Bullsa — fan sam NBA lige. Kada vrhunski i po mnogočemu jedinstven igrač otvori karijeru s ovolikim brojem ozljeda, onda počnem strahovati zato što bi nemogućnost ostvarivanja punog Embiidova potencijala bila loša za ligu. Phila je vjerojatno najunikatnija ekipa lige, momčad čiji stil najviše odudara od trenutne paradigme (iako su Knicksi ove sezone uletjeli u tu priču) i koja spaja moderni raspucani stil igre s old-school zasadama, a upravo je Embiid tip koji pogoni tu unikatnost. I više od toga: on je tako talentiran individualac, čovjek koji je prvi put s 15 godina uzeo košarkašku loptu u ruke i usprkos tako kasnom startu izrastao u silu, da bi bila ogromna šteta kada ne bismo vidjeli što točno može postati.
Strahujem za Embiida zato što znam što se dogodilo Billu Waltonu, Peteu Maravichu i Amare’u Stoudemireu, Pennyju Hardawayu i Gregu Odenu, Chrisu Boshu, Yao Mingu i Derricku Roseu, Dannyju Manningu, Brandonu Royu i Grantu Hillu. Embiid je talentiraniji od većine, ili bar na njihovoj razini, a do svoje sedme sezone propustio je više utakmica od svih navedenih osim Odena. Ne želim da mu se dogodi ono što se dogodilo prethodnicima — bilo da se radi o nekoj velikoj ili akumulaciji sitnih ozljeda. No, već sada je jasno da imamo za čime žaliti, da su nam ozljede oduzele nekoliko sjajnih sezona vrhunskog igrača.
Koliko je Embiid važan za Philu pokazala je sinoćnja utakmica protiv Wizardsa. Embiid, koji je u utakmicu ušao zabijajući 29 poena u prosjeku uz preko 63 posto šuta, ozlijedio se kod rezultata 20-12 i nakon te ozljede Phila više nije izgledala isto.
Polivalentnost u napadu je isparila. Tobias Harris bio je prisiljen preuzeti ulogu prvog strijelca, što definitivno nije njegov forte — najefikasniji je kada je fokus obrane na drugim igračima, kada ima visokog kojeg može koristiti kao blokera i kada suigrače ide vanjski šut — te je malo i previše forsirao. Ben Simmons se nije prilagodio Embiidovu odsustvu, iako znamo da može igrati bez njega te je većinu utakmice bio poprilično beskoristan u napadu, pogotovo u finišu dvoboja u kojem su Wizardsi implementirali strategiju hack-a-Shaq, koju je Rivers istrpio znajući da ne može izvaditi Bena jer bi mu se obrana u potpunosti raspala.
Rivers se kockao računajući da će Simmons ubaciti 50 posto bacanja, što se i dogodilo, ali nije računao da će njegova ekipa primiti koš u baš svakom napadu, pomoću čega su Wizardsi izgradili prednost za sam finiš dvoboja. George Hill i Tyrese Maxey donijeli su solidnu igru s klupe, ali bez Embiida bilo je premalo. Kada vam fokalna točka momčadi nestane, jako je teško napraviti prilagodbu u samoj utakmici. A Embiid je svakako Philina fokalna točka, čovjek koji pokreće obranu i koji napad čini ubojitim.
Sixersi su i bez njega dovoljno dobra momčad da zatvore seriju protiv Wizardsa, s obzirom na to da moraju dobiti samo jednu od sljedeće tri tekme. No, problem je što s načetim Embiidom put prema finalu Istoka postaje teži. Bez njega u vrhunskoj formi gube daleko najveći mismatch u okršaju s mladim Hawksima, koji bi trebali žrtvovati bar dvojicu igrača da ga uspore, te gube zatvarača koji omogućuje Simmonsu, Matisseu Thybulleu i Maxeyju da igraju agresivnu obranu na Traeu Youngu i društvu. Nadam se da će biti u redu, jer Phila trenutno izgleda kao jedina ekipa u čitavoj ligi koja ima nekakvu šansu skinuti Brooklyn i bila bi prava šteta kad zbog ove ozljede ne bismo vidjeli taj okršaj u finalu Istoka, pod uvjetom da obje ekipe opravdaju očekivanja i doguraju tako daleko.
No, još veća šteta bi bila kada bi ova ozljeda postala jedna u lancu koji će uništiti potencijal velike karijere. Embiid je košarkaški aristokrat po svom talentu. Pokazao je to ove sezone. Ima apsolutno sve potrebno za Hall of Fame karijeru. Osim izdržljivosti. Kad niste na parketu, ne možete ni pobjeđivati. Ne možete pokazivati svoj talent. Ne možete izazivati divljenje ljubitelja basketa. Držim mu fige. Ozljede. Kako ih samo jebeno mrzim.
