Nije da to nužno osuđujem, odnosno da imam pravo takvo što osuđivati. Premda nemam nikakve potrebe konzumirati sadržaj te kakvoće, ponekad se zapitam — ne pišem li nekad i sam slične pizdarije? Pošto me u pisanju više zanima fenomenologija basketa i njegova poveznica s pop kulturom nego čista analiza, i moji tekstovi ponekad skrenu u vode po kojima se ne želim kretati, pogotovo kad rokovi stisnu, a inspiracija ispari. Tako da bi bilo licemjerno od mene sipati drvlje i kamenje po proizvođačima površnih narativa, a opet… A opet neki od njih me užasno živciraju.

Jedan od njih je narativ o Giannisu Antetokounmpu.

Vrijeme je da prestanemo reciklirati stare narative. Vrijeme je da ozbiljno analiziramo koliko je dobar i koliko je jedinstven

Nije na razini. Nije kompletan igrač. Ne možeš s njim pobijediti. Nije clutch. To su samo neki od narativa koji su se gurali kroz medije u protekle četiri godine. Ponavljali su se iz godine u godinu, od jednog do drugog ispadanja iz playoffa. Bucksi su tri godine zaredom bili favoriti ili jedni od favorita za finale na Istoku, sve tri godine su zapeli. Napaljena ekipa Celticsa izbacila ih je 2018. predvođena starim liscem Alom Horfordom i mladim lavom Jasonom Tatumom i… pa ne znam kakva je točno životinja Scary Terry Rozier koji se ukazao u sedmoj utakmici druge runde i pomogao skalpirati Buckse u utakmici u kojoj je Giannis defintivno razočarao, ali su mu isto bile i samo 23 godine.

Sezonu kasnije ispali su od budućih prvaka Raptorsa u seriji u kojoj je Kawhi Leonard uništavao sve pred sobom, dok su njegovi suigrači često žrtvovali trojicu da pokriju Giannisa, gradeći legendarni zid pred njim kako bi ga usporili. Za razliku od serije protiv Bostona u kojoj je kiksao u sedmoj, ovoga puta ispadanje u seriji nije bila nimalo njegova krivica — trener Mike Budenholzer nije napravio nikakve prilagodbe, Khris Middleton se pogubio, a Eric Bledsoe je odigrao kriminalno (29 FG%, 17 3P%) i Bucksi nisu iskoristili ono što je takva obrana na Giannisu nudila. Prostor za suigrače. Istu priču ponovili su i lani, kada je Miami Heat u drugom kolu balona implementirao zid pred Giannisom, kojeg je Bud opet zaustavio skromnom minutažom (manje od 30 minuta po tekmi) i izostankom prilagodbi, dok su Middleton i Bledsoe opet kiksali, a Miami ih je izrokao tricama.

Je li Giannis u tim utakmicama odigrao na razini na kojoj su kroz povijest igrali Shaq, Duncan, Jordan, LeBron, Kawhi, Kobe, Bird, Magic, Kareem i njima slični? Nije. Ali nije bio razlog za poraze svojih ekipa. Loše prilagodbe i slabe izvedbe suigrača bile su razlog eliminacije Bucksa. Giannis je u seriji s Bostonom imao 26p/10sk/6as uz 57 posto šuta, u seriji protiv Toronta 23p/14sk/6as uz 45 posto šuta, a lani protiv Miamija 22p/11sk/5as uz 51 posto šuta u manje od 30 minuta po utakmici. Brojke nisu sve, pogotovo bazične brojke, ali one otkrivaju širu sliku, a šira je slika u ovom slučaju sugerirala da su Bucksi prijašnje utakmice izgubili ne radi Giannisove loše igre, nego zbog drugih stvari.

Pa opet je sav teret krivnje, ili bar 80 posto njegove mase, svaljen na leđa mladog Grka.

Zato što je to najjeftiniji, najotrovniji, najzanimljiviji narativ koji se savršeno uklapa u tkanje NBA povijesti. Zato što su se iste, ili bar jako slične stvari, ispredale o drugim vrhunskim igračima koji nisu imali sreću — poput Magica i Duncana — da rano osvoje naslov u svojim karijerama. Pročitajte stare brojeve Sports Illustrateda pa ćete naći kako su slične stvari ljudi pričali o Jordanu, ili brojeve Slama u kojima se razapinjala Shaqova neozbiljnost, ili stare kolumne na ESPN-u u kojim se proziva LeBrona zbog neimanja clutch gena. Ne kažem da je Giannis igrač na razini sa spomenutima niti da će ikada biti, ali nije sad ni miljama daleko kako mnogi insinuiraju. Čovjek je osvojio dvije MVP nagrade prije nego što je navršio 25, jedini uz LeBrona i Kareema. To ipak nekog vraga znači. Giannisov krimen nije u njegovu učinku.

Naposljetku ni Jordan ni LeBron, čije sam narative ranije spominjao, nisu osvojili ništa do svoje 26. godine. Jordan je triput izletio u prvoj rundi doigravanja i dvaput došao do finala konfe u kojoj su ga ubili Pistonsi. LeBron je dvaput došao do velikog finala i u oba igrao loše — protiv Spursa je bilo jasno da mu fali iskustva, iako je ranije u doigravanju demolirao Detroit u seriji koja spada u njegove top 3 u karijeri, dok su ga Mavsi taktički ubili, toliko da čovjek u post-upu nije mogao riješiti — J.J. Bareu. Giannis je s jednim finalom konferencije i jednim velikim finalom taman na toj liniji, tako da mu je jako teško spočitavati što ide prirodnim putem.

Ne. Giannisov najveći krimen je taj što estetski ne odgovara našoj percepciji superstara. Jer nije kompletan igrač. Jer ima velike mane.

To se ne može osporiti. Njegov nedostatak šuta je taktički teret oko Budenholzerova vrata. Nesposobnost da bude triple-threat prijetnja limitira ono što Bucksi mogu raditi na parketu i to se osjeti u doigravanju u kojem ekipe imaju svo vrijeme svijeta da vas prostudiraju i kuju planove kako vas zaustaviti. No, nedostatak taktičke polivalentnosti nije ono zbog čega je narativ o Giannisu bio takav kakav je bio. Ono što mu ljudi prvenstveno zamjeraju je estetsko-filozofske prirode.

Zato što želimo da su naši superstarovi ili kompletni, graciozni igrači koji mogu sve — igrači poput Birda, Jordana, Kobea, pa i LeBrona — ili da su grdosije koje dominiraju poput Shaqa ili Wilta. Giannis nije bio ni jedno od toga. Za gracioznost mu je nedostajao šut. Za dominaciju mu je nedostajala osobnost, ali i sposobnost zabijanja slobodnjaka. Nekim igračima smo gledali kroz prste na ove minuse — prvenstveno Kareemu i Duncanu — zato jer su imali treću komponentu. Pobjeđivanje. Giannis nema ni to. I tako je upao u narativ u kojem ga se iz godine u godinu zove precijenjenim i optužuje za stvari za koje nije kriv.

No, Giannis je sve, samo ne precijenjen.

Ljudi imaju krivu percepciju onoga što talent jest, pogotovo na ovim prostorima. U basketu je to za mnoge finesa, sposobnost driblinga, svilenkast šut, tehnika. To je, čini mi se, mana koju vučemo iz nogometa u kojem su godinama igračima koji su bili sposobni jednom loptom otključati obrane tepali kako su fini igrači, talentirani. ‘Desetke’ se cijenilo više nego ikoga drugoga. No, prava je istina da je sposobnost beka da trči kao blesav i drži čitavu stranu 90 minuta isto talent; to je sposobnost koju ima jako malo ljudi. Baš kao što je u basketu sposobnost da riješiš svog čuvara iz prvog koraka, sjuriš se u reket, okreneš help defendera i zakucaš jednak talent kao savršen rad nogu ili briljantan dribling. Fizički talent je toliko podcijenjen samo zato jer nema isti estetski efekt kao tehnički talent, i to je ono što je dosad mijenjalo percepciju o Giannisu.

Opsjednuti smo kompletnošću, ali ona u konačnici nije toliko bitna. Jer koliko god taj nedostatak šuta taktički limitirao Buckse, toliko je njegova sposobnost da UBIJE suparnike jednim korakom oslobađajuća. Prestanemo li se fokusirati na njegove mane i bacimo pogled na vrline, vidjet ćemo jedinstvenog igrača koji kombinira eksplozivnost, snagu, brzinu donošenja odluka i sjajnu kontrolu tijela kakvu nismo dosad vidjeli u čovjeku njegove stature. Vidjelo se to i prije tri i prije dvije i prije godinu dana. No, sada je konačno zabljesnulo na najvećoj pozornici. Giannis je briljantan u velikom finalu.

Igrati na razini koju je pokazao u zadnje dvije utakmice mogli su samo najveći. Kada uzmemo u obzir ozljedu noge koju je doživio u seriji protiv Atlante i čija vas snimka tjera da glasno uzviknete AAAAAAH! svaki put kada je prikažu, taj poduhvat izgleda još nevjerojatnije. Giannis je postao tek drugi igrač u povijesti NBA finala koji je imao uzastopne utakmice od 40 poena i 10 skokova. U svega tri nastupa skupio je više utakmica sa 40+ poena u finalima od Duranta, Kobea, Currya, Duncana, Birda, Kareema, Wilta… Istina, neki od tih igrača igrali su u erama u kojima je tempo bio znatno sporiji nego danas, drugi u erama u kojima nije bilo trice, ali to svejedno ne umanjuje Antetokounmpovo dostignuće.

Giannis je posebno briljirao u trećoj utakmici serije, uvelike zato što je anulirao svoju najveću falingu — loš ubačaj s linije. Da se razumijemo, Giannis generalno nije kriminalan šuter slobodnjaka. Njegovih 72 posto u karijeri je tek za 1,5 posto slabije od, recimo, LeBrona. No, Giannisov je problem što taj postotak znatno pada u playoffu — za 11 posto tijekom karijere — što sugerira određene probleme u glavi. S druge strane, unatoč promašajima, niti u jednom trenutku nije pokazao da ga je strah biti agresivan, napadati obruč i odlaziti na liniju za razliku od nekih — khm Ben Simmons khm — što opet ukazuje na određenu mentalnu snagu. Ne znam. Tu stvar mi je baš jako teško prokužiti. Kada bi Giannis do kraja serije gađao slobodnjake kao u trećoj, stavio bih ruku u vatru da Bucksi uzimaju seriju. Ali tek treba vidjeti hoće li u tom aspektu pronaći konstantu.

Ono u čemu je ima jest sposobnost da izluđuje Phoenixovu obranu.

Bucksi su ga dosad koristili na tri načina. Jedan od njih bio je potpuno beskoristan i vidjeli smo ga samo jednom u seriji — krajem prve utakmice kada je igrao screenera za Middletona kao primarnog ballhandlera. Njihov pick’n’roll je inače oružje masovnog uništenja, ali u metiljavoj izvedbi koju su prikazali u toj utakmici, s Middletonom koji ne može predriblati primarnog čuvara i vidno krepanim Giannisom, bio je beskoristan kao funkcija predsjednika RH.

No, u preostale dvije uloge Grk je dominirao. Kao primarni razigravač radio je ono što uvijek radi. Kreacija s vrha trice, dribling, prolaz primarnog čuvara i polaganje/kucanje ili dodavanje u slučaju da ga zatvaraju s dvojicom ili trojicom na elbowu. Bucksi su nonšalantno koristili tu opciju u drugoj utakmici, ali u trećoj je to funkcioniralo jako dobro, sa Bobbyjem Portisom, PJ Tuckerom i Jrueom Holidayom koji su agresivno cuttali prema obruču i tako ili dobivali lagane poene, ili bili u poziciji izboriti ofenzivni skok, koji je jedno od glavnih oružja Bucksa u ovoj seriji.

Ta agresivnost gurnula je DeAndrea Aytona — jedinog igrača u Sunsima koji može bar malo čuvati Giannisa jedan na jedan — u probleme s faulovima, što je u potpunosti razbilo Phoenixov defenzivni koncept i stvorilo milijun mismatcheva, bez obzira na to igrao centra Jae Crowder koji je jednostavno prenizak da zatvori defenzivni skok, ili Frank Kaminski čija je potpuna beskorisnost pokazala koliki je minus ozljeda Darija Šarića za momke iz Arizone.

Da se razumijemo, Giannis je igrao sjajno i protiv Aytona, pogotovo kad bi ga uspijevali izolirati na baselineu s kojeg ga je ili prolazio s unutarnje strane za zakucavanje i tako anulirao bilo kakav help defense, ili je ulazio u reket i pogađao floater preko tijela, ili čak uzimao šuteve s poludistance iz okreta u kojima postaje sve bolji i bolji. No, Ayton ga je isto tako natjerao/nagovorio da uzme pokoju pull-up dvojku, što je ishod koji će Sunsi uvijek potpisati. Nijedan drugi igrač, osim možda Torrey Craig kad nema načeto koljeno, ne može to napraviti Giannisu; čak ni Mikal Bridges, koji je sjajan defenzivac ali nema mišiće da se nosi s Giannisom. Kao point je igrao odlično.

No, još bolji je bio kao centar. Odnosno, ne bolji, nego zanimljiviji. Bucksi su ga koristili kao small ball peticu puno više u trećoj nego u prethodne dvije, uvelike zato što nije bilo Aytona na parketu, pa je i minutaža Brooka Lopeza bila skresana. Njegovo pozicioniranje na broj 5 omogućilo mu je da bude bliže košu i gosti se laganim poenima/faulovima nakon ofenzivnog skoka, ali je isto tako malo oslobodilo Jruea i Khrisa koji su više kreirali s loptom i ušli u bolji ritam. Pogotovo Holiday, koji je zabio niz ključnih poena u utakmici kada su Sunsi otopili prednost Bucksa na svega četiri razlike u trećoj četvrtini. Osim toga ono je bilo ključno za razbijanje Phoenixove zone, koja je bila poprilično neefikasna jednom kada je Giannis promijenio poziciju.

Budenholzer je konstantno vrtio akciju koju je John Thompson Jr doveo do savršenstva u svom Georgetownu kada bi centar flashao s baselinea na high post, primio loptu i nakon toga ili distribuirao ili napadao. U Georgetownu je to radio Patrick Ewing, u Bucksima Giannis. Phoenix bi prolazio dobro kada bi spriječili ulazno dodavanje, ili kada bi Middleton/Jrue krenuli sami probijati zonu koristeći Giannisa kao mamac, ali kada bi mu spustili loptu uglavnom su slijedile dobre stvari za Milwaukee.

Antetokounmpo je na kraju odigrao možda i najbolju utakmicu u doigravanju u karijeri. Bila je to demonstracija moći. Demonstrirao ju je i u drugoj utakmici u kojoj je također bio sjajan, samo što nije zabio slobodna. Doduše, da su Khris i Jrue odigrali na svojoj razini ili samo malo ispod nje, a ne kolosalno podbacili promašujući zicer za zicerom, Bucksi su mogli komotno biti na 2-1 i igrati četvrtu doma. Middleton i Holiday odigrali su jednu dobru utakmicu po glavi u prve tri i morat će ozbiljno povući ako Milwaukee želi imati kakvu-takvu šansu za osvajanje naslova i ako žele dokazati da su vrijedni resursa koje je franšiza usula u njih. S druge strane, iluzorno je očekivati da će Devin Booker opet imati ovako kriminalnu utakmicu ili da će Ayton biti u problemima s faulovima. Prednost je i dalje na strani Sunsa, čak i ako Milwaukee pobijedi u četvrtoj.

No, bez obzira kako serija završila nadam se kako će sve objede, sve deplasirane kritike, sva kriva tumačenja oko Giannisa konačno prestati. Gluposti o clutch genu, o limitiranosti, o nedostatku talenta trebale bi konačno ispariti. Ni u jednom trenutku nisu bile točne. Da, Giannis nije ideal-tip košarkaša, ali zato može raditi stvari koje nitko prije njega nije mogao.

Vrijeme je da prestanemo reciklirati stare narative. Vrijeme je da ozbiljno analiziramo koliko je dobar i koliko je jedinstven. Vrijeme je da kažemo kako je Giannis Antetokounmpo na trasi da postane jedan od najvećih.