Godinama je to bio jedan od najteže obranjivih poteza u sportu. Hardenov lijevi ulaz branili ste molitvom, nadajući se da će promašiti polaganje ili da suci neće nasjesti na njegove trzaje glavom. Bilo ga je teško obraniti zbog niza razloga.
Sam volumen ulaza stavljao je pritisak na obranu. Hardenova sposobnost stepback trice držala je primarnog čuvara u šahu. Njegove plejmejkerske sposobnosti i tendencija pronalaženja otvorenog tricaša u najtricaškijoj momčadi diktirala je količinu pomoći koje su obrane mogle pružiti na ulazima. Kontrola lopte i svileni dribling, uparen s izuzetnom snagom i niskim težištem te elitnim prvim korakom, omogućavali su mu da stvori prednost odmah u začetku akcije, a kad bi sve propalo, uspijevao je inicirati kontakt i prodati ga pod faul. Hardenov lijevi ulaz bio je toliko moćno oružje da vam je sam po sebi garantirao ulazak u playoff i dobru šansu za prolazak prve runde doigravanja.
To više nije slučaj. Gledajući njegovu igru ove sezone teško je izbjeći osjećaj kako je njegov prvi korak ispario. Dribling je više pamučan nego svilen, a stepback trica — oduvijek opasno oružje zbog volumena, a ne efikasnosti — drastično je pala u realizaciji. Tek tu i tamo zabljesne onaj stari James Harden, prvi strijelac lige i MVP, kao u odlučujućoj utakmici protiv Toronta, ali više ga nema nego što ga ima.
Da se razumijemo, priče o njemu kao propalom igraču su preuveličane. Tip je i dalje vrhunski play. Njegova sposobnost da proturi loptu kroz šumu ruku u najuže prozore je u samom ligaškom vrhu i to se jasno vidjelo upravo u seriji protiv Raptorsa, čiji raspon ruku ni u jednom trenutku nije spriječio Hardena da pronalazi suigrače, čak i u najvećoj gužvi. U Philadelphiji je srezao broj izgubljenih lopti, pronašao p’n’r partnera kakvog nije imao od Clinta Capele i preuzeo ulogu koju je već dvije godine tražio.
Sixersima ostaju dvije nade. Prva je da se Embiid vrati u trećoj, jači nego prije, i da uzmu četiri od sljedećih pet. Druga je da Harden nanovo pronađe svoje dugme
Kad gledam kako igra, pitam se je li Harden u zadnje dvije godine isforsirao dva trejda tankirajući gore od Vincea Cartera zato što je tražio odredište koje bi mu garantiralo borbu za prsten, ili je to tankiranje bilo samo napola odglumljeno. Je li Harden zapravo prepoznao da se usporava, djelomično i zbog vlastite nebrige, da više nije onaj stari i da mu treba pomoć? Lani je nosio Brooklyn kroz glavninu sezone, a poruke koje su dolazile iz njegova tabora davale su do znanja da mu je puna kapa takve uloge. Zbog ozljede Kevina Duranta i stava koji Kyrie Irving ima prema cijepljenju opet je morao nositi Netse kroz dio sezone, iako je postajalo sve jasnije da to više nije u stanju, te je, iznerviran Irvingovim stavom i nesiguran u njegov status, isprovocirao još jedan trejd.
Phila je bila točno ono što je trebao. Momčad u kojoj ne mora uvijek biti na razini, pogotovo ne kao scorer. Kroz regularnu sezonu gledali smo najlošije Hardenovo izdanje od njegove druge godine, bar što se zabijanja poena tiče, ali Phila je bez problema uspijevala sakriti njegove novonastale minuse. Dapače, takav je Harden bio bolji spoj s Joelom Embiidom i ostatkom ekipe nego što bi bio onaj stari Harden koji bi zahtijevao ogromne prilagodbe u srži ekipe. Ovakav plejmejkerski Harden postao je vrhunski plug-and-play igrač. Ljudi su ga uspoređivali sa starom verzijom prema kojoj je izgledao kao blijeda kopija, ne shvaćajući koliko plusova ova nova verzija donosi momčadi, pogotovo jednom kada je skresao volumen šutova i transformirao se u de facto jedinicu.
Philadelphia je s Hardenom dobila 14 od 21 utakmice, i to kroz ne baš najlakši dio rasporeda — odnosno, ostvarila je 67 posto pobjeda, što bi bilo dovoljno za treći najbolji skor u ligi. Bez šuta i bez ulaza Harden nije bio onaj stari, ali i dalje je bio savršen partner Embiidu, ali i Tyreseu Maxeyju, pa čak i Tobiasu Harrisu, koji su žrtvovali možda šut po utakmici u zamjenu za više pristora i više jeftinih poena, Njegovo je prisustvo omogućilo ulazak Matissea Thybulea u igru, što Phila nije mogla igrati s Benom Simmonsom.
Hadenov je usage rate potonuo na razinu koju je imao kad je igrao u ekipi s Dwightom Howardom, Patom Beverleyjem i Trevorom Arizom, dok mu je broj upućenih šutova pao na nivo na kojem nije bio od svoje posljednje sezone u Oklahomi. Time je pogodio najbolju moguću točku — istovremeno nije bio minus svojoj ekipi zbog očajne realizacije čisto zato jer joj volumen šutova nije mogao toliko naštetiti, a opet je dovoljno često prijetio da je zahtijevao prilagodbe suparničkih obrana. Ovakav Harden, uparen s Embiidom, Maxeyjem i ostalima, igrač je koji ima pravo nadati se naslovu. Šanse mu možda nisu bile kolosalne, ali su postojale, a fit je bio znatno bolji nego u Brooklynu.
Embiidovom su ozljedom te šanse isparile. On će se vjerojatno vratiti u trećoj utakmici serije protiv Heata, ali pitanje je u kakvom stanju. Čovjek je sanirao lom kosti lubanje, još uvijek ima puknuće ligamenta desnog palca; vjerojatno će morati nositi zaštitnu masku, što neke igrače zna itekako frustrirati, a u trenutku kada se vrati na parket Miami bi lako mogao imati 2-0 u seriji.
Jedina šansa da se to ne dogodi je da se Harden opet promijeni. Iz Phila Hardena u Houston Hardena. Iz pomoćnika u šefa. Iz asistenta u ubojicu.
Sumnjam da će se to dogoditi. Jasno, imao je čovjek sjajnih utakmica — onaj poraz od dva razlike od Bucksa krajem ožujka pada na pamet — i na trenutke je izgledao kao onaj stari, ali ne čini mi da postoji dugme koje jednostavno može stisnuti i koje će ga izmijeniti. Imao ga je lani, ove sezone je nestalo. Bez takvog Hardena, bez igrača koji stavlja nesnosan pritisak na obranu i tjera je da se konstantno prilagođava, Heat ima prelagan posao u defenzivnom dijelu utakmice. Svi Miamijevi bekovi mogu tijekom većeg dijela utakmice ostati na svojim primarnim zadacima, Bam Adebayo može ili braniti Harrisa ili čekati Hardenove i Maxeyjeve ulaze i pomagati, budući da se ne mora pretjerano plašiti učinka DeAndrea Jordana * ili Paula Reeda u napadu, a sve to poprilično pojednostavljuje igru i shematski i igrački.
* Svaka Jordanova minuta na parketu produljuje trajanje globalne gladi za godinu dana.
Embiid je čovjek koji komplicira apsolutno sve, i kao opcija na picku i na short rollu, i kao šuter i kao igrač s loptom na vrhu trice, on zahtijeva udvajanja i potpunu posvećenost. Bez njega, Miami može igrati najbazičniju obranu u svemiru, zalijepiti PJ Tuckera na Hardena s tek povremenim dupliranjem i svejedno kidati Sixerse na komadiće. Pogotovo kad Phila gađa nula od sto iza linije trice.
Doc Rivers je pokušao puno toga. Izrotirao je 11 igrača, tražio rješenja s Reedom kao small-ball peticom, jahao vruću ruku Furkana Korkmaza pet minuta, pokušavao otvoriti Harrisa na dunker spotu za šutove s poludistance, ali manje-više ništa nije uspijevalo riješiti primarni problem koji Sixersi u ovoj seriji imaju — ogromnu razliku u razini talenta. Miami je ionako građen kao ekipa koja tu razliku može anulirati, možda i najlakše u čitavoj ligi, a kad imaju osjetnu prednost u toj kategoriji — doviđenja. Miami je zapravo odigrao poprilično lošu utakmicu u prvoj, ispromašivao se s trice, Jimmy Butler je očajno realizirao svoje šanse, i svejedno su satrao suparnika.
Sixersima ostaju dvije nade. Prva je da se Embiid vrati u trećoj, jači nego prije, i da uzmu četiri od sljedećih pet utakmica. Druga je da Harden nanovo pronađe svoje dugme, postane onaj stari i iščupa pobjedu. Što nije nemoguće, svakako ne na jednu utakmicu. No, ako će kroz čitavu seriju morati biti broj 1, Sixersima ne gine poraz.
James Harden više nije onaj stari James Harden, bar nije tako izgledao tijekom čitave sezone. Maxey još nije spreman to postati, Harris to jednostavno nije. Nada postoji, ali ona je tanka. A znate što kažu za nju. Tko živi u nadi, umire u govnima.
