LeBron James otvorio je svoju karijeru sa pet uzastopnih poraza. U bespomoćnoj ekipi Cavsa, za koju je u sezoni 2003./04. igrao u prosjeku 39,5 minuta, ostvario je tri takva niza u svojoj prvoj godini u ligi. Pet+ utakmica zaredom izgubio je jednom i iduće godine, dogodio se jednom i u sezoni 2005./06., a onda je stao. James je odigrao 11 sezona u NBA ligi bez da je spojio pet poraza — sve do 2018./19., kad zbog ozljede prepona nije igrao u punoj snazi i bilo je golim okom vidljivo da se muči, osobito u obrani, te je nakon tog niza od pet poraza uskoro opet stavljen na hlađenje, zbog čega je propustio devet od zadnjih 14 utakmica sezone. Protekle dvije godine prošle su bez takvih negativnih serija, ali ove je sezone njegova momčad upisala pet poraza zaredom, tek sedmi put u njegovoj metuzalemskoj karijeri, ovaj put bez izlike koju pruža ozljeda.
Nepravedno bi bilo trenutne probleme Lakersa pripisivati njemu, odnosno njegovoj igračkoj ulozi. Mnogi su iz neugledne igre momčadi u zlatnom i ljubičastom iščitali kako je vrijeme konačno sustiglo LeBrona, kako više ne može biti igrač koji sam garantira plasman u doigravanje kakav je bio tijekom čitave svoje karijere, a neki su se počeli pitati spada li još uvijek u top 5 ili čak top 10 igrača lige. Nema sumnje da je vrijeme počelo uzimati danak, unatoč svim Jamesovim pokušajima da uspori starenje ulaganjem novca u najmodernije medicinske procese. Osjeti se to na njegovim ulazima, osjeti se to na silini tranzicije, osjeti se to prvenstveno u obrani u kojoj se s vremena na vrijeme odmara, ali i dalje se radi o jednom od najboljih igrača lige.
Igrati na ovoj godini s ne samo 37 godina na leđima, nego i sa 61.905 odigranih minuta na parketu, od čega je preko 11.000 otišlo na intenzivne playoff utakmice, gotovo je nadnaravno, pogotovo za igrača za kojeg su mnogi prije 10-12 godina tvrdili kako će nestati kako bude stario budući da igra na snagu, a ne na vještinu. Još jedna zabluda koju je LeBron tijekom karijere skršio.
Iako ne igra na svom apsolutnom vrhuncu, i dalje mu je dovoljno blizu da bi se LeBronovo ime spominjalo u MVP raspravama kad bi Lakersi imali bolji omjer i koherentniju igru. Ali nemaju. Lakersi su pogubljeni, poput Ivice i Marice, bez traga krušnih mrvica koji bi ih vratio na pravi put. Izgubili su se na početku sezone kad su sastavili roster koji na papiru nije imao nikakvog smisla, rješivši se bilo kakve natruhe dubine, povlačeći pogrešne poteze jedan za drugim, kladeći se na krive igrače.
Borba za play-in surova je realnost ovog nakaradnog, frankenštajnovskog, mumificiranog rostera. Lakersi jednostavno nisu dobra momčad
Izgubili su Alexa Carusa, koji izgleda veličanstveno u dresu Bullsa, kako bi produljili Talena Hortona-Tuckera nakon jedne pristojne i djelomično obećavajuće sezone, a THT im je odgovorio svojom najneefikasnijom sezonom do sad (42,4 efg%), za što je uvelike kriv njegov vanjski šut koji je potonuo na 23 posto, što je omogućilo suparničkim obranama da pomažu s njega i guše reket. Otišli su i Kentavious Caldwell-Pope i Kyle Kuzma — možda ne savršeni igrači za ono što su Lakersi radili, ali svakako igrači koji su imali svoje mjesto na rosteru, a njih je zamijenio Russell Westbrook, koji se ni po jednom aspektu svoje igre ne uklapa u ono što su Lakersi radili.
Momčad je okupila niz isluženih veterana, pojačala se Kendrickom Nunnom i Malikom Monkom, čiji su potpisi predstavljali jedine smislene poteze koje je momčad napravila tijekom ljeta, barem na papiru. Nunn je tijekom predsezone ozlijedio koljeno i još ga nismo vidjeli na parketu. Monk je odigrao upravo ono što se od njega očekivalo, uz oscilacije tipične za njegovu karijeru. Ostali igrači… ostali igrači se uglavnom nisu proslavili.
Carmelo Anthony, koji je pod stare dane došao u momčad svog nekadašnjeg draft rivala, odradio je jako dobar posao na početku sezone kada je bio jedan od najpreciznijih šutera lige. No, njegova trica se survala možda ne u ponor, ali definitivno u jamu poprilične dubine (32 posto u prosincu naspram 52 posto u listopadu) i time je izgubio gotovo svu vrijednost za ovu momčad. Melo je tip koji bi trebao igrati 15–20 minuta u okvirima druge jedinice kao falša stretch četvorka koja poentira iz mid-range izolacija, a ne tip koji igra 27 minuta u prosjeku i preko kojeg bi i moja pokojna nona Stanka poentirala.
Melov slučaj je slučaj gotovo svih igrača Lakersa: gotovo svi su krivo iskorišteni. Što zbog vlastitih opsesija, što iz taktičke potrebe.
U zadnjih par utakmica Wayne Ellington je korišten kao pick and roll kreator; Avery Bradley nema nikakvu smislenu ulogu u napadu; Dwight Howard je sveden na igrača energije; Kent Bazemore je odigrao gotovo 400 minuta unatoč tome što šutira 33 posto iz igre; Isaiah Thomas je doveden kao projekt rehabilitacije samo da bi ga (opravdano) makli nakon četiri utakmice; DeAndre Jordan ne nudi ama baš ništa osim zatvaranja defenzivnog skoka; Rajon Rondo je izgubio prvi, drugi, a bogme i treći korak, a sad su doveli i Stanleya Johnsona kako bi osnažili obranu jedan-na-jedan, iako to i dalje ne riješava njihove kolosalne probleme sa spacingom.
Ova je momčad formirana navrat-nanos, po rejtinzima igrača iz igre NBA 2k16, s krivim procjenama igračkih sposobnosti i forme, kao i s krivim procjenama moguće sinergije između igrača.
Ne znam kakvi ste bili kada ste bili dijete i čega ste se igrali, ali jasno se sjećam mnogih popodneva kada bi ekipa iz susjedstva sjela u nečiji vrt i počela se igrati autićima. Svi bi donijeli igračke koje smo imali — od Bugattijevih metalnih konstrukcija koje su težile bar tri deka, do plastičnog šrota sa splitskog pazara — i onda bi krenuli jurcati po kamenim pločama i od ljeta sasušenoj zemlji. Svi su ti autići bili različitih veličina i složeni od različitih materjala koji se nisu podudarali, a većinu mojih prijatelja to nije smetalo. Auto je auto. Meni je pak neopisivo išlo na živce — kako je ovaj Ferrari triput veći od džipa? Zašto ova plastična formula u sebi ima čovječuljka, a ova dvaput manja metalna nema?
Taj nesklad je u meni izazivao duboku frustraciju i nezadovoljstvo, a iste emocije javljaju se kada gledam ovu ekipu Lakersa. Sastavljanje ove ekipe je kao istresanje svih autića na jednu hrpu. Radije se igram legićima, tamo se bar sve uklapa jedno u drugo.
Autić koji se najmanje uklapa u ekipu definitivno je Westbrook.
Russ je započeo sezonu očajno što se efikasnosti tiče, ali čak i nakon što je pronašao ruku, on Lakersima nudi malo ili ništa. Veliki potrošač lopti, predvodnik lige u turnoverima, uništavač skriptiranih akcija, kockar (u obrani) i siledžija (u napadu), Westbrook je antipod playa kakav Lakersima treba.
U momčadi imaju jednog od najboljih egzekutora u suvremenoj košarci — Anthonya Davisa, koji, čak i u sadašnjem izdanju punom sitnih ozljeda i nepotrebnih mišića koji ga usporavaju, može uništiti većinu momčadi lige ako igra unutar smislenog sustava. Davis ove sezone po svojim standardima nije briljirao, ali je i dalje vraški dobar igrač. Zamislite koliko bi tek bio dobar da ima playa koji ga može staviti u pozicije koje mu odgovaraju.
AD je po mnogočemu staromodna četvorka; nikad nije bio pravi stretch (iako mu je šut išao bolje od ovogodišnjeg), niti si može sam izgraditi šut s vrha trice kao većina modernih superstarova, ali ako ga pronađete na dunker’s spotu, ako mu ispraznite stranu, ako ga dovedete u iso s krila protiv sporijeg ili slabijeg igrača, AD će POJESTI konkurenciju, svim sitnim ozljedama usprkos. Umjesto toga Lakersi su ga čitavu sezonu krivo koristili, uvelike zbog prevelikih ovlasti pruženih Westbrooku koji, zaprepašćujuće, kurca kuži koliko krivo igra unutar okvira ove momčadi.
“Dosta mi je da mi drugi govore što trebam raditi”, izjavio je nekidan Westbrook. “Radit ću što sam radio dosad, pomagat ću svojim suigračima. Iskreno, mislim da sam dosad igrao u redu. Ljudi očekuju da imam jebenih 25-15-15, što nije normalno. Svi moraju razumijeti da to nije ono što ljudi konzistentno mogu raditi. Kada ljudi kažu neka Russ bude Russ, oni ne znaju što to znači, samo ja znam što to znači.”
Iz te se izjave može se iščitati frustracija koju Westbrook osjeća zbog kritika koje su mu upućene, ali i potpuno nerazumijevanje kako može pomoći momčadi. Nikoga nije briga za njegove triple-doublove. Dapače, Lakersi bi bili bolja momčad kada ih ne bi ganjao, kada bi prepustio šutove drugima, kada bi postavljao screenove — u čemu je podcijenjen, iako to nevoljko radi — kada bi penetrirao u reket sa ciljem da razigrava…
Westbrook je u sličnoj situaciji u kakvoj je bio suigrač mu Dwight Howard kada je prvi put došao u Lakerse te izgurao Paua Gasola iz uloge post-up igrača i prisilio ga da bude p’n’r opcija umjesto da Gasolu pusti mjesto u postu, a on sam postane roll monstrum kakav je mogao biti. Razumijeti svoju ulogu u momčadi krucijalna je vještina, a Westbrook je nikad do kraja nije kužio, zbog čega su njegove momčadi uglavnom podbacivale u odnosu na očekivanja. Glupo bi bilo kriviti ga za svo rasulo ove ekipe, ali on je njegov najjasniji indikator.
Ovo je momčad koja više nije elitna u obrani, koja se previše kocka, koja nije razarač u tranziciji i koja ima sulude probleme u punom napadu, uvelike uzrokovanim nerazumnim petorkama (iako mi se sviđa sve češće guranje LeBrona na peticu koje smo vidjeli u zadnja dva tjedna), nedostatkom vanjskog šuta koji je trenutno na 34 posto i prečestim raspadom akcija. Jedini igrači koji su odigrali na svojoj razini ili iznad nje su James, Monk, donekle Bradley te mladi Austin Reeves i to je otprilike to.
Borba za play-in surova je realnost ovog nakaradnog, frankenštajnovskog, mumificiranog rostera. Igranje tijesne utakmice protiv Houstona, što momci rade u trenutku pisanja ovog teksta, realnost je ovog rostera. Jest, iskasapljeni su ozljedama i covidom, ali isto vrijedi za gotovo sve momčadi lige.
Lakersi jednostavno nisu dobra momčad.
Ono što jesu je momčad puna iskusnih pojedinaca koji mogu podići razinu svoje igre. Vrati li se Davis na svoju uobičajenu razinu nakon što sanira ozljedu i zaigra li LeBron kako treba u obrani u ključnim utakmicama, Lakersi samo na račun njih dvojice mogu dogurati daleko u doigravanju.
No, do doigravanja tek treba doći. Osim kroz unutarnji rast, nemaju načina da se poboljšaju zato što više nemaju igrače koje drugi žele, niti imaju pickove koji bi im mogli pomoći. Moraju se sami podići. Do toga, ovo ostaje momčad koja igra ružnu, nakaradnu košarku; košarku koja je rezultirala nizom od pet poraza zaredom unatoč tome što je na rosteru LeBron James. Morate se dobro namučiti da bi vam nešto takvo pošlo za rukom.
