Kad dolazite kao branitelj naslova i kad ste osvojili devet titula s pet različitih klubova, potpuno je logično da će se sve vrtjeti oko vas. Željku Obradoviću nije trebao nitko drugi da bi bio glavna priča ovogodišnjeg završnog turnira Eurolige. Ta se priča pričala sama od sebe. U njegovu Beogradu, na mjestu gdje je (iz)gradio svoju solidnu igračku i započeo fantastičnu trenersku karijeru, najtrofejniji europski trener došao je loviti 10. krunu.
Ali kad su se dan prije polufinalnih okršaja pod zidine gradske tvrđave Kalemegdan postrojila četvorica trenera koji su doveli svoje momčadi do Beograda, tek tada su lik i djelo trenerskog čarobnjaka Željka Obradovića zasvijetlili u punoj raskoši.
“Izgledaju poput obiteljske fotografije”, dobacio je netko dok su fotografi škljocali četiri nasmijana lica.
I zaista. ‘Pijetao’ Žoc oko sebe je okupio svoje ‘piliće’. Šarūnasa Jasikevičiusa, prvog playmakera s kojim je u Panathinaikosu osvojio jednu od svojih devet titula i koji ga je u gotovo svakom intervjuu naveo kao svog trenerskog idola i uzora. Pabla Lasa, pričuvnog playmakera s kojim je u Real Madridu osvojio Kup Raimonda Saporte. I Dimitrisa Itoudisa, čovjeka s kojim je iskovao 11 grčkih i pet euroligaških titula za 13 nevjerojatnih godina u Panathinaikosu.
Pa iako je, zaslugom Real Madrida koji ga je izbacio u četvrtfinalnoj seriji, bio daleko od beogradske Štark Arene, duh tog burnog i neukrotivog Panathinaikosa svejedno je virio iz svakog kutka ovotjednog okupljanja europske košarkaške elite. Bilo da je riječ o prijetnjama gazde Dimitrisa Giannakopoulosa o istupanju iz Eurolige, za koje još nitko ne zna hoće li se doista realizirati, bilo o Obradovićevu i Itoudisovu nasljeđu, bilo o činjenici da su tisuće Grka rezervirale ulaznice za Final Four, a na koncu se ni zeleni ni crveni dio metropole nije na njega plasirao. Fale ludi Grci i njihova košarkaška strast, što god tko o njima mislio.
No, zelenu grčku navijačku vojsku sasvim je solidno zamijenila zelena litavska, koja je došla zaprijetiti velikom Žocu i (pre)bogatom Feneru. I prijetila je, praktično svih 40 minuta Šarasova Pepeljuga iritirala je bogatu maćehu i odbijala se predati.
Nije uopće pitanje je li Luka Dončić najbolji košarkaš koji će se pojaviti na draftu. Pitanje je samo hoće li u NBA i kao reprezentativni i kao klupski europski prvak
Malo je onih koji nisu pomislili da je priča gotova kad je iskusni i kvalitetom pretrpani Fenerbahçe otišao na 13 razlike početkom treće četvrtine. Žalgiris se vratio, agresivnim odgovorom i s prve tri trice na utakmici do kraja tog perioda došao u egal, a za to što nije potpuno okrenuo rezultat zaslužan je Obradovićev nos. Koji je Bobbyja Dixona, rečenog Alija Muhammeda, ostavio da odgovara na Žalgirisove aperkate. Čovjeka koji ove sezone igra daleko ispod razine na kojoj je bio prošlih. Ali je uzeo loptu, uvalio 10 poena u nizu i premostio Fenerovu privremenu kreativnu blokadu.
Žalgiris je odigrao baš onako kako je igrao cijele sezone. Čvrsto i agresivno, momčadski i neustrašivo. ‘Giljali’ su zeleni svih 40 minuta i na koncu priče zaista nemaju za čim žaliti. Odigrali su vjerojatno vrlo blizu svog kvalitativnog maksimuma protiv branitelja naslova i ponajbolje momčadi Eurolige. U vrijeme kad gotovo kirurškom preciznošću možete predvidjeti domete gledajući budžete, Žalgiris se ugurao na mjesto koje nekome od ‘malih’ pripadne jednom u možda pet-šest sezona. A to je velika stvar.
Dobro, paralelu današnjeg Žalgirisa s ondašnjom Jugoplastikom treba više shvatiti kao stilsku figuru nego neku realnu presliku, jer ovogodišnji Žalgirisov budžet ona Jugoplastika nije potrošila u sve tri sezone u kojima se penjala na krov Europe. No, vremena su drugačija. Budžeti su drugačiji. Momčadi se slažu drugačije. A Žalgiris je ostao jedan od rijetkih euroligaških klubova koji u pripremi svake sezone barem pogleda prema svom omladinskom pogonu prije nego što krene slagati shopping-križaljku.
Žalgiris je u ovoj sezoni Europi predstavio sve trenerske potencijale i mogućnosti Šarūnasa Jasikevičiusa. Pitanje je koliko će Šaras imati strpljenja za neravnopravnu borbu s vjetrenjačama, jer koliko god ovogodišnji Žalgirisov uspjeh bio simpatičan i romantičan, teško je očekivati da ga samo Šarasov trenerski talent dugoročno može održati na razini klubova s višestruko višim budžetima. Prilično je sigurno da ćemo se Jasikevičiusa nagledati na euroligaškim završnim turnirima sljedećih godina. No, teško da će to biti za Žalgirisovim kormilom.
Ako na nešto u europskoj košarci možete računati, onda možete na to da će CSKA najviše potrošiti, najviše pokazati u ligaškom dijelu sezone i najviše razočarati u završnici. Tradicija nije iznevjerena ni ove sezone. Klub koji više ni sam ne zna koliko troši i koji se plasirao na 14 od zadnjih 15 završnih turnira još je jednom uključio svoj luzerski mod.
Gotovo je nevjerojatno da momčad s takvim imenima i takvim trenerom može u dijelovima ovako važnih utakmica izgledati toliko smušeno i bezglavo. Plašili su se kako će izgledati tek nedavno oporavljeni Nando De Colo i Kyle Hines, a dogodilo se da su zakazali praktično svi osim njih dvojice.
Sergio Rodriguez je bio potpuno nemoćan protiv svojih dojučerašnjih suigrača, a Luka Dončić i Segio Llull pronašli su pravi trenutak da dokažu svom menadžmentu kako nisu pogriješili što su uoči ove sezone Chacha proslijedili jednom od svojih najvećih euroligaških rivala. Kad imate Dončića i Llulla, ne treba vam čak ni Sergio Rodriguez.
A CSKA je izgledao kao da mu baš treba jedan — Šarūnas Jasikevičius. Ili, recimo, jedan — Diego Simeone. Trener koji će znati isprovocirati usporenu i uspavanu momčad, što Itoudis ni ovog puta nije uspio. Sjajni trener Itoudis, nemojte me krivo shvatiti. No, čini se kao da hladni ruski ambijent ohladi i Amerikance i Francuze i Španjolce i Grke koji se ondje zateknu. I čini se kao da nitko nije ni nešto posebno pogođen. Ionako će i dogodine opet biti tu. Na to možete računati.
A onaj tko dogodine zasigurno neće biti tu je Luka Dončić. Premalo je zvati ga čudom od djeteta, on je danas već i čudo od igrača. Nezabilježeno je da je jedan 19-godišnjak ovako vodio jednu ovakvu momčad kroz čitavu sezonu i na koncu i do samog finala Eurolige. Teško je uopće više pronaći pravi epitet za tog momka koji je još jednom zasjenio sve zvijezde koje su 40 minuta trčale beogradskim parketom u drugom polufinalu.
Dončića su u Beograd došli gledati predstavnici svih pet momčadi koje će ovog ljeta prve birati na NBA Draftu, ali potpuno je jasno da mladi Slovenac neće pasti niže od drugog mjesta. Iako moram priznati da mi se već sad ježi koža od mogućnosti da takav talent padne u ruke tako disfunkcionalne organizacije kakva su Sacramento Kings.
Sve je ipak u rukama Phoenix Sunsa, koji biraju prvi. Njihov predstavnik sjedio je nedaleko klupe Real Madrida i pratio svaki njegov pokret. Ako se nakon svega što je mogao vidjeti dosad i svega što je vidio u polufinalu protiv CSKA Sunsi doista odluče za nekog drugog, onda su zaista munjole. Koliko god visok i potentan DeAndre Ayton bio i koliko god veliku karijeru napravio.
Nije uopće pitanje je li Luka Dončić najbolji košarkaš koji će se pojaviti na ovoljetnom draftu. Pitanje je samo hoće li se u NBA otisnuti i kao reprezentativni i kao klupski europski prvak.
A u nedjelju nas očekuje poslastica. Jasikevičius nije uspio nadvisiti svog učitelja, može li Laso? Fenerbahçe i Real dosad su naslov prvaka Europe u ovakvom formatu osvajali samo kao domaćini. Real triput u Madridu i jednom u Zaragozi, Fener u Istanbulu. Beograd će zaokružiti neke brojke vrijedne svakog poštovanja.
Druga Fenerova ili druga Dončićeva kruna u godinu dana?
Deseta Obradovićeva ili deseta Realova?
Čija je Decima?
