Polufinala završnog turnira u Beogradu rasplela su se po scenariju koji su mnogi i predviđali: najuspješnija momčad regularnog tijeka sezone pokleknula je pod pritiskom, a autsajderi iz Litve pružili su dobar, ali ipak nedostatan otpor.
Fenerbahçe je nadjačao Žalgiris i plasirao se u veliko finale Eurolige. Nominalno je Fener glasio kao obrambeno nastrojena momčad, dok fokus Žalgirisove igre nije padao ni na obranu ni na napad, već je bio prilično ujednačen, što je obilježje koje krasi momčad Šarūnasa Jasikevičiusa i u većini drugih segmenata. Međutim, doigravanje je pokazalo neka dosta neuobičajena odskakanja u igri obiju momčadi. Tako je Fenerbahçe protiv Baskonije dosta patio u obrani, ali zato bio najefikasnija momčad četvrtfinalnih serija.
Ako je netko pomislio da to znači neku trajnu promjenu sistema Željka Obradovića, grdno se prevario – crno-žuti su na početku susreta zaključali pristupe obruču, pa je Žalgiris prvi put pogodio iz igre tek u šestoj minuti, nakon sjajno nacrtane akcije i dodavanja Vasilija Micića iz auta na šut Kevina Pangosa.
Obradović je krenuo s velikim iznenađenjem u petorci – Ahmetom Duveriogluom na poziciji centra. Stasiti Turčin i Čeh Janu Veselý zaigrali su zajedno u reketu kako bi od samog starta opteretili obrambeni skok Litavaca koji šuterski nisu vrlo opasni, stoga nešto sporiji visoki par nije predstavljao veliki rizik.
Isto tako je na jedinici krenuo s Bradleyem Wanamakerom, koji više razigrava sebe nego momčad, ali je bolje rješenje u obrani od Kostasa Sloukasa ili Bobbyja Dixona. Tako je fluidnost u igri žrtvovao za obrambeni bedem. Omalenog Pangosa ganjali su fizički mnogo moćniji igrači – kad bi krenuo u prodor, odmah bi naletio na udvajanje, a nitko u Europi ne preuzima bolje od Fenera.
Šaras se odlučio krenuti s atletičnim Axelom Toupaneom u petorci kako bi uštopao najopasnijeg beka Wanamakera, ali je zato Pangos ostao sam na lopti, zbog čega je uslijedilo mučenje u napadu. Jasikevičius je brzo uvidio da je krenulo po zlu, stoga ubacuje Antanasa Kavaliauskasa, još jednu peticu, umjesto četvorke Pauliusa Jankūnasa kako bi uspostavio kontrolu u reketu, a odmah potom i Micića umjesto Toupanea da konačno nešto odigraju u napadu.
Dvoboj magova
I krenulo je bolje za Zelene, ali problem je nastao kad je Žoc počeo mijenjati. Luigi Datome, Sloukas, Nicolò Melli, James Nunnally… Toliko moćniji impulsi s klupe, pitanje je bilo samo tko će se prvi raspucati. Bio je to Datome. Talijan je u par minuta nanizao 10 poena i prvi put ozbiljnije odvojio turskog predstavnika. Žocovi momci bili su na svakoj liniji dodavanja i tjerali suparnike na gomilu izgubljenih lopti te je pravo čudo da su Litavci bili na samo -6 do poluvremena Velikim je dijelom za to zaslužna sjajna obrana od kontranapada.
U drugom poluvremenu su se igrači malo opustili, pa smo gledali nešto gledljiviju košarku. Obrazac je uvijek bio isti – Žalgiris bi povezao par odličnih obrana i napada te se primaknuo na posjed-dva razlike, a onda bi netko iz plejade Obradovićevih asova napravio mini-simultanku i vratio svoje trupe na sigurniju udaljenost.
Posljednji i najveći takav val napravio je Ali Muhammed a.k.a. Bobby Dixon. Sitni (1,78 cm) ali eksplozivni bek ove je sezone pao u drugi plan: mučile su ga ozljede, stigle i godine (35), a od svih igrača on je najviše volio iskakati iz sustava, stoga ga je Željko ograničio na 11 minuta po utakmici.
Toliko mu je dao i sinoć, ali i to mu je bilo dovoljno da postigne 19 poena i u posljednjoj četvrtini uništi snove Litavaca. Njegove solo-dionice i dalje su najuzbudljiviji dijelovi Fenerove šablonske igre (dobro, tu je i dalje Veselý sa svojim brutalnim zakucavanjima) te je istaknuo kandidaturu za MVP naslov.
Ako gledamo susret iz trenerske perspektive, dvoboj magova nije razočarao.
Željko je nadmudrio Šarasa u otvaranju, ali je ovaj uzvratio odličnim potezima, a na kraju sa zonskim presingom umalo uveo utakmicu u neizvjesnu završnicu. Međutim, početni zaostatak ni u jednom trenutku nije uspio dohvatiti i morao je priznati poraz. Dugački zagrljaj učitelja i učenika slika je koja je obilježila kraj susreta, ali za pobijediti Žoca Šaras će u budućnosti trebati dobiti nešto kvalitetnije igrače na raspolaganje.
Osim širine klupe i iskustva, presudile su izgubljene lopte Litavaca (čak 20) te odvajanje Artūrasa Milaknisa od lopte (dva šuta, bez poena za 19 minuta), čime je sav napadački teret vanjske linije pao na Pangosa. To nije uspjela nadoknaditi ni začuđujuća dominacija u skoku koju smo vidjeli, osobito u drugom poluvremenu (15 skokova viška).
Tricaški Blitzkrieg
Bila je to vrlo borbena utakmica, ali publika ipak nije mogla biti u potpunosti zadovoljna jer smo gledali jako čupav tko-će-manje susret, stoga su košarkaški sladokusci iščekivali dvoboj CSKA i Real Madrida. Chacho Rodriguez i Nando de Colo protiv Luke Dončića i Sergija Llulla. Dok su u prvom polufinalu u fokusu bili treneri, u drugom su glavne zvijezde spektakularni bekovi, zato se umjesto šahovske partije očekivala šuterska rapsodija napadački orijentiranih momčadi.
U Realovu se petorku vratio oporavljenik Facundo Campazzo, koji je dobio zadatak rasteretiti Dončića u prijenosu lopte, kao i zujati kao osica oko Chacha. Dimitrious Itoudis također nije odlučio krenuti s najjačom petorkom, na klupi je čuvao De Cola. Dok on nije ušao, Realovu je obranu uništavao Cory Higgins.
Jeffery Taylor nikako nije uspijevao pratiti njegov prvi korak, a onda bi se ‘iskazala’ druga linija obrane. Real većinu sezone ima problema s pomaganjem visokih igrača (ozljeda Ognjena Kuzmića najveći razlog), a Higgins je to nemilosrdno koristio prodorima, čijih je vrhunac bio brutalno posteriziranje Gustava Ayóna. Gdje je on stao, nastavio je De Colo i Rusi su imali 30:20 nakon prve četvrtine.
To i nije toliko veliki zaostatak kada u momčadi imaš niz zapaljivih šutera – Pablo Laso je ubacio Llulla i Jayceeja Carolla, koji su ubrzali igru i tricaškim Blitzkriegom učas preuzeli vodstvo. Llull je pokazao zadivljujuću formu i hrabrost u duelima s obzirom na devetomjesečnu pauzu zbog teške ozljede koljena. Nastupila je rezultatska klackalica do poluvremena, a treba istaknuti da su ritam iritantno sjeckali suci predvođeni neuništivim egocentrikom Luigijem Lamonicom (što reći na 16 dosuđenih prekršaja u prvoj četvrtini).
U nastavku je Real nastavio gdje je stao. U obrani se skupio kako bi zaustavio prodore Moskovljana; na Higginsu su povremeno dolazila i trojica, ali je to ostavilo mnogo prostora na trici. Srećom po Madriđane, CSKA već tradicionalno nije bio šuterski raspoložen u polufinalu. Izgleda da nije samo do Miloša Teodosića – De Colo je prednjačio bombama i airballima. No, barem je preuzeo odgovornost, dok se Chacho protiv bivšeg kluba uglavnom skrivao kad bi zagustilo.
https://www.youtube.com/watch?v=k43v63T5mKc
Finale je samo za hrabre
Kad je Real odmaglio na dvoznamenkastu prednost, najviše truda za povratak u život uložili su Amerikanci – Will Clyburn jurišao je srčano ali i prilično bezglavo jedan-na-pet, a mali div Kyle Hines pospremao je njegove promašaje. To je dovelo Ruse na posjed zaostatka par minuta do kraja, ali onda se opet ukazao Llull u čarobnom izdanju i ohladio posljednji nalet Armijaca.
CSKA-ove velike zvijezde odigrale su znatno ispod očekivanja, dok su Realove odigrale i više nego inspirirano, u svom ludom vrckavom stilu iz 2015. Rusi očigledno imaju poteškoće psihološke naravi jer se ovakve partije u ključnom dijelu sezone ponavljaju iz godine u godinu (s iznimkom 2016.), neovisno u kojem sastavu igrali. Ali to je njihov problem, finale je rezervirano samo za hrabre.
A hrabar i hladan bio je Dončić, koji je naučio lekciju iz četvrtfinalne serije s Panathinaikosom. Nije brzao niti imao potrebu za samoisticanjem, već je bio mozak momčadi, igrao odmjereno ali konkretno, s Llullom bio najbolji strijelac (16 poena), premda se činilo da je samozatajan. U nedjelju će imati priliku zaključiti svoju europsku bajku velikim trofejem, ali na putu mu stoje trupe Željka Obradovića, koji iščekuje svoju decimu.
