Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Hrvatska je Ante Rebić

A je li Zlatko Dalić dobar programer?

Doista ima nešto posebno u toj drugoj utakmici. Uzorak je već poprilično reprezentativan i nimalo zanemariv. Već 10. put zaredom hrvatska nogometna reprezentacija u 2. kolu odigra svoju praktično najbolju utakmicu na turniru i u većini slučajeva pobijedi. Bez obzira tko stajao na suprotnoj strani.

Čarolija druge utakmice traje još od onog Šukerova loba Peteru Schmeichelu u Sheffieldu 1996. Pobjeda protiv Japana po paklenoj vrućini u Nantesu, neuspješno slavljeničko skidanje dresa Ivice Olića protiv Italije u Ibarakiju, preokret pa ispuštena pobjeda protiv moćne Francuske u Leiriji, trijumf protiv Nijemaca u Klagenfurtu, poker Kamerunu u Manausu — sve su to uspomene s druge utakmice u skupini. Utakmice koju Hrvatska već 22 godine nije izgubila.

Priča o lošim Argentincima spada u kategoriju stvari koje možete objesiti mačku o rep. Istina je da Argentinci nisu izgledali dobro i da je gomila poteza koje je proizveo njihov živčani izbornik izgledala čudno. Od izbora igrača do taktike “daj Messiju i širi” koja mi je izgledala kao, božemiprosti, hrvatska košarkaška reprezentacija na nekoliko prošlih velikih natjecanja. S Bojanom Bogdanovićem u ulozi Lea Messija.

Kad nisi sposoban složiti moćnu napadačku momčad oko Messija, Paula Dybale i Gonzala Higuaina, a iza njihovih leđa imaš nekoliko ozbiljnih ‘terijera’, kad nisi sposoban ništa izvući iz Angela Di Marije ili Kuna Agüera, kad ti je prvi vratar nonšalantni 36-godišnji grijač klupe, onda ti ne preostaje ništa drugo nego nervozno trčkarati uz aut-liniju i projicirati svoju nervozu na svoju momčad. Koja ti onda umjesto grupe agresivnih znalaca izgleda kao horda prljavih tučara.

Jorge Sampaoli zaslužio je popiti čašu najgorčeg pelina ukoliko i ovaj argentinski pokušaj završi neuspjehom, iako ju je argentinska, pa i svjetska javnost već namijenila Messiju. Tanka je linija između ljubavi i mržnje, a sinkopa koja je poharala ljubitelje nogometa koji se od četvrtka navečer marljivo izruguju s vjerojatno najboljim nogometašem u povijesti ove igre jednako je nepoštena kao i Messijev bijeg s travnjaka bez da je stisnuo ruku momčadi koja je bila bolja od njegove.

Jer bez obzira na sve Sampaolijeve gluposti pripremljene prije, napravljene za vrijeme i izrečene nakon utakmice, bez obzira na sve argentinske mane i probleme — nije Argentina tu utakmicu izgubila. Hrvatska ju je pobijedila. Jer je bila bolja. Jer je nadigrala Argentinu na svakom komadu travnjaka. Jer su Luka Modrić i Ivan Rakitić pokazali više od Messija i Dybale. Jer je Zlatko Dalić bio sve ono što Jorge Sampaoli nije.

I bez obzira na to što u ovakvim velikim pobjedama sva slava uglavnom pripadne igračima, Zlatko Dalić je objektivno najvažnija kockica transformacije momčadi koja je prije samo pola godine izgledala kao neuvjerljivi ispuhani balon. Iako bi nakon Ante Čačića napredak donijela i bukva koja bi stajala pored klupe jer barem ne bi ništa pokvarila, Dalić je od svog ustoličenja napravio nekoliko lucidnih poteza kojima je zadobio povjerenje svlačionice u kojoj je sve konce držala grupa gutača trenera.

Još od svoje prve utakmice u Kijevu, u kojoj je za manje od 24 sata uspio ući u glave igrača koji ga nisu poznavali i kanalizirati njihove mentalne kvalitete, jer igračke ionako nikad nisu bile upitne, u pravom smjeru. Pa onda i Grčke u dodatnim kvalifikacijama u kojima je oslobodio zategnuta krila i učvrstio svoju izborničku poziciju.

Hrvatska je na velikim natjecanjima zapravo uvijek bila jedan Ante Rebić

Ako zanemarimo besmislenu američku turneju koja nije služila njemu, nego savezu da napuni kesu i da upozna svoje ‘uglednike’ s ljepotama Teksasa i Floride, sama činjenica da je Dalić inzistirao na ozbiljnim protivnicima u pripremama za Svjetsko prvenstvo, umjesto kanta na napucavanje i umjetnog bildanja ega čemu su pribjegavali neki njegovi prethodnici, govori koliko je ozbiljno shvatio i momčad i probleme koji su s njome došli.

Sve dvojbe koje je imao u svojoj glavi riješio je protiv Brazila i Senegala. Prvenstveno one obrambene koje su ga najviše mučile. Tražeći rješenje za Messija isprobavao je Domagoja Vidu i na lijevom i na desnom beku, miješao je karte s Vedranom Ćorlukom i Dejanom Lovrenom na stoperima, snimao mentalno i tjelesno stanje Ivana Strinića i na koncu stavljanjem Ćorluke na klupu napravio logičan, ali u delikatnim uvjetima svlačionice koja je dosad već nekoliko puta znala svojim šefovima interno pokazati rogove — nimalo bezopasan potez.

A ispalo je dobro. Jer se pobijedilo. Jer je Enzo Perez promašio prazan gol. Jer su Lovren i Vida zaustavili sve što je trebalo zaustaviti, nekoliko puta čak i uklizavanjima tijelom blokirali opasne udarce i Nigerijaca i Argentinaca. Zaboravilo se već, po starom hrvatskom običaju, da je i Lovren ne baš tako davno bio Nikola Kalinić i ucjenjivao izbornika nezadovoljan svojim statusom. Prohujalo s vihorom.

Ispalo je dobro jer je Ćorluka jedan od onih kojima momčad doista jest važnija od vlastitog ega. Radilo se o njegovoj 100. utakmici ili tek jednoj minuti. O rasparanom dresu ili o vaterpolskoj kapici.

Gotovo svi taktički potezi koje je Dalić vukao tijekom utakmica donosili su rezultat. Rošada Marija Mandžukića i Andreja Kramarića u Kijevu bila je pobjednički potez koji je u konačnici i doveo do svega ovoga što se događa u Rusiji. Zamjena Kramarića Marcelom Brozovićem za stabilizaciju sredine protiv Nigerije. Odustajanje od Vide na lijevom beku protiv Messija. Ostavljanje Ante Rebića u igri i u drugom poluvremenu protiv Argentine, iako je imao jedan žuti karton i posljednje upozorenje pred drugi.

A taj Rebić je posebna priča. Kako se probijao kroz agresivne i žestoke Argentince i kako im je u lice vikao da ga neće prestrašiti. Nema šanse. Kako im je vraćao, na ovaj ili onaj način, podmukle udarce. Na poluvremenu se činilo da ako ne može zabiti, može prebiti. Ispalo je da može i zabiti i prebiti.

Moraš biti posebna glava za sastaviti onaj volej iz prve pod gredu. I ne trepnuti. Koliko je samo vremena Niko Kovač uložio u tu glavu znaju samo njih dvojica. A kakav su odnos izgradili najbolje govori poruka koja mi je stigla neposredno po završetku utakmice.

“Ne mogu ti opisati koliko mi je drago zbog njega. Shvatio je da radom može sve.”

Bila je to poruka od jedinog čovjeka koji je u Antu Rebića uvijek vjerovao. Jedinoga koji je zbog njega trpio kritike i u Hrvatskoj i u Njemačkoj, ali od njega nije odustajao. Jedinoga koji se bio spreman uhvatiti u koštac s tom glavom, jer je u njoj vidio sve ono što drugi nisu. Glavom koja je nakon Argentine bar još pet milijuna skuplja.

Dalićeva Hrvatska u Rusiji zasad izgleda moćno, disciplinirano i pametno. U jednoj prognozi napisao sam da ova Hrvatska ima igračku kvalitetu za sam vrh svjetskog nogometa, ali i glavu koja može trokirati i u skupini. Hrvatska je na velikim natjecanjima zapravo uvijek bila jedan Ante Rebić.

Ako je Kovač uspio isprogramirati softver koji će moći servisirati impresivni hardver Ante Rebića i pretvoriti ga u nezaustavljivi stroj, može li Dalić pronaći način da impresivni hardver hrvatske reprezentacije opremi vrhunskim softverom?

Jer to je jedina prepreka koja ovu generaciju dijeli od velikog rezultata.