Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pobjeda nad ludilom

Prvi dojam: Kako je Hrvatska ponizila Argentinu

Zadnja izmjena: 22. lipnja 2018. Profimedia

Wow. Baš, ono, wow.

Uvijek je zanimljivo pratiti kako se raspoloženje i očekivanja javnosti mijenjaju uoči utakmice — što nakon sređivanja dojmova iz prvih utakmica obaju suparnika, što pod utjecajem medija, a što zbog optimizma koji je dobrom dijelu nogometnih navijača urođen i eskalira kako se približava velika utakmica.

Analizirala se Argentina, analizirala se Hrvatska; opcije, taktičke i kadrovske promjene i još koješta drugo i nekako se uoči same utakmice stekao dojam, barem u domaćoj javnosti, da je Hrvatska zapravo favorit. Jer, usprkos igri protiv Nigerije koju ne možemo nazvati dobrom — ali možemo učinkovitom — Hrvatska je odavala dojam fokusiranije, stabilnije i samopouzdanije momčadi koja bolje zna što hoće i kako to najbolje ostvariti.

Jednom kad prijeđete preko (straho)poštovanja koje izaziva samo ime momčadi dvostrukih svjetskih prvaka, predvođenih najboljim igračem na svijetu, onda možete bolje vidjeti njene mane, ali ste nerijetko i skloni posebno ih potencirati ili preuveličavati. Sažetak tih dojmova pred samu utakmicu bio je da je Argentina puno previše ovisna o nadahnuću Lea Messija, da je riječ o loše izbalansiranoj, nesigurnoj momčadi koja je usto još i drastično promijenila sustav već nakon prve utakmice mundijala.

I činilo se ne samo da bi Hrvatska ovo mogla dobiti, nego i da pobjeda ne bi predstavljala neko veliko iznenađenje.

Ispočetka je bilo teško zaključiti je li taj dojam prevario. Argentina je krenula s kontrolom posjeda, a Hrvatska brzom napadačkom tranzicijom. Odmah je bilo primjetno da su trojica argentinskih braniča postavljena prilično usko i da će imati problem u nošenju s hrvatskim krilima — kako kod iznošenja lopte pod presingom, tako i u u branjenju kontri. Ivan Perišić je iz kontre imao prvu dobru šansu na utakmici. S druge strane, i hrvatska je obrana pokazivala nesigurnost pod pritiskom, a Dejan Lovren je već u prvih 30 minuta napravio tri gafa koji su mogli ispasti vrlo skupi. Kod posljednjeg od njih Enzo Perez promašio je praktički prazan gol. Možda i kao posljedica tih nesigurnosti, hrvatska krila počela su se spuštati vrlo nisko; to jest pomagalo u fazi obrane, ali je značilo i da Hrvatska ne koristi premoć na bokovima.

Argentina je bila baš nevjerojatno loša — a i ono malo plana i strukture što je imala, Hrvatska joj je malo-pomalo uzimala sve dok nije ostalo ništa

Ako bismo cijelo prvo poluvrijeme trebali sažeti u jednu riječ, ta riječ bi bila — kaos. On je počinjao od Argentine, koja je izgledala nemoguće neuredno i divlje, s labavim linijama i nejasnom idejom u posjedu, od izgradnje napada iz dubine (najčešće je samo Willy Caballero ispucavao duge lopte) pa do završnice u zadnjoj trećini terena. Hrvatska je izgledala bolje, ali individualne pogreške — isforsirane i one druge — pridonosile su sličnom kaotičnom dojmu. Previše nervoze, previše grubih prekršaja, gafova i ispadanja s obje strane. Činilo se i da sudac polako gubi konce igre.

No, najvažniju stvar Hrvatska je uspjela napraviti i u ključnom dijelu zadržati kompaktnost: Messi je u prvom poluvremenu imao tek 20 dodira s loptom, više jedino od Sergija Agüera. Hrvatska ga je vrlo dobro zonski pokrivala, osobito koristeći ranije primijećenu činjenicu da se na ovom prvenstvu još manje kreće bez lopte nego što je to bio slučaj tijekom sezone u Barceloni.

A onda se jedan od dobro tempiranih valova hrvatskog presinga isplatio na spektakularan način. Ante Rebić zabio je jedan od najbizarnijih golova u povijesti svjetkog prvenstva, ali je to učinio vrlo spretno i vješto. Možete to pripisati viziji izbornika Zlatka Dalića ili pukoj sreći, ali zadržao je Rebića u igri premda su mnogi očekivali da će ga izvaditi već na poluvremenu, s obzirom na količinu nervoze i grubosti koju je iskazivao.

Argentina je nakon gola počela još više griješiti, živcirati se i još više tonuti u ludilo i kaos. S obzirom na temperament svojih igrača, to ne mora nužno biti loša stvar za njih.

No, dotad je već postalo izvjesno da je Hrvatska dobila ovu utakmicu. Dobila ju je jer se organizacijski i planom igre pokazala nadmoćnom suparniku. Ako su je argentinsko ludilo i prljavština i povukle za sobom, nije dopustila da potone, nego je i dalje plivala. Štoviše, nakon gola je Hrvatska izgledala sve bolje i bolje kako je Argentina preuzimala sve više rizika. Preostalo je bilo samo da se ta pobjeda potvrdi na terenu.

Gol Luke Modrića stigao je već s dozom neminovnosti, ali to mu zaista ne oduzima nimalo od majstorstva. Grogirana i na rubu nokauta, Argentina je nastavila bauljati, a zatim ju je Ivan Rakitić dokrajčio završivši akciju koja je daleko više sličila uličnom haklu protiv inferiornog suparnika nego nečemu što inače možete vidjeti na svjetskom prvenstvu.

Argentina u punih 90 minuta nije pokazala ništa što bi sugeriralo da je zaslužila imalo više od obilne porcije koju je dobila. Momčad Jorgea Sampaolija bila je baš nevjerojatno loša — a i ono malo plana i strukture što je imala, Hrvatska joj je malo-pomalo uzimala sve dok nije ostalo ništa.

Dojam uoči utakmice nije prevario; Hrvatska je u ovom trenutku puno ozbiljnija momčad od Argentine i s ogromnom pobjedom nad suparnikom velikog imena ide dalje s divovskom dozom samopouzdanja. Taj dojam je u ovoj utakmici od solidnog na poluvremenu kreno prema dobrom, pa od dobrog prema vrlo dobrom… I na kraju završio apsolutnim i potpuno zasluženim trijumfom.

Ne propusti top članke