Ne samo Bogdanoviću, nego i Dariju Šariću ta je večer zacijelo ostala najljepše što je doživio u seniorskom reprezentativnom dresu. A onda je ovog ljeta opet u olimpijskim kvalifikacijama (zapravo, budimo precizni: predkvalifikacijama) Šarić konačno pojeo i svoju drugu reprezentativnu kocku šećera.

Kapetanska vrpca prešla je s Bogdanovićevog na Šarićev dres, a novom krilnom centru Golden State Warriorsa očito je godila. U lijepom istanbulskom tjednu Šarić i društvo dohvatili su tanku grančicu za koju će se barem još godinu dana držati hrvatska košarka da ne potone na samo dno košarkaške hijerarhije. Svima koji su već digli ruke od nade da će u ovom sportu u hrvatskim bojama više ikad doživjeti nešto lijepo poklonili su barem još godinu dana maštanja i olimpijskih snova.

Da nije bilo istanbulskog trijumfa, Hrvatska bi izgubila još dvije godine u kvalifikacijskom ništavilu

To što ću podsjetiti da je ovog ljeta U20 reprezentacija ispala u drugu ligu, da se U18 jedva spasila ispadanja, a U16 se, ajde, uspješno vratila iz druge lige i da će Hrvatska biti u društvu tek nekoliko zemalja koje neće imati klub ni u jednom od četiri europska klupska natjecanja — a, konteksta radi, imat će ga između ostalih i Kosovo, BiH, Velika Britanija, Gruzija, Island, Azerbajdžan, Bugarska — nemojte shvatiti kao namjeru da vam ubijem entuzijazam koji su u istanbulskom tjednu proizveli Šarić, Ivica Zubac, Mario Hezonja i ostali. Nego samo kao dodir realnosti koji i dalje neumoljivo svjedoči da nam je košarka u govnima iz kojih neće tako lako isplivati.

No, to nije razlog da se onome što se napravilo ovog ljeta ne skine kapa i iskreno čestita. Pobijediti pet utakmica u nizu i na koncu Turke usred Istanbula u finalu turnira koji su organizirali kako bi ga osvojili, nije za ništa drugo nego za pljesak i guštanje. Ne toliko zbog činjenice da je Hrvatska u Istanbulu iza sebe ostavila sedam reprezentacija koje su onamo došle s istim ciljem, nego još više zbog toga što se barem godinu dana imamo za nešto uhvatiti.

Ključnu prevagu u Istanbulu donio je poker naših elitnih snaga iz NBA i Eurolige. Šarić, Zubac, Hezonja i Jaleen Smith donijeli su Hrvatskoj potpuno novu kvalitativnu dimenziju uz dojam da su njihove uloge vrlo pažljivo i detaljno pripremljenje. I nema nikakve dvojbe da je ključan posao u ‘proizvodnji’ igre i atmosfere, u raspodjeli uloga i u svlačionici i na parketu odradio novi stručni stožer na čelu s izbornikom Josipom Sesarom.

Istina je da i danas smatram da je Dario Gjergja zaslužio i trebao dobiti izborničku funkciju i kako je čitav proces u kojem je umjesto njega izabran Sesar bio farsa u kojoj su se međusobno bušila leđa i ega svih uključenih u tu nespretno odrađenu akciju. Sve što se dogodilo nije bilo pošteno prema Gjergji, ali na koncu ni prema Sesaru koji nije sam sebe ni nominirao, ni odabrao. To što je mnogima cijela ta priča bila mučna i tužna — a bila je čak i nekim sudionicima poput, recimo, Ace Petrovića, koji je otvoreno kritizirao i još nekih koji su kritizirali privatno — ne znači da imaju nešto protiv Sesara ili da žele loše bilo njemu, bilo reprezentaciji. Baš naprotiv.

Sesar je pod takvim pritiskom odradio i više nego dojmljiv posao jer je očito pogodio i pristupom i idejom i realizacijom. Znao je kako želi raspodjeliti figure koje ima na raspolaganju i, što je još važnijem znao je kako na najbolji način prenijeti tim figurama kako ih želi raspodijeliti. Hrvatska u Istanbulu nije previše oscilirala, a onaj klasični problem koji je dokačio praktično sve generacije hrvatskih košarkaških reprezentacija u zadnjih 20 godina, crne rupe iz kojih nema povratka, ova Sesarova — ili, preciznije, Šarićeva, Zupčeva i Hezonjina — momčad nije dopustila.

Nešto previše analizirati i projicirati je besmisleno, jer tko zna što će biti narednog ljeta. Tko će doći zdrav, tko u formi, tko će izaći iz dobre sezone, tko iz loše. Sve što treba notirati je: Hrvatska je ipak ostala živa na karti košarkaške Europe. Barem onoj olimpijskoj. Da nije bilo istanbulskog trijumfa, Hrvatska bi izgubila još dvije godine u kvalifikacijskom ništavilu. Ovako ćemo čekati suparnike i mjesto na kojem će Hrvatska pokušati nakon osam godina oživjeti svoje olimpijske snove.

Prije toga Sesar će okupiti reprezentaciju u veljači u prvom kvalifikacijskom prozoru za Eurobasket 2025. Neće biti NBA kadra (Šarić, Zubac, Luka Šamanić), ali bi na raspolaganju trebali biti euroligaški igrači, što osim Hezonje i Smitha potencijalno znači i Antu Žižića. U veljači će Hrvatska gostovati u Francuskoj i ugostiti Cipar, ali presudni okršaji za EP 2025. vodit će se u studenome 2024., kad će Hrvatska i BiH u dvije žestoke utakmice odlučiti tko će uz favorizirane Francuze i domaćine Ciprane biti treća reprezentacija iz naše kvalifikacijske skupine koja će se plasirati na Europsko prvenstvo.

A dok mi sanjamo olimpijske, 32 reprezentacije upravo su počele ganjati svoje svjestske snove na Dalekom istoku. Filipini, Japan i Indonezija 16 će dana biti domaćini 19. izdanja natjecanja koji je službeno prekršten u Svjetski kup, iako je zapravo uvijek bio Svjetsko prvenstvo. Titulu prvaka svijeta brane Španjolci, koji su prije četiri godine u Pekingu u finalu pobijedili Argentince.

I ovo SP obilježila je činjenica da je većina reprezentacija ostala bez svojih najvećih zvijezda, uglavnom onih s NBA pedigreom. Najviše je izgubila Srbija, koja je na Daleki istok otputovala i bez bivšeg NBA MVP-ja Nikole Jokića i bez bivšeg EL MVP-ja Vasilija Micića. Ako tome dodamo da nema ni Nemanje Nedovića, Nikole Kalinića, Alekseja Pokuševskog, Vladimira Lučića i još nekih koji su tu mogli biti, jasno je da je Srbija mogla biti neusporedivo jača, barem na papiru. Ovako je to prilično tanko za najviše ambicije, iako momčad koja ima Bogdana Bogdanovića i Marka Gudurića na parketu, a Svetislava Pešića na klupi nitko neće podcijeniti.

Trpjeli su i Grci udarce uoči natjecanja, otkazali su Giannis Antetokounmpo, Nick Calathes i Kostas Sloukas, pa će trener Dimitrios Itoudis morati dobro mijesiti da bi od ostalih sastojaka zamijesio dobro tijesto. Španjolcima nema Rickyja Rubija i Lorenza Browna, ali zato su se vratili Sergio Llull i Alex Abrines, pa će Sergio Scariolo opet ciljati prema samom vrhu. Litavcima nema Domantasa Sabonisa, Latvijcima Kristapsa Porziņģisa, Francuzima Franka Ntilikine i prvog picka NBA drafta Victora Webanyame, koji je ostao u SAD-u pumpati mišiće.

Slovenija je zbog ozljede ostala bez Vlatka Čančara, a Kanada bez Jamala Murraya, prvog Jokićeva pobočnika u šampionskim Denver Nuggetsima. Da su ga mogli zakrpati, Kanađani bi slovili za jednog od najozbiljnijih kandidata za najugodnije iznenađenje turnira. A i ovako će ih biti zanimljivo gledati jer su složili jako zanimljivu momčad s puno NBA aduta.

Amerikanci su uvijek najiščekivanija momčad na ovakvim natjecanjima, a ova koju su za ovu akciju probrali Steve Kerr, Erik Spoelstra, Tyronn Lue i Mark Few izazvala je gomilu kontroverzi. Amerikanci su opet u fazi u kojoj njihove najveće zvijezde nisu baš zainteresirane za radno ljeto koja nije olimpijsko, ali aktualna momčad ne može se baš pohvaliti niti s puno NBA zvijezda s B liste.

Ima tu, naravno, odličnih igrača i Amerikanci i s ovakvim rosterom mogu otići do kraja. Ključni detalj će biti ono što je kod Amerikanaca uvijek najvažnije — pogoditi ‘kemiju’ unutar svlačionice. Bude li je, Amerikanci imaju talenta za sam vrh čak i sa selekcijom koja se možda može etiketirati kao “C”. A za ‘kemičare’ na klupi imaju vjerojatno najbolje koje su mogli odabrati. Kerr i Spoelstra su sam vrh trenerske piramide NBA lige, treneri koji su sve svoje uspjehe i titule potpisali baš tom famoznom kemijom koju su znali izgraditi unutar svoje svlačionice.

Pa dok mi zadovoljni saznanjem da smo preživjeli još jednu godinu čekamo vidjeti hoće li se naši olimpijski snovi ostvariti, ajmo vidjeti komu će se ostvariti snovi o zabijanju svog nacionalnog barjaka na najviši košarkaški vrh svijeta.