Trideset dvije sekunde. Toliko je vremena Turska držala vodstvo na samom startu utakmice, a nakon toga sve se odvilo po već ustaljenoj praksi. Ni Ergin Ataman, jedan od najboljih europskih trenera koji je okupio vrlo ozbiljnu momčad podržanu vojskom navijača, nije imao ideju kako zaustaviti neumoljivu mašineriju Josipa Sesara.
Hrvatska je reprezentacija otišla u Istanbul bez ikakve pompe, a pokazala se apsolutno nedodirljivom za sve koji su joj izašli na megdan te je čekirala vizu za nastavak svog olimpijskog putovanja. Tijekom čitavog turnira prikazivala je lakoću igre i mirnoću duha, osobine koje toliko odudaraju od njene reputacije da sam u jednom trenutku pomislio kako gledam peti nastavak Matrixa s Dariom Šarićem umjesto Keanua Reevesa u naslovnoj ulozi. Nadajmo se da umjetna inteligencija ipak nije preuzela svijet i kreirala simuliranu stvarnost kao jedino okruženje u kojem je moguće da Hrvatska igra košarku na način kojim ne kida živce svojim navijačima. Izgleda da je to, usprkos narodnom uvjerenju, moguće i u našoj stvarnosti.
Hrvatska se u finalu prvi put tijekom turnira našla u situaciji da nije favorit. Premda su Sesarovi momci igrali sjajno, domaća je ekipa djelovala još bolje na putu do finala. Bez većih problema arhivirala je sve suparnike, a pritom je, baš kao i Hrvatska, uspostavila potpunu dominaciju u reketu na krilima svog NBA tandema.
Sjajni Alperen Şengün iz Houston Rocketsa, kojeg su ondje prozvali Baby Jokić, glavna je Atamanova uzdanica, dok je na double-double prosjeku bio i Miamijev centar Ömer Yurtseven, a jaka podrška s klupe im je Sertaç Şanlı, euroligaška klasa iz Barcelone (ovog ljeta prešao u Fenerbahçe). Dakle, Turci su u reketu po kvaliteti bili nominalno ravnopravni Hrvatskoj, ali prevagu su trebali steći u vanjskoj liniji, gdje je Ataman imao kudikamo veću širinu od Sesara što se tiče igrača s iskustvom u najboljim ligama. Furkan Korkmaz iz Philadelphije bio je najzvučnije ime, a imao je itekako dobru podršku ostatka bekova, što se najbolje očitavalo u podatku od 51 posto timske preciznosti u šutu za tri poena.
Sesar je uspio postići ono što je u teoriji vrlo jednostavno, a mnogima se činilo nemogućim — da Hrvatska igra u skladu sa svojom kvalitetom
Što se tiče dvoboja u reketu, treba priznati da su Turci doista obavili jedan zahtjevan zadatak: u napadu su ozbiljno prikočili Ivicu Zupca koji je tijekom čitavog turnira djelovao nezaustavljivo, a jučer je postigao samo osam poena uz tek jedan ubačaj iz igre te pet izgubljenih lopti. Yurtseven se pokazao kao tvrda kost, neumorno se boreći za dobru poziciju i tako nije dopuštao hrvatskom centru da primi loptu preblizu obruču. Ostatak obrane svesrdno je pomagao, budući da je Ataman procijenio da je Zubac ključna figura ove Hrvatske.
Prepredeni turski stručnjak tu je ipak napravio krivu procjenu, jer prvi čovjek ove momčadi je Šarić, koji je još jednom briljantnom utakmicom definitivno potvrdio svoj igrački preporod. U uvodnom dijelu iskoristio je fokus obrane na Zupcu te išao agresivno prema obruču, da bi nakon turske prilagodbe nastavio trpati s distance, a također se, zajedno sa Zupcem, pobrinuo da stanoviti problemi s kontrolom skoka iz prethodnih dviju utakmica postanu stvar prošlosti (samo šest napadačkih skokova za Turke).
Izbornik je rastjerao sumnje
Šiši je ubacio 22 poena (5/6 za dva, 4/9 za tri) uz 11 skokova i na koncu osvojio nagradu za MVP-ja turnira, baš kao i prije sedam godina na olimpijskim kvalifikacijama u Milanu. Onomad se našao u izravnim obračunima s razglašenima Giannisom Antetokounmpom i Danilom Gallinarijem te je, usprkos brojnim sumnjama, bio dominantna figura. Ovaj put mu se sučelio mladi i nadobudni Şengün. Unatoč tome što je Šarić nešto sporiji i manje eksplozivan, svejedno ga je isprobijao u igri jedan-na-jedan i natrpao prekršajima, nametnuo mu se na skoku, a naposljetku ga iskažnjavao za odmicanja na perimetru.
Možda se čini da će ovakva lekcija biti tek malo zadovoljstvo za Šarića ako se ispostavi da će Şengün, kao Giannis i Gallinari, također ostvariti mnogo bolju NBA karijeru. No, pitate li Šarića, reći će vam da nikada ne bi mijenjao uspjehe s reprezentacijom, pa čak ni ove s pretkvalifikacijskim predznakom, za glamurozna ostvarenja u Americi. Podsjetimo, čovjek je lani propustio čitavu NBA sezonu zbog loma prednjih križnih ligamenata koljena, ali to ga nije spriječilo da se ukaže na pripremama za Eurobasket.
Hrvatsku predvodi kapetan koji baš nikad nije otkazao nastup te će uvijek ostaviti srce i dušu na terenu, bio mu dobar dan ili ne, a to je, pak, ranije često ovisilo o stanju psihe. U mlađim je danima Šarić u najvažnijim utakmicama znao implodirati od pritiska, ali čini se da je sada dosegao zrelost koja mu je potrebna da u svaki susret uđe hladne glave.
Na to je definitivno utjecao i izbornik.
Sesar je izbornički mandat dobio u najkontroverznijim okolnostima ikad, stoga je najveći pritisak bio upravo na njemu, budući da su navijači, mediji, pa i sam tadašnji HKS-ov sportski direktor Aleksandar Petrović smatrali da je poziciju stekao nauštrb kompetentnijeg kandidata Darija Gjergje. Sjetimo se samo slučaja Ivice Skelina, za kojeg je bivši predsjednik Saveza Stojko Vranković rekao da se bojao da će ga strefiti srčani udar dok vodi utakmicu.
Međutim, Sesar je čitavu situaciju podnio sa šeretskim osmijehom na licu i opušteno krenuo slagati svoju viziju. Taj je svoj unutarnji mir prenio i na igrače te konačno uspio postići ono što je u teoriji vrlo jednostavno, a mnogima se činilo nemogućim — da Hrvatska igra u skladu sa svojom kvalitetom. Jer slaba igra i porazi sami po sebi nisu ono što je godinama izluđivalo navijače, nego slaba igra usprkos individualnim vrijednostima koje su igrači posjedovali, pa su se posljedično nizali i porazi od lošijih momčadi.
Sesar je jučer izborio nastavak olimpijskog ciklusa, a ujedno ostvario niz dodatnih vrijednih postignuća: nadmudrio je jednog od najcjenjenijih europskih trenera, razgolitivši sve slabosti turske momčadi; razbio je mit da Hrvatska nema razigravača za ozbiljne utakmice — Goran Filipović i Borna Kapusta bili su najvažniji članovi rotacije uz poker nositelja iz NBA i Eurolige; usustavio je Marija Hezonju i tako mu pospješio postotak preciznosti šuta iz igre; utrenirao je niz akcija s barem četiri završne solucije koje se baziraju na čitanju igre, što je dovelo do prosjeka od 22,4 asistencije po utakmici…
Istina je da je Sesar izborničku poziciju dobio na kredit, ali ga je već u potpunosti isplatio rastjeravši tuste oblake sumnje oko svojih mogućnosti. Hrvatska je turnir u Istanbulu odigrala kao u najluđim snovima.
