Istog trenutka kad je javnost upoznata s informacijom kako je Anthonyju Davisu dosadilo tratiti najbolje godine života u bezidejnim New Orleans Pelicansima, bilo je jasno da je NBA svijet dobio novu sapunicu. I ne postoji nijedan od preostalih 29 GM-ova koji nije uzeo papir i olovku i počeo dopisivati, precrtavati, kemijati i sanjati. Iako se, realno, na prste jedne ruke mogu izbrojati oni koji zaista imaju šansu.
GM Los Angeles Lakersa Rob Pelinka jedan je od takvih. I otkako je dobio zeleno svjetlo da smije okrenuti broj broj GM-a Pelicansa Della Dempsa, Pelinka je pokušao sve. I ponudio sve. Ali baš sve. Osim LeBrona Jamesa. I Magica Johnsona.
Ali Pelicansi su odlučili bar malo uživati u trenutku. Davis ima ugovor još čitavu sljedeću sezonu, nigdje im se ne žuri. Jer nakon što njega izgube, nestat će sa svih radara zanimanja. Vratit će se u mulj NBA poretka jer, budimo realni, nemaju nikakvu ideju kako svoju organizaciju učiniti pobjedničkom. Nisu je imali ni kad su šest godina u Chrisu Paulu imali najboljeg playmakera generacije, niti su je imali kad su sedam godina u Davisu imali najboljeg krilnog centra generacije.
Pa onda, kad već svoje navijače ne mogu zabavljati pobjedama, odlučili su im malo dignuti ego živciranjem LeBrona. Pojavile su se informacije kako su Pelicansi namjerno ‘izbušili’ sve ponude Lakersa kako bi im napakostili. Jer smatraju kako je Rich Paul, zajednički agent i LeBronov i Davisov, skuhao čitavu paštašutu.
Pelicansi zapravo nisu imali nikakvog razloga već ove zime poslati Davisa LeBronu. Sve što su im Lakersi nudili danas, nudit će im i na ljeto. Ali su ih zato fino natjerali da skinu gaće, pa ih onda opet obuku i učinili ih apsolutno najvećim gubitnicima ovotjednog trade deadlinea.
Jer LeBron nije dobio momčad za doigravanje; a i ako se Lakersi nekako ušuljaju na osmo mjesto Warriorsi će ih vjerojatno pomesti. Potpuno je uništena kemija u svlačionici saznanjem da su svi klinci potrošna roba, što je iz medijske hibernacije probudilo i neuobičajeno samokontroliranog ludog ćaću Balla. K tome, na ljeto se u bitku za Davisa uključuju i Boston Celtics, a tko zna što će biti u ponudi za Pelicanse na dan drafta.
Kakvu bi lojalnost Dario Šarić trebao pokazivati prema bilo kojoj NBA momčadi u budućnosti nakon što su mu Sixersi napravili ono što su mu napravili?
Jedno je, međutim, sigurno. Ivica Zubac više nije. Prva razmjena igrača između losanđeleskih franšiza nakon 36 godina preselila je našeg centra u Clipperse u poslu kojeg je malo analitičara proglasilo smislenim iz perspektive Lakersa. Zubac je, međutim, sasvim dobro prošao, barem u prvu ruku. Jer u Clippersima će imati ono što mu u ovom trenutku puno više treba od vječnog medijskog cirkusa u Lakersima. Minutažu.
Clippersi su ušli u totalni tank mode, razbucali čitavu momčad i očistili financije za pokušaj lova na atraktivne slobodne igrače predstojećeg ljeta. Riješili su se obaju iskusnih centara; Bobana Marjanovića su poslali u Philadelphiju, Marcina Gortata otpustili iste večeri kad su dobili Zupca. Konkurencija za centarsko mjesto mu je tek krilni centar Montrezl Harrell, što znači da bi Zu do kraja sezone mogao imati dobru minutažu u rezultatom potpuno neopterećenoj momčadi. A na ljeto je ionako slobodan.
I dok su se Lakersi bavili Davisom, ostatak lige bavio se realnijim i manje dramatičnim poslovima. Posebno na Istoku, gdje su praktično sve vodeće momčadi osim Celticsa ozbiljno nadogradile svoje rostere i najavile uzbudljivo doigravanje na toj strani playoff stabla. Milwaukee Bucks su rotaciju pojačali Nikolom Mirotićem, Toronto Raptors petorci dodali iskustvo Marca Gasola, Indiana Pacers će ozlijeđenog Victora Oladipa pokušati barem donekle kompenzirati Wesleyem Matthewsom, ali najzanimljivija priča su ipak Philadelphia 76’ersi.
S nekoliko ovosezonskih poslova Sixersi su definitivno obznanili kako je znameniti Proces i službeno završen. Momčad koja je godinama skupljala visoke poraze i visoke pickove je, od svega što je draftala u tom periodu, ostala tek na Joelu Embiidu i Benu Simmonsu. Sa svim svojim ostalim čipovima ove je sezone odigrao all-in. Igru u kojoj može puno dobiti, ali i puno izgubiti.
Dovođenjem Jimmyja Butlera i Tobiasa Harrisa Sixersi su sa Simmonsom, Embiidom i JJ Redickom zaokružili vrlo ozbiljnu petorku, koja se sa solidnom klupom apsolutno može nositi sa svakim suparnikom na Istoku. I neće biti iznenađenje ako doguraju do samog finala.
Problem je, međutim, što su i Butler i Harris na ljeto slobodni igrači, što znači da su ih Sixersi praktično samo unajmili do kraja ove sezone. Vjerujući da će ih kemija unutar svlačionice i pobjede koje će eventualno zajedno ostvariti motivirati da ostanu u Philadelphiji, GM Elton Brand postavio je pred sebe i svoje šefove izuzetno zahtjevnu zadaću plaćanja te prilično skupe petorke. Jer i Butler i Harris će ovog ljeta biti izuzetno tražena roba od strane mnogih momčadi koje su počistili svoje financijske bilance.
Pa iako će obojica u dresu Sixersa provesti tek nekoliko mjeseci, Brand će zacijelo odigrati kartu koju franšize uglavnom odigraju kad god je situacija kritična. Kartu koja se zadnjih godina iz asa srca pretvorila u karo dvicu. Kartu lojalnosti.
Razočarano, gotovo bolno lice Harrisona Barnesa, kojeg usred utakmice njegovih Dallas Mavericksa obavještavaju kako je razmijenjen u Sacramento Kingse, ovog je tjedna još jednom pokazalo koliko su besmislene, čak i smiješne priče o nekakvoj romantičnoj lojalnosti koju bi igrači trebali imati prema momčadima.
Slično kao što je Dario Šarić godinama slušao romantične priče o Procesu, o “društvu braće koja će osvajati zajedno”, o tome kako “organizacija računa na njega”. A onda je u jednoj milisekundi poslan gdjegod, bez da ga se išta pitalo, bez da je išta znao i bez da je ikoga u Sixersima bilo briga što će biti s njim u novom okruženju i novoj momčadi.
Igrači se u NBA ligi tretiraju kao roba i tu nema nikakve tajne. Odlično zaštićena i fantastično plaćena, ali i dalje roba. Ono što dogovoriš i potpišeš ćeš i dobiti, bez obzira na to tko preuzeo tvoj ugovor i gdje završio. Kad su ugovori potpisani, momčadi apsolutno kontroliraju situaciju, jer osim u rijetkim iznimkama nekoliko najvećih zvijezda koje u ugovorima imaju pravo na no trade klauzulu, svi ostali u svakom trenutku mogu završiti bilo gdje. Ako franšiza procijeni da je to u njenom interesu.
Pa ako u svakom trenutku imaju pravo napraviti ono što je najbolje za njih, zašto i igrači ne bi mogli? Zašto bi LeBron James trebao biti vječno osuđen na disfunkcionalno okruženje Cleveland Cavaliersa samo zato što su draft-kuglice tako odlučile? Zašto bi Kevin Durant morao ostati u Oklahomi ako je svjestan da će uz Russella Westbrooka uvijek biti nesretan? Zašto bi Anthony Davis bio “nezahvalan” ili “nelojalan” zato što više ne želi biti u organizaciji koja nema pojma kako oko njega sagraditi iole kompetitivnu momčad?
Navijači su često nemilosrdni prema igračima zbog “izdaje” momčadi, a zaboravljaju koliko su puta one “izdale” svoje igrače. Bilo da se radi o razmjenama, bilo o lošim procjenama. Kakvu bi lojalnost Dario Šarić trebao pokazivati prema bilo kojoj NBA momčadi u budućnosti nakon što su mu Sixersi napravili ono što su mu napravili? Što bi sutra Lakersi trebali očekivati od Brandona Ingrama ili Kylea Kuzme kad dođe vrijeme za potpis novog ugovora? Da budu lojalni? Nakon što su ih sve bili spremni ‘strijeljati’ zbog nekog drugog igrača koji im se prohtjeo?
U kontekstu NBA lige, ali i generalno profesionalnog sporta 21. stoljeća, lojalnost je fiktivni i arhaičan pojam. Priče o tome kako će netko izabrati tuđu sreću i tuđi interes ispred svog spadaju u romantične komedije, a ne u biznis koji godišnje okreće milijarde i koji konzumiraju milijarde.
Tržište ljudskih emocija jedno je od najunosnijih svjetskih tržišta. A NBA liga jedna od najunosnijih svjetskih sportskih korporacija. U tom svijetu sportaši i momčadi su tu da proizvode, navijači da konzumiraju. A jedina preostala lojalnost je lojalnost prema novcu.
