Split, znate, uopće nije rukometni grad. Što je prilično čudno reći za grad koji je dao jednog od najvećih koji su ikad igrali tu igru i drugog koji uvijek nekako ide i stoji uz njega. Ivano i Pero, Balić i Metličić, nekako prirodno, pitko i logično zvuči. Sredinom 1990-ih, kad se planirala crtati nova karta hrvatskog klupskog rukometa, u tom nerukometnom gradu rasla je momčad koja će dati dvojicu velikana, dva totema ne splitskog, ne hrvatskog, ne europskog nego svjetskog rukometa.
RK Split, pod sponzorskim imenom Brodomerkur, želio je baciti rukavicu u lice nedodirljivom RK Zagrebu, vlasniku svih 10 trofeja u prvih pet godina hrvatske samostalnosti. U sezoni 1996./97. mlada momčad u kojoj su bili 18-godišnji Balić i 20-godišnji Metličić prvi je put prvenstvo završila kao prva pratilja Zagrebu.
U narednoj sezoni prvi put se u nerukometnom gradu tražila karta više. Za rukomet. Split je dočekao Zagreb u derbiju pred više od 5.000 ljudi na Gripama. Došla je i Torcida, u to su vrijeme BBB bili bučna vokalna pratnja Zagrebovim domaćim utakmicama, pa se rasplamsala nada da bi navijački derbi mogao prerasti i u ozbiljnije rukometno rivalstvo. Tim više što je splitska momčad te sezone 1997./98. otišla sve do polufinala Kupa EHF, gdje je ispala od velikog Kiela trenera Noke Serdarušića, sa Staffanom Olssonom, Magnusom Wislanderom, Nenadom Peruničićem i ostatkom zvjezdane svite.
Nažalost, tu priča o splitskom rukometu završava, a počinje jedna od najvećih karijera u rukometnoj povijesti. Već u ljeto 1998. Metličić prelazi u redove puno ambicioznijeg i bogatijeg Metkovića, gdje će provesti formativni period svoje karijere.
Tako je Petar Metličić završio reprezentativnu karijeru kao i mnogi drugi velikani prije njega. S nogom u guzici umjesto cvijećem u ruci
U četiri godine Pero je s Metkovićem osvojio dva Kupa Hrvatske, jedinu titulu prvaka koju u ova tri desetljeća nije osvojio Zagreb i Kup EHF-a u sezoni 1999./2000. Metličić je bio jedna od ključnih figura moćnog metkovskog stroja, a kad im se 2001. priključio i Balić, potpisali su svoj prvi naslov prvaka Hrvatske, koji im je kasnije birokratskim smicalicama otet i pripisan Zagrebu. Ali svi znaju tko je bio istinski prvak sezone 2001./02.
U reprezentaciju je ušao popuniti nimalo jednostavne cipele koje je godinama nosio veliki Zlatko Saračević. Ljevoruki desni vanjski, razbijač i u napadačkom i u obrambenom kontekstu, Pero je učinio nešto što su rijetki vjerovali da može. Otpravio je lik i djelo legendarnog Sarača u zasluženu mirovinu.
Prošao je ‘vatreno krštenje’ u tranzicijskom periodu s početka 2000-ih, razočaravajuće deveto mjesto na Svjetskom prvenstvu 2001. i sramotu posljednjeg 16. mjesta na Europskom prvenstvu 2002. Nitko tada, vjerojatno ni on sam, nije mogao ni zamisliti koliko će se rukometni svijet okrenuti u samo godinu dana. Portugal 2003. promijenio je sve.
Bio je detonator preokreta u drugom poluvremenu protiv Saudijske Arabije, nakon čega se zakotrljao pobjednički niz koji je trajao do zadnjeg zvuka sirene tog Svjetskog prvenstva. Bio je najbolji strijelac u pobjedi protiv Francuske, zabio za pobjedu u zadnjem napadu protiv Mađarske, Dancima je u drugom krugu zabio okruglih 10 komada, a Danci su mu i kasnije znali biti mušterije. Bio je sjajan, ključan, nenadomjestiv na obje strane terena i u polufinalu protiv Španjolske i u finalu protiv Njemačke. Te 2003. postao je svjetski prvak i proglašen je najboljim hrvatskim rukometašem.
Godina 2004. ostala je upamćena po dvjema nezaboravnim slikama: prstu u oko koji je dobio od svog budućeg suigrača Aleša Pajoviča u petoj minuti polufinala Europskog prvenstva protiv Slovenije u Ljubljani i pobjedničkim sirtakijem otplesanim u Ateni nakon osam pobjeda zaredom koje su Hrvatsku odvele do olimpijskog trona. Sad je već bilo jasno svima: Petar Metličić je najbolji desni vanjski svjetskog rukometa.
Nakon što je ozlijedio koljeno u prvom krugu protiv Španjolske, u obranu svjetskog zlata u Tunisu 2005. uključio se od polufinala i zabio šest komada Thierryju Omeyeru za novo hrvatsko finale. U njemu je, međutim, Španjolska bila prejaka.
Nakon one skandalozne prvenstvene pljačke, u ljeto 2002. preselio je iz hrvatske rukometne kaljuže u španjolski Ademar Leon, u kojem je osvojio još jedan europski trofej — Kup pobjednika kupova 2004./05. Ironično, i taj je trofej osvojio baš protiv Zagreba, kao i sve one metkovske. Ali brzo je nadrastao i prerastao taj klub i došao na ciljnik svih europskih klupskih velikana.
U ljeto 2005. konačno je prešao u klub koji je bio najviše, njegove razine. Iz Leona je preselio u Ciudad Real, u to vrijeme najmoćniji španjolski i europski klub u kojem ga je čekao Mirza Džomba. U pet sezona u Ciudad Realu Metličić je osvojio četiri naslova prvaka Španjolske, najjače nacionalne lige tog vremena, te jedan Kup kralja. Triput je osvajao Ligu prvaka, ali i sva druga natjecanja u kojima je nastupao, od španjolskog i europskog Superkupa do titule interkontinentalnog klupskog prvaka.
Odmah u prvoj sezoni 2005./06. osvojio je svoj prvi naslov europskog prvaka i to preko svog starog kompanjona Ivana i njegova Portland San Antonija. Za druge dvije europske krune izveli su dva spektakularna preokreta u uzvratnim utakmicama protiv Kiela, istog onog Serdarušića i istog onog Olssona kao i desetak godina ranije na golobradom europskom debiju sa Splitom.
Sjajne klupske pratile su i sjajne reprezentativne godine, iako se nakon zlata iz Portugala i Atene morao početi navikavati na srebra. Na Europskom prvenstvu 2008. u Norveškoj Hrvatska je zastala na zadnjoj, finalnoj prepreci do jedinog zlata koje nedostaje u privatnoj kolekciji Pere Metličića.
Kruna njegove karijere, ali i čitave jedne generacije, trebalo je biti famozno Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj 2009. Pero je tada, baš kao i Ivano, konačno dočekao još jednu bonus medalju — rukometnu euforiju u svom gradu. Ako ne klupsku, barem reprezentativnu. I barem na tjedan dana. Pero, Ivano i društvo iz Spaladium Arene preselili su u Arenu Zagreb s pet pobjeda i ondje nastavili niz s još četiri. Sve do finala, gdje ih je zaustavila ona zlokobna Francuska. Pero je bio kapetan, on je trebao podignuti taj trofej kao krunu velike generacije, ali na kraju je samo mogao čestitati Francuzima i priznati da su bolji. To je i napravio.
Međutim, napravio je i još nešto što ga je koštalo naprasnog završetka reprezentativne karijere. Nakon jedne utakmice potjerao je iz svlačionice predsjednika Hrvatskog rukomentog saveza Sandija Šolu, glavnog tajnika Damira Poljaka i šefa svih šefova hrvatskog rukometa Zorana Gopca. Gobac mu je to naplatio umirovljenjem njegova reprezentativnog opusa uoči odlaska na Europsko prvenstvo 2010., a izbornik Lino Červar samo je sproveo nalog.
Tako je Petar Metličić, jedan od najvećih hrvatskih rukometaša i sportaša u povijesti, završio reprezentativnu karijeru kao i mnogi drugi velikani prije njega. S nogom u guzici umjesto cvijećem u ruci.
Izrauban i tjelesno i mentalno Pero je u ljeto 2010. preselio u slovensko Celje, iako se pričalo da ga Gobac želi dovesti u Zagreb, čime bi vjerojatno oživjela i njegova reprezentativna karijera. Nije se dogodilo, Metličić je među trofejnim hrvatskim rukometašima ostao endemska biljka koja nikad nije zaigrala za RK Zagreb.
U jednom našem razgovoru iz 2011. rekao mi je: “Valjda je to bila ‘rak rana’ nekima, možda sam zbog toga na neki način i kažnjen, ali ne mogu reći da mi je zbog toga posebno krivo. Dao sam nešto hrvatskoj reprezentaciji i boli me način na koji su me iz nje otpisali. No, očito je to tako kod nas. Čim malo usporiš, odbace te kao staru krpu. Nisam ljut, ponosan sam na sve što sam dao hrvatskom sportu i nitko mi to ne može uzeti”.
Sudbina se poigrala brojkama, pa je Petar Metličić svoju zadnju utakmicu odigrao na isti datum kad i Dražen Petrović, točno 20 godina kasnije. Dražen je 6. lipnja 1993. u Wroclawu ubacio svoje posljednje poene u životu, Pero je u Montpellieru 6. lipnja 2013. odigrao svoju zadnju utakmicu u životu.
I baš je ispalo prikladno, jer ih veže toliko toga. Obojici je ukradena prva titula prvaka koju su osvojili; Draženu sa Šibenkom 1983., Peri s Metkovićem 2002. Dražen je bio mjerna jedinica za rad predanost i borbu, bio je rođeni vođa. Pero je karijeru izgradio vrlo sličnim karakteristikama. Rad, srce, borba do zadnjeg atoma, u svakom napadu i svakoj obrani. Zalijepljen flasterima, s masnicama oko očiju izvlačio je zadnje atome energije, zabijao najvažnije pogotke, blokirao najteže suparnike. Britak, oštar, otvoren i direktan. Kako na terenu tijekom karijere, tako i u izjavama i komentarima nakon nje. Nikad nije štedio ni sebe, ni druge.
Osvojio je svjetsko i olimpijsko zlato, europsko srebro, naslov klupskog prvaka Europe i svijeta, Kup EHF-a, Kup pobjednika kupova, europski Superkup, titulu prvaka Hrvatske i Španjolske, nacionalne kupove Hrvatske, Španjolske, Slovenije, Francuske. Osvajao je gdje god je igrao.
Petar Veliki Metličić. Malo je boljih rukometaša, trofejnijih sportaša, karizmatičnijih kapetana Hrvatska imala od tog legendarnog lika iz jednog skroz nerukometnog grada.
