Juriš

Šampionske glave

Olimpijski tjedan koji je ušao u povijest hrvatskog sporta

Mogla bi se čitava knjiga sportskih i životnih impresija napisati samo o ovom tjednu. U samo nekoliko dana stalo je toliko veličanstvenih događaja i doživljaja, toliko inspirativnih trenutaka i fascinantnih priča koje će još dugo odzvanjati sportskim univerzumom. I hrvatskim i svjetskim.

Onih 40-sk sati od četvrtka do petka u kojima je Hrvatska najprije fizički spojena Pelješkim mostom, a zatim i simbolički sjajnim predstavama njezinih sportaša dugo će se još prepričavati. A onaj ponedjeljak ostat će zapisan kao dan u kojem je čitava zemlja (na)učila kako se boduju udarci u taekwondou. I što dijeli vrhunskog sportaša od šampiona.

“Sin mi trenira u Marjana. Točno tih 10 sekundi prije kraja rekao je ‘pa dobro je i srebro’. Najbolju lekciju je naučio danas.”

Komentar jedne majke na društvenim mrežama sjajno oslikava ono najvažnije što je ostalo iza finalne borbe Mateje Jelić. Ono što će se vječno pamtiti i prepričavati. I ako barem jednog klinca motivira da promijeni svoj mentalni sklop i pristup ne samo sportu, nego i životu, bit će još veće i sjajnije od zlatnog sjaja medalje oko njezinog vrata.

Nitko vam ne može jednostavnije objasniti život i ponuditi bolju inspiraciju od sportaša. Samo ako znate slušati

Vjerojatno je malo onih koji 10 sekundi prije kraja te borbe nisu pomislili isto što i taj klinac. Srebro je dobro. Olimpijsko srebro, hej!? Osim njih dvoje. Osim trenera Tonija Tomasa koji je i dalje davao čiste i jasne ‘naredbe’. Osim nje, koja ni u jednoj desetinki od tih deset završnih sekundi nije sebi dopustila pomisliti “srebro je dobro”.

U tih 10 sekundi okrenuo se čitav svijet jedne mlade djevojke. Čitav život. Srebro je dobro. Naravno da je dobro. Ali za takve glave nije *dovoljno dobro. Taj čip u glavi, taj kamenčić u cipeli dijeli vrhunske sportaše od šampiona.

Svaki je šampion jedinstven i svaki je poseban na svoj način. Svatko od onih koji dosegnu svjetske vrhunce onoga čemu je posvetio svoj život, iza sebe ima drugačiju priču koja inspirira. Koju vrijedi čuti. Nažalost, te priče čuju se samo ako onih zadnjih 10 sekundi, onih zadnjih nekoliko zaveslaja ili zadnjih nekoliko poena bude pobjedničko.

Ali jedna stvar im je svima zajednička. Jedna ih stvar veže bez obzira kojem su sportu posvetili život. Nemir. Nezadovoljstvo. Taj kamenčić u cipeli koji žulja i koji nikad ne dozvoljava da uđeš u komfornu zonu i sam sebi unaprijed kažeš “srebro je dobro”.

Ne znam jeste li uistinu svjesni što su Martin i Valent Sinković napravili između Londona, Rija i Tokija. Prijelaz iz četverca na pariće u kojem su 2012. osvojili olimpijsko srebro u dvojac na pariće s kojim su potom postavili svjetski rekord (koji vrijedi do danas), osvojili europske i svjetske krune i 2016. postali olimpijski pobjednici bio je zahtjevan. Ali ni izbliza kao prijelaz iz dvojca na pariće u dvojac bez kormilara kojeg su napravili nakon Rija. “Veslanje je veslanje”, povikaše seljaci. Ali između dva vesla u dvije ruke i jednog vesla u dvije ruke čitav je svijet veslačkih trikova i detalja. A svaki je uspjeh skriven u detaljima.

Pošto se većina svijeta bolje snalazi u nogometnoj terminologiji, zamislite Cristiana Ronalda ili Lea Messija, nekog najboljeg napadača na svijetu, na vrhuncu svoje karijere u najboljim godinama u savršeno posloženoj momčadi koja još godinama može osvajati sve najvažnije nogometne trofeje.

I onda taj Ronaldo/Messi odluči da više ne želi igrati napadača, nego zadnjeg veznog jer mu treba novi izazov. Pa onda zaista postane najbolji zadnji vezni na svijetu, prilagodi se momčadi i opet osvoji sve najvažnije nogometne trofeje. Kao zadnji vezni. “Nogomet je nogomet”, povikaše seljaci. Ali između napadača i zadnjeg veznoga čitav je svijet nogometnih trikova i detalja.

Taj stalni nemir, ta stalna potreba da dokažeš nešto najprije sebi, jer prvu veliku životnu bitku vodiš protiv sebe samog, definira svakog šampiona. Sinkovići su odradili najteži dio, oranje, kopanje, pripremu i sjetvu. Imali su ispred sebe godine plodne i bogate žetve. Trofeja, medalja, rekorda, dominacije u disciplini koju, priznali su puno puta pa i u Tokiju, najviše vole. U kojoj se najbolje osjećaju i kojoj će se nakon Tokija vratiti. Ali kamenčić u cipeli…

Umjesto žetve odlučili su preorati i prekopati novu njivu. U disciplini u kojoj su toliko toga morali početi doslovno ispočetka. Balans. Ritam. Frekvencija. Zaveslaj. Sve novo. U disciplini u kojoj su bili ranjivi. U kojoj su bili pobjedivi. Teoretski, naravno. U njihovim glavama to je bila samo mogućnost. Koja ih nije nimalo sputavala. Dapače.

Baš kao što onih 10 završnih sekundi i ozbiljan bodovni zaostatak nisu sputavali Mateu Jelić. Dapače. Bilo je to njezino vrijeme za ples. 10 sekundi u kojima se ne možeš sakriti. U kojima će instinktivno iz tebe izaći upravo ono što jesi. Ili ono što nisi.

Ono što je, recimo, izašlo iz Tonija Kanaeta kad mu je sudbina ponudila repasaž. Nakon što ga je ždrijeb namjerio na Rusa Maksima Hramcova, baš onog jednog tipa kojeg nikad nije pobijedio. Olimpijskog pobjednika. Poraz od njega pretvorio je u snagu za novi pokušaj. “Sad ću pomesti sve do bronce”, rekao je tada sebi, a kasnije i svima nama. I to je napravio.

Ono što je, recimo, izašlo iz Damira Martina u završnih 500 metara utrke u kojima je gotovo za dužinu čamca zaostajao za medaljom. Sve ono što je radio u proteklih pet godina, svi treninzi, žuljevi, operacije, oporavci, sve je stalo u tih 500 metara. U kojima je instinktivno iz njega izašlo upravo ono što jest. Borac. Šampion. Velikan.

Sjećam se tog Rija i koliko me u jednom trenutku posramilo to što stalno pričamo o tih sedam tisućinki i izgubljenom zlatu. A on priča o osvojenom srebru. I smije se. Iskreno i ponosno. Ne zato što nije želio zlato. Ne zato što mu je srebro *dovoljno. Nego zato što je bio svjestan da je u toj utrci bio na svom maksimumu. Da u tom trenutku nije mogao dati baš ništa više. Čak niti tih sitnih sedam tisućinki.

I valjda ćemo sad konačno prestati razmišljati o tih sedam tisućinki. Jer Damir Martin je odavno prestao. Da nije, tko zna bi li izdržao sve što ga je šibalo između Rija i Tokija. Tko zna bi li izvukao onaj zadnji atomčić snage koji ga je pogurao u tih završnih 500 metara i oko vrata mu objesio još jednu olimpijsku medalju. Treću. Znate, i bronca je nekad zlato. Ako ne vjerujete, pogledajte i poslušajte Damirov intervju neposredno nakon finalne utrke.

Ono što je, recimo izašlo iz Mate Pavića i Nikole Mektića toliko puta ove godine u kojoj su postali najbolji teniski par na svijetu. Osvajači Wimbledona. Olimpijski pobjednici. Ono što je izlazilo u tolikoj gomili izjednačenih mečeva. Onaj posljednji, najvažniji udarac. Onaj posljednji, pobjednički poen. Onaj centimetar s prave strane linije koji je uvijek na koncu bio njihov.

Koliko se Mate Pavić mučio, koliko je teških odluka donio. Ali nije odustao. Nekoć teniski autsajder koji je jedva krpao kraj s krajem, danas je jedan od najboljih. U povijesti. Bob Bryan, Mike Bryan, Todd Woodbridge i Mark Woodforde. Samo četvorica igrača parova u teniskoj povijesti imaju sva četiri Grand Slama, Davis Cup i olimpijsko zlato. Mate Pavić ima tri Grand Slama, Davis Cup i olimpijsko zlato. Fali mu samo Roland Garros. A napast će ga, ne brinite. Već dogodine.

Svaka od tih olimpijskim medaljama ovjenčanih priča mogla bi se pričati danima. Mjesecima. Kakva bol, kakva brda i mora stoje iza tih zadnjih 10 sekundi, 500 metara ili meč lopte. I unutar tih šampionskih glava. Znam da mi sportski novinari ponekad pretjeramo. Ali teško je ostati prizeman u okruženju fascinantnih ostvarenja. I fascinantnih ljudi.

Jer nitko vam ne može jednostavnije objasniti život i ponuditi bolju inspiraciju od sportaša. Samo ako znate slušati.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.