Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Je li dosta više tog nogometa?

Igrači su preopterećeni, ali gdje je granica zasićenja za nas fanove?

Trebala je nedjelja biti jedan od onih romantičnih dana u nogometnoj sezoni kakve ponuditi može samo kup. Najbolja momčad na planetu, nezaustavljivi stroj koji gazi sve pred sobom, vjerojatno budući osvajač Premier lige a svakako aktualni europski i svjetski prvak barem je na trenutak zastao, i to na mjestu koje se doslovno zove Nova livada.

Provincijski trećeligaš Shrewsbury Town, koji se bori za ostanak u engleskoj League One, pred 9.510 duša — od kojih je, vrijedi i to reći, 1.684 bilo gostujućih navijača — uspio je sustići zaostatak od dva gola za velikim Liverpoolom. Osim što su momci ostali neporaženi, a malo je nedostajalo da zabiju i treći, The Shrews su se tako izborili i za uzvratnu utakmicu, koja će se prema pravilima najstarijeg nogometnog natjecanja na svijetu odigrati na Anfieldu.

Međutim, dok su domaći navijači još utrčavali u teren kako bi dostojno proslavili ovaj povijesni uspjeh te počeli maštati o spektaklu koji ih čeka u veljači i novcu koji će ta utakmica donijeti klubu, iza leđa im se poput nekakvog izblijedjelog, požutjelog Grincha privukao Jürgen Klopp i pokvario kasni Božić. Nećete vidjeti Kloppa da plače, nije to radio ni nakon najvećih poraza, ali još jedan njegov izljev emocija bio je valjda najbliže kuknjavi što ćemo vidjeti od modernih trenera.

“Još prije dva tjedna ja sam momcima obećao da će imati zimsku pauzu i priliku da se odmore”, otprilike je rekao Klopp, “i ja ću to obećanje održati, što znači da nitko od nas neće biti na revanšu na Anfieldu. Liga je od nas još u travnju prošle godine tražila da poštujemo zimsku pauzu i mi ćemo to i napraviti”.

Kako proizvođači trebaju odmor, tako će ga prije ili kasnije trebati i konzumenti. Začarani krug započinje, ali i završava s navijačima

Dvije rečenice, jedno “obećanje dečkima” bili su dovoljni da se fokus s nekog tamo običnog malog nogometnog kluba, koji je napravio nešto što njemu i njegovim navijačima predstavlja čudo te važan dio povijesti, vrati na probleme bogatih i velikih. Mnogo važnije probleme.

Nije Kloppova izjava ni zanoćila, a front je otvoren, i to žestokom paljbom s obaju strana. Na jednoj su oni koji Nijemca prozivaju za bespotrebnu kuknjavu, pogotovo jer je sasvim sigurno znao da će u slučaju da njegova momčad ne pobijedi morati revanš odraditi za vrijeme improvizirane zimske pauze koju je stvorila liga, a na drugoj strani oni koji njegov potez opravdavaju činjenicom da je u modernom nogometu previše utakmica koje igrači fizički ne mogu podnijeti. I da je vrijeme negdje povući crtu.

A u pravu su i jedni i drugi.

Klopp jest pokazao nepoštovanje prema suparniku i natjecanju u kojemu njegova momčad igra. Klopp jest zakmečao, kako to kod nas vole reći, i napravio se lud, pravdajući se odlukom Premier lige. Ali, Klopp ima i apsolutno pravo i govori istinu. Njegova momčad, koja je u 50-ak dana igrala 15 utakmica u četiri različita natjecanja, zaslužuje obećani odmor jer naprosto igra previše utakmica.

Koliko nogometa je ustvari previše?

Uopće nije upitno da je ovo što pred igrače stavlja moderni nogomet, odnosno količina utakmica koje odigraju po sezoni, iznad svake normalne granice. To je pitanje odavno apsolvirano, o njemu je napisano i rečeno sasvim dovoljno, a čak ni ova najsvježija rasprava koju je Klopp pokrenuo ne dovodi to u pitanje. I oni koji ga podržavaju, jednako kao i oni koji ga napadaju, slažu se da igrači igraju previše utakmica i to — bez obzira na razvoj sportske medicine i ubrzavanja rekuperacije — teško podnose.

Pravo je pitanje zapravo — koliko nogometa mi (još) stvarno možemo podnijeti?

Još rani razvoj popularnosti nogometne igre posljedično je stvarao, odnosno podizao i njenu ekonomsku vrijednost. Neki od najvažnijih klubova kroz povijest, a Liverpool je možda i najbolji primjer, nastali su gotovo isključivo iz želje za stvaranjem profita iz njegove popularnosti. Ipak, bez obzira na ekonomsku važnost koju jesu imala, sva tradicionalna nogometna natjecanja nastala su isključivo iz sportskih pobuda, odnosno želje za nadmetanjem. Nogomet se brzo razvijao, još brže profesionalizirao i novac je oduvijek imao važnu ulogu, ali ne i najvažniju.

Prva revolucionarna promjena ekonomske vrijednosti nogometa stigla je s ubrzanim razvojem televizije kao najpopularnijeg medija. Nogomet je prestao biti zatvoren u stadione i lokalne zajednice iz kojih je nastao i počeo se naglo otvarati, lako pretvarajući vlastitu specifičnost, natjecateljski karakter, savršenu kombinaciju individualnosti i tribalizma u izuzetno privlačno i snažno oružje na tržištu. Globalizacija je bila vjetar u leđa već dobro razvijenom i za nju dobro pripremljenom proizvodu koji se pretvorio u tvornicu novca, i to upravo zbog činjenice da je zadržao svoj primarni karakter, makar on u praksi samo bio svjetlucavi ukrasni papir.

I nema apsolutno ništa loše u tome. Živimo u vremenu konzumerizma u kojemu je nogomet je kao industrija izvukao maksimum, pretvarajući nešto što bi u teoriji trebala biti samo igra u izuzetno lukrativni biznis od kojeg fantastično živi ne preveliki, ali ipak jedan komadić čovječanstva. Pravi problem je u tome što smo dostigli točku koja se teško vidi od blještavih boja i odsjaja glamura. Točku u kojoj tu već ogromnu tvornicu uporno šire, a da je prirodni izvor sirovine već maksimalno eksploatiran i nikako ne može biti veći.

Točku u kojoj nogomet sve više gubi svoju suštinu zbog koje je tu gdje jest — poriv za nadmetanjem.

Začarani krug koji je stvorila ekonomska vrijednost nogometa zapravo je započeo s nama, nekada navijačima, onda nogometnim fanaticima, a danas konzumentima koji dajemo svoj novac za takav proizvod. Već spomenuta globalizacija takvo je tržište proširila i razvodnila do te mjere da su pravila potpuno promijenjena i prilagođena kvantiteti i stvaranju drugačijih interesnih skupina od onih tipično nogometnih.

Tradicionalno veliki i bogati klubovi tu su imali startnu prednost u odnosu na sve ostale, koristeći svoju poziciju i moć i pretvarajući se u globalne superklubove. Oni su već odavno transformirali i prilagodili tradicionalna natjecanja, maksimalno iskoristivši njihov potencijal. On je bio mnogo manji kada su u pitanju domaća nadmetanja, pa su mnogo više evoluirala prije svega najvažnija kontinentalna; ona su pretvorena u elitistička, ali i generiraju mnogo veće dodatne prihode.

Nije zato nikakvo čudo da svi kloppovi svijeta daju prednost odmoru u odnosu na tradicionalna, važna, ali novčano neatraktivna natjecanja.

Na primjer, Manchester City je za osvajanje Premier lige prošle sezone inkasirao 147,5 milijuna funti, za plasman u polufinale Lige prvaka dobio je 86 milijuna funti, dok mu je osvajanje FA kupa donijelo čitavih 6,8 milijuna. Southampton, koji se jedva spasio ispadanja, od lige je dobio više od 100 milijuna, dok će Shrewsbury, procjenjuje se, od utakmice na Anfieldu zaraditi oko 500.000. Za taj klub je to ogroman novac, ali je kap u moru za velike koji usto imaju dovoljno velike (i skupe) rostere da mogu sebi priuštiti igranje s, uvjetno rečeno, lošijim igračima. Premier liga će u trogodišnjem ciklusu okrenuti 9,2 milijarde funti, a po programu solidarnosti u League One će otići tek 16,1 milijun godišnje.

I naravno da onda FA Cup — odnosno nacionalni kupovi bilo gdje — nije jedini ni najveći problem. Kao što je sam Klopp naglasio, situaciju gorom čini činjenica da svi žele svoj dio kolača i uopće ne razmišljaju o posljedicama. Sebe traže i igrači i treneri i klubovi i gazde, ali i oni koji upravljaju nogometom: prvo kroz saveze, lige i udruženja, a onda i kroz međunarodne organizacije. I svi oni, objašnjava Klopp, smišljaju svoje načine zarade, a da međusobno gotovo i ne komuniciraju. Ili, da pojednostavimo, svi su jednako pohlepni i nije ih briga za bilo koga drugog.

Tako je u posljednjih nekoliko godina nastala Liga nacija, prošireno je Europsko prvenstvo, prošireno je i Svjetsko prvenstvo, a ozbiljno se razmišlja i o proširenju Lige prvaka. Naravno, stvoreno je i još jedno natjecanje kako bi se siromašniji i mali zabavljali međusobno, a sada nedovoljno privlačna Europa Liga načinila barem malo elitnijom. U međuvremenu je i FIFA shvatila da joj nije dovoljan samo mundijal, pa je odlučila zagrabiti u šešir s klubovima i ozbiljno planira maksimalno iskoristiti klupsko SP. Broj utakmica samo raste, natjecanja gotovo da se poklapaju jedna s drugima, igrači nemaju baš nikakvog vremena za odmor, ali baš nikoga nije briga, dok god smatraju da će te utakmice generirati dovoljno novca.

No, to nas opet vraća na isto pitanje.

Pohlepno razmišljanje kroz postojeća natjecanja već sada je stvorilo hiperinflaciju nogometa oko nas, a ona će na kraju i najviše utjecati na budućnost samog sporta. Natjecanja je naprosto previše — ne samo za igrače nego i za nas kao konzumente proizvoda. Istina, mnoga od njih prilagođena su tržištu koje je bitno drugačije od europskog, ali dobar dio njih — baš poput nacionalnih kupova u najjačim ili generalno natjecanja u slabijim nogometnim kulturama — izgubio je svoju osnovnu svrhu.

Možda je to samo subjektivni dojam, ali nova koja nastaju pogotovo ne skrivaju da za cilj imaju gotovo isključivo generiranje novca, i ljudi za njima nemaju ili neće imati jednak interes kao ranije. Koliko ćemo mi vremena i novca moći posvetiti modernom nogometu, koliko ga kombinirati sa obiteljskim ili poslovnim ili naprosto svakodnevnim životom?

Uostalom, kako proizvođači trebaju odmor, tako će ga prije ili kasnije trebati i konzumenti, koji će onda — ili koji već to sada rade — također dati prednost onim najvažnijim i najzanimljivijim natjecanjima. Začarani krug započinje, ali i završava s navijačima.

Opet, naivno bi bilo očekivati da će se nogomet razvijati u drugačijem smjeru, a već sada smo došli u točku iz koje nema povratka na staro, pa je vrlo vjerojatno da će u jednom trenutku evoluirati prema još manjoj i zatvorenijoj skupini koja će tvoriti nekakvu kontinentalnu ili globalnu super ligu. Publika je već sada mutirala do te mjere da smo mi koji s nogometom imamo lokalnu, društvenu, obiteljsku, kulturnu ili nekakvu tradicionalnu povezanost postali rijetki i sve više ugušeni komercijaliziranim navijačima superklubova koji će nas na kraju pretvoriti u fosile i dio daleke povijesti.

Manje je više — to je jedan od principa na kojemu je počivala zanimljivost nogometa, i prije ili kasnije toj će se mantri nogomet morati i vratiti. Doći će to upravo kao posljedica hiperinflacije i prezasićenosti, ali i sa sobom kao kolateralnu štetu vjerojatno povući tradicionalna natjecanja, romantične nedjelje i čuda poput Shrewsburyja i njegova gostovanja na Anfieldu.

Jer velikim dečkima će biti obećan odmor.