I mogla bi ovo biti priča u slavu toga kako je nogomet nekoć bio neodvojiv od zajednice iz koje je izrastao, neodvojiv od radničke klase koja ga je vrlo rano prisvojila, prije nego što je postupno degenerirao u granu industrije zabave u kojoj se iz godine u godinu povećavaju ulozi, rastu prihodi, a njegovi se akteri sve više i više udaljavaju od običnog čovjeka, navijača. Premda mu se istovremeno, u hipermedijskom dobu, čine nikad bližima.

Ali ovo nije takva priča. Takvih ste pročitali dovoljno, vidjeli dovoljno romantiziranja očajničke potrage za korijenima i možda ste, poput mene, osobito osjetljivi na ono kad se nečemu posve komercijalnom pokušava pridati značenje koje više nema, jer u današnjem svijetu to je siguran znak da je pretvoreno u dio imidža koji će se nastojati odgovarajuće monetizirati.

Nasljeđe narodne igre, međutim, i dalje živi zakopano ispod hrpi novca i brojki; ova crkva koju zovemo suvremeni nogomet sagrađena je na neuništivim temeljima starog hrama. Nakon što je srušeno gotovo sve što je dotad stajalo na njima.

Bio je to izvorni čin klasne emancipacije nogometaša u Engleskoj, njihova revolucija. Ona je raščistila put cunamiju promjena koje će uslijediti

Kontradikcija o kojoj pričamo u različitim je zemljama balansirana na različite načine. Za mnoge možda najprihvatljivije u Njemačkoj, dok je Engleska, sa svojim lunaparkom za bjelosvjetsku nouveau riche kliku tajkuna nazvanom Premier liga, najnapadnije lice suvremenog nogometa oblikovanog na sliku i priliku društva koje, možda više od ičega drugog, definira pohlepa.

Tražite li jednu stvar koja je zauvijek promijenila nogomet u Engleskoj — pa onda i drugdje, jer postojbina igre uvijek ima ogromni utjecaj na globalna događanja i trendove — taj jedan događaj ili odluku koja će stari nogomet pospremiti u “ropotarnicu povijesti” i postaviti prvu ploču na putu u divni novi svijet — neće to biti nikakva genijalna taktička ideja, tehnološka inovacija ili televizijska revolucija. Nije dovoljno vratiti se do osnivanja Premier lige, Lige prvaka ili uspostavljanja Bosmanova pravila.

To su sve posljedice nečega što se dogodilo baš u ovo doba godine prije gotovo šest desetljeća. Tada je onaj divovski wrecking ball udario u glavni potporni stup hrama; nije ga mogao jednim udarcem demolirati, ali ga je dovoljno oštetio da nastavi krckati i urušavati se prije nego što je konačno nestao u dimu, ostavivši samo ruševine i temelje.

Ovih se dana puno priča o novcu u nogometu.

Deloitte je objavio svoju godišnju Football Money League, analizu koja — kao i uvijek, iz godine u godinu — pokazuje probijanje novih granica, postavljanje novih rekorda i kontuirano širenje jaza između onih koji su iznimno bogati i onih koji su nešto manje, s tim da više-manje svi rastu i uprihođuju još više nego ranije, čime skora reorganizacija natjecanja te pokretanje i nekog formalnog oblika pan-europske Superlige izgledaju samo još očitiji i neizbježniji. UEFA je gotovo istovremeno objelodanila svoj Club Licensing Benchmarking Report, a još prošli mjesec je Sporting Intelligence pustio svoje istraživanje financijskih tokova u nogometu, nazvano Global Sports Salaries.

U medijima ste, osobito domaćim, o njima mogli saznati tek na marginama, obično uz neki senzacionalistički naslov koji se fokusira na najočitije i najbanalnije, ali ova tri po mnogočemu komplementarna dokumenta neophodni su vam želite li doista razumjeti realitet europskog klupskog nogometa, i to na razini puno široj od ekonomske.

Puno je detalja koji mogu inicirati zasebne teme, a ono što ću za ovu priču izdvojiti kao važno je podatak da je prosječna plaća nogometaša u Premier ligi prvi put probila granicu od tri milijuna funti godišnje, odnosno preko 60.000 tjedno, što je porast od preko 10.000 u samo dvije godine. I to usprkos tome što nijedan klub iz najbogatije lige na svijetu zapravo ne upada u top 10 najizdašnijih platiša: prva tri mjesta na toj listi drže Barcelona (blizu 10 milijuna funti u prosjeku godišnje), Real Madrid (oko devet milijuna) i Juventus (osam), nakon čega slijedi osam NBA franšiza pa tek onda nogometaši, PSG i Manchester City s oko sedam milijuna funti prosječne godišnje plaće svojim igračima.

Ako su vam te cifre suviše apstraktne, da ne spominjemo sad one o iznosima televizijskih prava ili sponzorskih ugovora, možda će u shvaćanju pomoći službeni podatak koji donosi Office for National Statistics i prema kojemu je prosječna tjedna plaća u Ujedinjenom Kraljevstvu za prosinac 2019. bila 510 funti.

To znači da je prosječni nogometaš u Premier ligi plaćen otprilike 120 puta više od nacionalnog prosjeka. S tim da je taj omjer udvostručen u manje od 10 godina.

OK, možda ćete reći, ali nisu li nogometaši, ono, oduvijek zarađivali neusporedivo više od ‘običnih’ radnika — pogotovo u Britaniji, gdje je profesionalizam uveden još dok drugi narodi nisu ni znali što je to lopta, a narod je masovno hrlio na stadione i slavio svoje nogometne zvijezde još tamo krajem pretprošlog stoljeća u Viktorijanskoj eri?

Ukratko: nisu. Ne da nisu u toliko drastičnim omjerima, nego sve do 1961. nisu uopće.

Od samih svojih početaka 1888. ligaški je nogomet na Otoku bio ustrojen po strukturi koju ne možemo nazvati drugačije nego klasnom.

On je vjerno odražavao tadašnju stalešku situaciju u zemlji i implicirani društveni koncenzus vladajućih: aristokracija je vodila savez, buržoazija držala klubove, a u momčadima je igrala i za njih navijala ogromnom većinom radnička klasa. Tadašnja vlasnička struktura klubova uključivala je na desetke ili stotine dioničara, mahom lokalnih poduzetnika i obrtnika — sitnih industrijalaca, pivara, mesara — među kojima su najbogatiji i najutjecajniji vodili glavnu riječ. Suočeni s eksplozijom masovne popularnosti nogometa, gotovo svi su na prijelazu stoljeća tražili načine da povećaju kapacitet svojih stadiona ili izgrade nove, što je ubrzo dovelo do potrebe da se drugi troškovi, a osobito cijena rada, drže pod čvršćom kontrolom.

Kad je Liverpool FC 1901. osvojio svoj prvi naslov prvaka, prosječna plaća njegovih igrača iznosila je oko sedam funti tjedno. Sljedeće sezone liga je uvela ograničenje, odnosno maksimalnu tjednu plaću od četiri funte. Takvo je pravilo — salary cap u današnjem jeziku, samo na individualnoj razini — poživjelo 59 godina. A onda je konačno srušeno prijetnjom općeg štrajka nogometaša u engleskim ligama u siječnju prije također 59 godina.

Te 1961. maksimalna je tjedna plaća profesionalnog nogometaša iznosila 20 funti, što je bilo tri funte više od prosječne plaće u zemlji. Ljeti, izvan sezone, bila je izjednačena s njom na 17 funti. Iz današnje perspektive, još šokantniji od toga bio je glavni argument koji su čelnici i saveza i lige koristili kako bi pokazali da je to korektna cifra — onaj da je još uvijek bila 25 posto viša od onoga što zarađuju industrijski radnici i rudari.

I to nam, više od ičega drugog, govori o mjestu koje je nogomet zauzimao u društvu.

Usprkos enormnoj popularnosti, nogomet u Britaniji je, tričetvrt stoljeća nakon legalizacije profesionalizma, poput svake druge ‘industrije’ počivao na temeljima niske cijene rada za pripadnike radničke klase koji nisu imali drugog izbora. To da nogometaši maksimalno mogu zaraditi tek nešto više od rudara bilo je smatrano normalnim poretkom stvari, o čemu svjedoče i na tu usporedbu fokusirane izjave predstavnika sindikata igrača, koji je u ovom ili onom obliku djelovao još od kraja 1890-ih.

Tako je, primjerice, Boltonov Tommy Banks, koji je prije nogometne karijere i sam radio u rudniku, izjavio da “svatko može biti rudar, ali samo nekolicina rudara bi mogla svakog tjedna igrati nogomet pred 30.000 ljudi”; jedan njegov neimenovani kolega dodao je kako se “divi rudarima, ali to ne znači da bi se ijedan od njih na subotnje poslijepodne mogao suočiti sa Stanleyem Matthewsom”. Sindikat je upozoravao radnički pokret da pamti “štrajkbrehere (blacklegs) koji će poslije nogometa pokušati pronaći posao u industriji”.

Propisana maksimalna plaća bila je i instrument kontrole onoga što danas zovemo player power, a nekoć nije bilo bitno drugačije od sindikalne borbe radnika u drugim industrijama — zato jer ni igranje nogometa u očima poslodavaca nije bilo bitno drugačije od toga. I nije ograničenje plaće bilo jedini mehanizam u tu svrhu.

Na snazi je bio i takozvani hire-and-retain sustav, koji je značio da je klub, a ne nogometaš sam, vlasnik igračeve licence. U praksi je to značilo da igrač bez dopuštenja kluba i ispisnice nije mogao promijeniti klub čak ni nakon što bi mu ugovor istekao, a njegov klub pritom nije imao nikakve obveze, a često ni legalne mogućnosti, da mu poveća plaću ili je samo zadrži na istoj razini. U osnovi, jednom kad biste potpisali za neki klub, igrali biste u njemu sve dok on ne odluči drugačije.

Konflikt između sindikalne udruge PFA (Professional Footballers’ Association, one koju danas znamo najviše po izborima najboljih i nagradama koje dodjeljuje) s jedne, te lige i saveza s druge strane trajao je desetljećima, a radikalizirao se sredinom 1950-ih kad je na čelu udruge došao Jimmy Guthrie i nakon njega Jimmy Hill, koji će kasnije inicirati i neke druge važne promjene u nogometu. Povlačene su najneugodnije moguće paralele.

“Stojim pred vama kao predstavnik posljednjih neslobodnih ljudi u Britaniji”, rekao je 1955. Guthrie sindikalnom kongresu. “Uvjeti zaposlenja profesionalnog nogometaša podsjećaju na ropstvo.”

Na Novu godinu 1961. u Manchesteru je 190 profesionalnih nogometaša izašlo na ulice, tražeći svoja prava. Zakazali su štrajk za 21. siječnja. Nakon što se u razgovore uključilo i Ministarstvo rada, a čelnici pojedinih bogatijih klubova smekšali, računajući da će moći platiti igrače više od drugih i tako privući one najbolje te steći kompetitivnu prednost, pravilo o maksimalnoj plaći ukinuto je tri dana prije zakazanog početka štrajka i on je otkazan. Hire-and-retain sustav pao je par godina kasnije.

Bio je to izvorni čin klasne emancipacije nogometaša u Engleskoj, njihova revolucija.

Ona je raščistila put cunamiju promjena koje će uslijediti. Već iste godine je Fulhamov reprezentativac Johnny Haynes postao prvi igrač s primanjima od 100 funti tjedno; u istom desetljeću je Manchester United počeo plaćati Georgea Besta deset puta više od toga i tako do danas, kad netko poput Virgila van Dijka za jedan radni dan zaradi možda i veću svotu (36.000 funti) nego što je legendarni Matthews mogao tijekom čitave svoje karijere. Jasno, funta je u ono vrijeme po kupovnoj moći bila puno jača (1960. je jedna vrijedila oko 23 današnje), ali to je sasvim sporedno; bitnije je te cifre staviti u vremenski i društveni kontekst.

A on je (bio) takav da je ova revolucija bila početak rastakanja klasne strukture i otvaranja tržišta u nogometu. Dakako, prilike po drugim zemljama su prije šest desetljeća bile znatno neujednačenije. Njemačka će, primjerice, tek 1963. dobiti jedinstvenu i profesionalnu ligu, dok je nekolicina najboljih u, primjerice, Španjolskoj ili Italiji i tada mogla dobro zaraditi od igranja nogometa. Svugdje su, također, postojala i značajna ograničenja u slobodi rada i radničkih prava nogometaša.

Međutim, i drugdje su se 1960-ih stvari počele mijenjati u smjeru većeg stupnja profesionalizma — nazovite to Zakonom spojenih posuda ili naprosto preslikom društva koje su tog desetljeća i općenito obilježile revolucionarne ideje te sukob starog i novog, ali nije slučajno da su se tijekom 1960-ih razvili koncepti igre koji razdvajaju ‘stari’ nogomet od novog — od evolucije formacija i uloga pojedinih igrača na terenu do catenaccija, presinga, zonskog markinga i totalnog nogometa. Puna profesionalizacija je naprosto za posljedicu imala taktički, kondicijski i tehnološki napredak, što je — uz šire društvene promjene tijekom deseteljeća — dalje postupno, ali neumitno vodilo prema onome što imamo danas. Novi nogomet nije nastao odjednom, bio je to dug proces.

U ironičnom povijesnom twistu, prije tri godine se britanski laburistički lider Jeremy Corbyn, inače Arsenalov navijač, osvrnuo na “groteskno” visoke plaće, posebno izdvojivši nogomet kao primjer, te natuknuo da je za uvođenje maksimalne plaće na nacionalnoj razini.

Zanimljivo je to kako su nogometaši od “posljednjih neslobodnih ljudi u Britaniji” u nepunih 60 godina od izlaska iz “ropstva” postali nova ekonomska elita koju se proziva zbog gubljenja dodira sa stvarnošću i pohlepe, pa u takvim okolnostima i nostalgija za jednostavnijim vremenima pada na vrlo plodno tlo. Da, igrači su nekoć putovali vlakom i pili po pubovima s navijačima, ali prije svega zato jer si nisu mogli priuštiti auto niti ekstravagantne izlaske u ekskluzivne klubove. Na neka mjesta nisu niti imali pristup, osim ako bi ih onamo doveo neki od njihovih ‘gospodara’ radi razbibrige ili hvalisanja pred kolegama. Danas gotovo da nema toga što si ne bi mogli priuštiti, na zavist fanova i svojih ne toliko davnih prethodnika.

“To je drugačiji svemir čak i u usporedbi s onim prije 25 godina”, Daily Mailu je rekao Chris Coleman, koji je profesionalno igrao od druge polovice 1980-ih do početka 2000-ih, poentirajući spominjanjem čuvenog vozila iz Mućki. “Nema ničeg goreg nego kad navijač vidi da igrač vozi auto vrijedan 100.000 funti, a po onome što pruža bi trebao voziti Reliant Robin.”

Međutim, paradoks je u tome što im sve te ferrarije i porschee, sve te milijune funti, eura, dolara i followera na društvenim mrežama ne omogućava nitko drugi nego mi, nogometni fanovi. Isti oni među kojima toliki znaju vapiti za romantikom, folk herojima, udarnicima i nogometom koji je sigurno bio tehnički lošiji nego što je danas.

Jer nezasitni smo.

Sve moramo vidjeti, sve pročitati, znati, upratiti. Nekontrolirano proždiremo sve što nam se nudi na kojoj god platformi i svako novo tovljenje informacijama i sadržajima nam samo još dodatno otvara apetit. Da nema nas i svega što pratimo i kupujemo, ne bi bilo ni suvremenog nogometa ni masnih profita svih uključenih u njega, od igrača i njihovih agenata do korporacija i organizacija. Ne bi bilo medijske apoteoze nogometnih zvijezda koja ih odvaja od nas smrtnika. Ne bi bilo ni europske Superlige, koje će sigurno biti — jer mi je, zapravo, želimo.

Mi, naša glad i pohlepa za informacijama i podražajima, sirovina je koju sofisticirani tehnološki proces pretvara u novac i njime hrani pohlepu svih uključenih u nogometnu industriju. U odnosu na onaj stari, ovaj novi nogomet naprosto zauzima sasvim drugačije i naoko važnije mjesto u društvu, koje je i samo puno drugačije nego što je bilo. On je danas komercijalni mainstream — ne u smislu industrije, jer ne generira (još) ni izbliza toliki promet kao neke druge grane, nego u, da tako kažem, ukupnosti ljudskog djelovanja na ovom planetu. O tome svjedoče i svi oni na početku spomenuti financijski izvještaji i analize.

I dok je težnja za očuvanjem (nekih) tradicionalnih vrijednosti u nogometu — pogotovo onih koje se tiču identiteta — nesumnjivo plemenita i ponekad se svodi samo na granicu dobrog ukusa, ona je drugačija za svakoga; neće o tome isto razmišljati, primjerice, navijač Union Berlina i onaj koji podržava RB Leipzig. A kad ne postoji kakav-takav koncenzus oko toga što vrijedi obraniti, nijedna granica nije trajna. Uostalom, što ako je ta čežnja za nogometnom ‘romantikom’ neki put samo izraz iste one naše pohlepe?