Spotify Camp Nou, kako po novom glasi puni, sponzorski naziv Barcelonina stadiona, bio je više nego solidno ispunjen za uvodnu utakmicu nove ligaške sezone. Čak 81.104 gledatelja, koliko ih je službeno bilo prisutno, druga je najveća brojka posjećenosti otkako se nogomet u Španjolskoj vratio u punom, post-pandemijskom kapacitetu, što nije ni toliko čudno uzmemo li u obzir koliko se promjena unutar kluba dogodilo samo u proteklih mjesec i pol dana.
Barcelona je, dakle, otvorila novu sezonu mršavim remijem protiv Rayo Vallecana, makar je predstavila čak četvoricu novih, velikih pojačanja — od Roberta Lewandowskog u vrhu napada, preko Raphinhe i Andreasa Christensena pa do Francka Kessiéja, koji je u igru ušao sredinom drugog poluvremena. Da je zaigrao i Jules Koundé, pojačanje od 50 milijuna eura pristiglo iz Seville, Barcelona bi već na prvoj utakmici predstavila sva dosad novopridošla imena. Lista je već impozantna, pogotovo uzevši u obzir preko 150 milijuna eura, koliko je klub ostavio samo na odštete ovog ljeta, ali za Xavija nije ni približno zaključena, dapače.
“Šteta, jer smo htjeli pokazati ljudima da smo na pravom putu”, izjavio je razočaran remijem. “Razočaranje je, ali molimo za strpljenje. Već sam rekao da se moramo nastaviti pojačavati i imamo vremena do 31. kolovoza, a posebno moramo dovesti desnog beka. No, to nam nije nikakav alibi za sinoćnju utakmicu”, zaključio je.
Iako je do zadnjeg trena bilo upitno hoće li Barcelona uslijed silnih financijskih opterećenja s kojima se suočava uopće moći registrirati svoje nove igrače — priča je otišla toliko daleko da se javno obznanilo kako Christensen i Kessié u ugovorima s Barcelonom imaju klauzule koje im omogućuju da ih jednostrano raskinu ukoliko ih klub ne registrira do početka sezone — Xavi i dalje kao zalog nudi tek nastavak trošenja na još pojačanja. Kad smo kod desnih bekova, klub je prije nepune dvije godine Ajaxu platio 21 milijun eura odštete za Sergiña Desta, a tu je i dijete kluba Sergi Roberto kao priučena opcija na toj poziciji.
Barçino navijačko tijelo, odnosno članstvo, sada je izmanipulirano i pretvoreno u talačku masu politike uvjetovane čistom paranojom od izostanka uspjeha
No, to su sve, izgleda, nepotrebne distrakcije i procesi; glavni je proces za katalonskog giganta sada vrtjeti što više novca, makar i pod cijenu dugoročno ogromnog financijskog rizika.
Očajno rukovanje financijama pod upravom bivšeg predsjednika Josepa Marije Bartomeua, s nizom poteza praktički na rubu legalnosti, dovela je klub na rub provalije. Još 2016. klub je razmjerno mirno brodio tim vodama, s dugom koji je iznosio ravno 406 milijuna eura. Za nogometne korporacije takvi iznosi nisu ništa novo, pogotovo zato jer Barcelona nije imala goleme oscilacije u tom pogledu, barem ne do pandemije, kada je dug naglo skočio na gotovo milijardu eura, samo da bi onda u prošloj fiskalnoj godini došao blizu milijarde i pol. Najveći dio tog problema bila je činjenica da se radilo o nizu kratkoročnih obaveza, koje su hitno trebale hitno servisirane.
Šup-karta koju je Bartomeu dobio od članova potkraj 2020. bila je uvjetovana nizom kontroverzi — od spomenute financijske katastrofe, pa do optužbi za praktički subverzivno odrađivanu online kampanju protiv najboljih igrača koja je domino-efektom pridonijela odlasku talismana Lionela Messija iz kluba. No, ono što je najviše pogađalo Barcelonine članove i navijačku populaciju je činjenica da je klub ostao bez rezultata. Posljednji naslov prvaka klub je osvojio 2019., a posljednje finale i osvajanje Lige prvaka još 2015. Da stvar bude gora, vječni rival Real Madrid je u međuvremenu osvojio dva domaća i čak tri europska naslova, što je ogromni uteg u međusobnim prepucavanjima.
Povratak Joana Laporte na predsjedničku poziciju građen je baš preko imidža čovjeka koji će Barceloni vratiti izgubljeni dignitet. Njegova pobjeda na izborima stigla je podsjećanjem na rezultatske vrhunce kroz koje je klub prolazio tijekom njegovih dvaju prethodnih mandata, kad je klub zaista ponovno postao epitom onog vlastitog slogana “više od kluba”. Barcelona je pobjeđivala na svoj način, sa svojom vizijom koju su ustrojili njeni ljudi, i to je bilo sve što su navijači mogli zamišljati i sanjati. Laporta je u ovoj kampanji logično igrao na taj sentiment, tvrdeći da želi vratiti La Masiju kao temelj razvoja, umjesto skupih i nasumično sklepanih individualaca dovedenih sa strane.
Međutim, ključ je u tome što se i sama Barcelona uvelike promijenila, kao što je to prije punih pet godina u svojoj kolumni za katalonski Sport proročanski najavio njen bivši trener Cesar Luis Menotti. On je već tada, dok kriza nije ni približno uzela tolikog maha, izjavio kako klub, kolokvijalno rečeno, boluje od uspjehitisa, stanja u kojem su ljudi zaduženi za kreiranje cjelokupne klupske politike izgubili osjećaj za identitet glavinjanjem u potrazi za instant-rezultatima. Ta je bolest toliko zarazna da je i sam Laporta, iako se mora vrlo dobro sjećati svoj prvog mandata 2003. i sličnog ideološko-strukturalnog kaosa koji je tada zatekao i uspješno sredio, krenuo linijom manjeg otpora, ali većeg rizika.
Ovog ljeta je klub preko četiri razine ekonomskih tzv. levera, individualnih financijskih poteza usmjerenih ka trenutačnom zaduživanju i upumpavanju sredstava u saniranje tog golemog duga, odabrao dugoročnu financijsku stabilnost podrediti instant-potezima.
Glavna misao-vodilja je upravo kratkoročno podizanje vrijednosti preko jačanja brenda; Barcelona je zauzela stav kako se do uspjeha može doći isključivo privlačenjem superzvijezda poput Lewandowskog ili, s druge strane, Koundéa kao jednog od zanimljivijih igrača stasalih u La Ligi. Istovremeno je podosta znakovita činjenica da su ovog ljeta klub napustili Riqui Puig, Óscar Mingueza te Nico González, koji se pridružio Valenciji na jednogodišnjoj posudbi.
La Liga ima strogo definirana pravila vezana za mogućnost registracije novih igrača, a činjenica da su ona diktirana omjerom prihoda i rashoda, kao i time da je, umjesto retroaktivnih kazni, u pitanju proaktivni način djelovanja — kroz zabranu registracije novih igrača ukoliko klub upucava sredstva koja ne može opravdati za plaće novim pojačanjima — najveći su neprijatelj Barceloninu glamuroznom planu.
Laporta je zbog toga financijsko restrukturiranje po svom dolasku bazirao na kreditiranjima i prodajom ekonomskih prava; osim kredita izvučenog kod Goldman Sachsa, Barcelona je nekolicini kompanija prodala i udio vlastitih TV prava, a sklopila je i dogovor s kontroverznom tvrtkom Socios, koja doslovce zarađuje na prodaji lažnih i beskorisnih elemenata istoimenog legitimnog globalnog navijačkog pokreta usmjerenog prema demokratizaciji klubova. Na koncu konca, tu je i planirani projekt rekonstrukcije Camp Noua koji financira ugovor s Spotifyjem.
U svemu tome, barem zasad, načelno nema ničeg nelegalnog. Druga je stvar koliko je sve to moralno iz perspektive Barcelonine ideologije i onoga što ju je kroz sve ove godine i desetljeća uistinu činilo posebnom.
Frenkie de Jong možda nije klinac iz La Masije, ali je i dalje na tragu vizije mladog hipertalentiranog igrača ukalupljenog u Barçin ideal fluidnog nogometa s naglaskom na posjed. On je trebao biti savršen ideološki dodatak toj utabanoj filozofiji, ali se potpuno izgubio u silnim lutanjima, samo da bi ga ovog ljeta doslovce tjerali iz kluba, iako mu po svemu sudeći Barcelona i dalje duguje velik novac koji mu nije spremna isplatiti. Štoviše, iz kluba sad poručuju da je njegov ugovor — produžen preklani na dodatne dvije sezone u kojima bi mu klub ujedno i vratio primanja na čije je smanjenje tijekom pandemije pristao — “ilegalan” i da su ga spremni srušiti na sudu, što djeluje tek kao loš blef.
Taj slučaj nije samo kontroverzan jer se radi o poster boyu Barçine filozofije kojeg naglavačke šutaju iz kluba kako bi otvorili prostor za dovođenje zvijezda u potrazi za kratkoročnim rezultatom. Ono što je kontroverzno u cijeloj ovoj priči je to što su ljudi na čelu kluba, od Bartomeua do Laporte, svaki na svoj način uspjeli normalizirati takav pristup i metode kod najjače klupske snage, a to je navijačko tijelo koje je (bilo) najveći zalog da klub ne može otplutati daleko od svoje ideje, bez obzira na trenutne okolnosti u kojima se pronađe.
Snimke uvreda koje De Jong dobiva od vlastitih navijača, baš kao što su to ranije iz sličnih pobuda dobivali i Ousmane Dembélé, Samuel Umtiti i svi ostali, pa u određenom obujmu i sam Messi, dokaz su koliko je taj uspjehitis nemilosrdno prohujao i zarazio Barçino navijačko tijelo, odnosno članstvo. Ono je sada izmanipulirano i pretvoreno u talačku masu politike uvjetovane čistom paranojom od izostanka uspjeha, iako načelno ni ovi rizični manevri ne garantiraju da će doći do tih toliko željenih najviših ciljeva.
Talac te ideje je i sam Xavi, koji se sve više doima kao lažni ideolog, i to sad ne samo jer je prethodno služio kao apologet bogatih režima, čime je u startu okrhnuo element koji je u profilu Barcelonina trenera podjednako važan kao i stil igre koji zastupa. Njegovo zazivanje daljnjih ulaganja u momčad koja je već prekrcana nasumičnim pojačanjima, a koje tjera zbog toga što ni njih ne može isplatiti, šokantno je jeftina izlika za nekog tko je trenerski pedigre barem deklarativno gradio na priči o sebi kao “učeniku Cruijffove škole”, one koja se temelji na sustavu i razvoju, a ne na bjesomučnom upumpavanju love.
Barcelona više nije ni “običan superklub”, na što je još 2010. upozoravao Johan Cruijff. Ona sada otvoreno želi biti superklub, ali nema novca koji bi joj preko noći donio rezultate kakve superklub iziskuje, najviše kako bi opravdao uložena sredstva. Ona je sada klub čija je navijačka vojska od korektiva svojih ideja i slogana došla do uloge inkvizitora spram svih onih koji nisu na novoj liniji.
Limb je to koji se ne može riješiti niti jednim kratkoročnim zaduživanjem, jer već mu je i duša založena.
