Xavi Hernández se vraća kući. Nakon što je prekjučer njegov sad već bivši klub, katarski Al-Sadd, potvrdio da je postignut dogovor s Barcelonom, Xavi se u suzama oprostio od kolega u klubu u kojem je proveo šest godina, u kojem se oprostio od aktivne igračke karijere i započeo svoju trenersku putanju. Onu koja ga je, kako to Barcelona obično radi, od starta neminovno vodila ka svom pravom domu.
Xavi je nedvojbeno Barcelonina legenda. U klubu je bio od svoje 13. godine i tijekom igračke karijere na Nou Campu, koja se prostire na dugih 17 godina, osvojio je nevjerojatnih osam ligaških titula, kao i četiri Lige prvaka. Sa 505 službenih nastupa samo je Leo Messi ispred njega, ali ako se u računicu uključe i neslužbeni nastupi, tada je uvjerljivo na čelu ljestvice svih vremena sa 779 utakmica. Ipak, više od svega, Xavi je simbol jedne nepobjedive generacije, one koja Barcelonu nije učinila samo pobjedničkom momčadi, nego i svojevrsnom nogometnom ideologijom. S njim u srcu tog fenomenalnog veznog reda, zajedno s Andrésom Iniestom i Sergiom Busquetsom, Barcelona je ponovno živjela svoj čuveni slogan Mès que un club: više od kluba.
Taj se slogan globalno koristi kao dokaz da nogometni klub može i mora imati identitet, nešto što ga omeđuje i izvan granica travnjaka. Svi se slažemo u tome da nogomet nikad nije bio samo igra i da golovi koji se postižu nemaju samo vrijednost u smislu bodovanja ili bildanja brojki i statistika. Nogomet je društveno ljepilo i pogon; ljudi su se kroz boje nogometnih klubova identificirali i pronalazili svoja mjesta na ovom svijetu i razlog da vjeruju u nešto, da u nečem nađu zajednički smisao.
Taj je slogan odavno uvriježen i marketinški veoma isplativ, ali rijetko se ističe priča o njegovu nastanku.
Xavi će Barceloni sigurno donijeti dašak izgubljene nogometne filozofije. Međutim, ono što joj neće vratiti je stav. Ta ideja sada počiva isključivo na reklamnim sloganima
Botifarra de pagès naziv je hit-pjesme popularnog katalonskog glazbeno-satiričnog trojca La Trinca. Napisana 1974., pjesma odaje počast spektakularnom Barceloninom osvajanju titule prvaka, prve nakon predugih 14 godina čekanja. Titula je to osvojena na krilima velikog Johana Cruijffa, čije se ime provlači kroz njen refren kao homage njegovim zaslugama. Isto tako, u njoj je opjevan najsjajniji trenutak te trijumfalne sezone, El Clásico iz veljače 1974., kada je Barcelona u Madridu potopila Real s čak 5:0.
Iako zloglasni diktator Francisco Franco neće umrijeti još godinu i pol dana, već se te 1974. Španjolska pripremala na život poslije diktature. Utoliko je Barcelonin trijumf bio u potpunosti obojen katalonskim bojama, koje su svijetlile kao rijetko kada.
Samo dva mjeseca ranije eksplodirala je auto-bomba koju su pripadnici baskijske separatističke organizacije ETA-e postavili pod automobil admirala Luisa Carrera Blanca, a vozilo je zajedno s njim odletjelo preko petog kata zgrade ispred koje je bio parkiran. S njim je u zrak odletjela i pomisao da se režim može održati i nakon Francove smrti. Dan nakon tog atentata španjolska je televizija u krupnom kadru prikazala Cruijffa kako jednom navijaču potpisuje novine s naslovnicom na kojoj je pisalo: “Carrero Blanco je ubijen”. Mnogi su to vidjeli kao nešto znakovito, izrazito simbolično.
Jutro nakon Cruijffova debija u La Vanguardiji je izašao veliki tekst s naslovom na katalonskom. “Barça je više od kluba”, glasio je ključni dio teksta. “Klub sa sobom nosi emotivni i kulturološki značaj koji je puno veći od nekog običnog sportskog društva.”
Navijanje za Barcelonu je, osobito u tim nestabilnim vremenima, bilo sredstvo identifikacije, nešto što je sa sobom nosilo i širi društvenopolitički značaj. Kanaliziranje tog sentimenta proveo je upravo Cruijff; kao neko predskazanje, taj tekst s tim naslovom objavljen je po njegovu dolasku u grad i klub.
Anegdota oko njegove otvorene privrženosti katalonskom nacionalnom osjećaju ima mnogo, od ljubljenja žuto-crvene kapetanske vrpce, imenovanja sina katalonskim imenom Jordi — što je ujedno i ime sveca-zaštitnika Katalonije — pa do izborničke uloge na klupi katalonske reprezentacije koju je kasnije obnašao. Odrastavši u liberalnom duhu amsterdamskih kontrakulturalnih pokreta 1960-ih, Cruijff je istovremeno nogomet gledao kao mehanizam otpora i poligon za kolektivnu svijest. Ipak, istovremeno je insistirao na individualnom razvoju i poticao individualnu svijest kod igrača.
Ta implementacija individualne kreativnosti u savršeno uhodanom kolektivu postala je njegov pečat, ali i Barcelonin. Cruijff je bio, kao i nogomet koji je izgradio, toliko uvjeren u svoje ideje da je kroz igru mogao graditi širu priču i izraziti svoje mišljenje bez potrebe za kalkuliranjem i dodvoravanjem. Ta je ideologija postala ono što Barcelonu čini više od nogometnog kluba; njegov, njihov nogomet je toliko dobar i toliko samouvjeren da su pobjede nosile i širu poruku.
Svaki put kada je klub upao u veliku krizu, Cruijffovi su studenti bili ti koji su ga izvlačili, baš kao kada je one 2007. Pep Guardiola nakon kratke debitantske trenerske epizode na klupi druge momčadi preuzeo ekipu s puno preplaćenih zvijezda, ali i puno učenika, među kojima je bio baš Xavi.
“Ja nisam nogometni genij”, pričao je Xavi novinaru So Foota Javieru Prietu Santosu u fascinatnom intervjuu kojem se periodički uvijek vraćam. “Ja sam samo učenik Cruijffove škole, a Cruijff je sažeo nogomet u rečenici kako se on mora igrati s umom”.
Upravo na to cilja Barcelona u ovom teškom trenutku za klub.
Xavi se sada vratio kući, među “svoje ljude” i u “klub koji najviše voli”. Sutra će putem do dvorane u kojoj će ga klub i službeno predstaviti kao novog trenera proći kroz hodnike doma koji se doslovno urušava. Na njima strši taj čuveni slogan, ta najslabije čuvana tajna Barceloninih članova. Ne samo to; hodnik koji spaja salu Paris, otmjeni salon predviđen za VIP goste i ostatak stadiona krcat je natpisima na kojima stoje izrazi kao što su “sloboda”, “demokracija”, “solidarnost” — sve ono što je sam Cruijff definirao kada je pričao o tome kako je u Francovo doba članstvo u Barceloni bilo oblik protesta: “Svi su mogli biti dio kluba, ali i dio pokreta”.
Ti su slogani nešto s čim se Xavi, doduše, nije mogao susresti otkako je 2015. otišao u Al-Sadd. Klupski predsjednik koji je osobno Xavija privolio u klub mlađi je od njega samog; u pitanju je 33-godišnji Mohammed bin Hamad bin Khalifa Al Thani, sin bivšeg katarskog emira Hamada. Ali on nije samo to; iako veoma mlad, on je službeno lice katarske organizacije kontroverznog Svjetskog prvenstva koje se održava iduće godine. On je od početka organizirao kampanju, između ostalog i onu u sklopu koje je angažirao brojne sportske zvijezde u svrhu promocije turnira, ali i Katara kao države. Između ostalih u kampanju su se aktivno uključili i Guardiola i Xavi, Cruijffovi ‘republikanci’.
O načinu na koji Bin Hamad i režim koji zastupa vodi Katar ispričalo se već mnogo priča. Homoseksualnost i uvreda vjere su ‘zločini’ za koje su predviđene smrtne kazne. Na sudu je, primjerice, riječ ženske osobe dvostruko manje vrijedna od one muške, a kazna od 100 udaraca bičem predviđena je za konzumaciju alkohola. Progoni novinara koji nisu na liniji s režimom standardna su stvar, dok je bilo kakva forma aktivizma ugušena u startu. U prijevodu, ne spadate li pod imidž heteronormativnog bogatog muškarca, velika je šansa da vam je život u Kataru noćna mora.
Svjetsko prvenstvo koje će se odigrati iduće zime priča je za sebe. Osim što je sama kampanja po svemu sudeći uspješno odrađena spletom korupcije i jeftine kič-diplomacije, i infrastruktura je izgrađena doslovno preko leđa modernih robova. Tisuće enormno potplaćenih ljudi izgubili su živote gradeći stadione i popratnu infrastrukturu, između ostalog i onu poznate katarske akademije Aspire, čije je zaštitno lice bio upravo Xavi. Ako ste mislili da je Xavi iskoristio svoju pojavu da bi podrivao taj okrutni režim iznutra, prevarili ste se. On je svoju ambasadorsku ulogu poprilično doslovno shvatio.
“Priprema za Svjetsko prvenstvo? Ona izgleda fenomenalno u svakom smislu”, izjavio je novi Barcelonin trener u jednom intervjuu. “Infrastruktura, stadioni… to će bez sumnje biti povijesno Svjetsko prvenstvo. Ljudi će biti oduševljeni onime što predstavlja ova zemlja. Postoji mnogo predrasuda i još više neutemeljenih kritika. Katar ima sve: to je mala, ali otvorena i velikodušna zemlja.”
Nije se Xavi zaustavio samo na hvaljenju organizacije Svjetskog prvenstva, za što je preko angažmana u Al-Saddu bio plaćen 10,5 milijuna eura: “Ne živim u demokratskom društvu”, priznao je u drugom intervjuu. “Ali vjerujem da sistem ovdje funkcionira bolje nego onaj u Španjolskoj. Ovdje imamo mentalni mir, sigurnost, a supruga mi govori da bi i za našu djecu bilo bolje da nastavimo živjeti ovdje pošto su oboje rođeni tu. Istina je da ovo nije demokratski režim, ali ljudi su sretni”, završio je svoju zbilja jezivu misao.
Međutim, nije samo problem u tome što je Xavi kompletno ignorirao sve te odvratne stvari koje se odvijaju u zemlji čiji je gorljivi zagovaratelj. Uostalom, jasno je da je ondje uživao kao gost od kojeg režim ima koristi. Problem je u tome što je svoju poziciju preslikao na opću sliku, iako leševi roblja koje gradi tu fenomenalnu infrastrukturu sada tvore hrpe. Sličnosti s Francovim režimom je podosta, pogotovo po pitanju gušenja ljudskih prava i sloboda, ali Xavi je za razliku od svog vrhovnog učitelja odabrao sasvim drugi pristup od ideje otpora kanaliziranog kroz nogomet.
Izjava kako je život pod režimom bolji od onog u Španjolskoj okrutna je pljuska svim pojedincima koji su izgubili živote u borbi za slobodnu Španjolsku, odnosno Kataloniju, poput Josepa Sunyola i Garrige, Barcelonina predsjednika kojeg su frankisti 6. kolovoza 1936. smaknuli na 52. kilometru NVI ceste za Madrid.
Problem nije samo njegov, on se ocrtava i u Barceloni u koju se vraća.
Klub je još 2013. odbacio svoju politiku da na dres ne želi stavljati komercijalnog sponzora, i to je odradio sa stilom, kroz dogovor upravo s katarskim nacionalnim avioprijevoznikom. U pitanju je, jasno, bio novac, i to velike količine novca koje su naknadno, kako vidimo, spržene na nevjerojatno sulud način, odmetnuvši se u međuvremenu od svih nogometnih ideja koje je Barcelona zastupala.
Zbog dogovora s katarskim režimom i žicanja njegova bogatstva Barcelona je čak zaratila sa svojim članovima, koji su se otvoreno protivili tome. Unatoč prosvjedima, Barcelona je sama postala zaštitno lice režima i njegova blještava nogometna ispostava. Oglasio se tada i sam Cruijff, koji je otvoreno poručio kako je Barcelona tim činom postala “samo još jedan klub”.
Utoliko je Xavi i dalje savršeno lice još jednog običnog superkluba. On će sigurno donijeti dašak izgubljene nogometne filozofije, možda će pritom i posložiti fragmentiranu i skupu momčad, vratiti joj samopouzdanje i prepoznatljiv stil. Međutim, ono što joj neće vratiti je stav, ono što je Barcelonu u teškim vremenima činilo društvenim, slobodarskim pokretom. Ta ideja sada počiva isključivo na reklamnim sloganima, kao element koji se samo jako dobro prodaje i puni klupsku blagajnu.
Priča je to i o ideji identiteta u svijetu koji bježi od bilo kakvog sličnog koncepta; svijeta kojeg je postmoderna era učinila prestravljenim na spomen bilo kakve ideološke opredijeljenosti. Identitet je danas zapravo modni, kao lice Che Guevare koje vas gleda s majice u izlogu lanca modnog branda, ili kao Cruijffovo lice koje krasi brend luksuznih tenisica s njegovim imenom.
Upravo tako je i Xavijev brend idealno uparen s Barceloninim; ideologija je tu nešto svedeno na slogane u klupskim hodnicima, koji ujedno, kao nekakva loša ironija, ispraćaju baš raznorazne šeike i milijunaše na putu do VIP salona.
