Kad je Pep Guardiola preklani gostovao u talk showu na španjolskom televiziskom kanalu Gol Play, održao je zanimljiv i za njega pomalo i neočekivan monolog o driblingu. “Danas ne možete ništa napraviti bez igrača koji driblaju”, objašnjavao je. “Napadati ekipu koja je zapela pred svojim golom bez driblera koji vam donose superiornost kretanjima u prostor nemoguća je stvar.”
U engleskim se medijima razgovor s Guardiolom često kanalizira u domenu veličanja ideje pozicijskog nogometa kao vrhovnog ideala, ali fokus na njemu kao da podrazumijeva to da igra više ne nudi toliko prostora za spontanost i kreativnost. Neki su to povezivali s mišlju da trener Manchester Cityja kao igrač nije bio osobito tehnički potkovan kao dribler, o čemu je i on sam u nekoliko navrata govorio, pa se naprečac zaključuje kako Guardiola svojom vizijom odvodi nogomet u smjeru svog osobnog obračuna s profilom igrača koji su zaluđivali mase driblingom.
Takva je pogrešna percepcija isplutala na površinu i kad je njegov City ovog ljeta potpisao 21-godišnjeg Jérémyja Dokua.
Doku je u Rennesu gomilao nevjerojatne brojke u igra jedan-na-jedan, s prosječno 11 situacija po utakmici u kojima bi se našao licem u lice sa suparničkim igračem. Po tome ne samo da je bio najbolji dribler u konkurenciji igrača u ligama Petice, već je svojom pojavom i zatalasao maštu svima koji su mislili da je današnji nogomet ‘ugušio’ takav vid sposobnosti.
Gledanje Dokua kod ljubitelja nogometa evocira emocije i uspomene koje smo davno zatomili i možda mislili da ih nećemo više doživjeti u današnjem nogometu
Zato i dalje kola priča da je Doku bio velika želja prvenstveno Txikija Begiristaina, Cityjevog direktora nogometa i jednog od Pepovih bliskih suradnika. Te su glasine podebljale i njegove laude po obavljenom poslu, pri čemu je naglasio kako “iskreno vjeruje da će ga Pep i osoblje u Cityju pretvoriti u elitnog napadačkog talenta na svjetskoj razini”.
Pep je, s druge strane, s Jackom Grealishom odradio svoju dozu adaptacije na takav ‘sirovi’ i razigrani profil igrača. Njega je nakon lanjske trostruke krune nazvao “najomiljenijih likom u svlačionici”, ali njegov je stil i karakter i dalje povremeno bio uteg za Guardiolin minuciozno razrađeni sustav. Grealish je bio adut za stvaranje viška onda kad konvencionalne metode pozicijskog nogometa nisu donosile rezultat protiv duboko postavljenog suparničkog bloka. Međutim, Grealishu je trener poručio da od njega želi da “opet bude ljut”, jer je, po njemu, dio te ‘ljutnje’ ove sezone izgubio. A s luksuzom Cityjeva budžeta nije problem istresti 60 milijuna eura na novog igrača koji predstavlja hibrid zaigranog individualca i discipliniranog karaktera, što Doku jest.
Sužavanjem prostora za igru i naglaskom na strukturalno stvaranje viška kretanjem bez lopte, nogomet je zaista naizgled ubio kult driblera, igrača koji vole uzeti loptu i izbaciti jednog, dvojicu ili više suparnika. Evolucija je vodila prema primatu igrača s drugačijim karakteristikama, pa su takav nogomet sve više istiskali jednostavniji potezi temeljeni na vještini kretanja više nego na trikovima. Primjerice, kad bi Arjen Robben krenuo u onaj svoj pozvati ulazak u sredini s krila, on je to radio već instinktivno i nesvjesno; suparnici su točno znali što će napraviti, ali je taj potez doveo do tolike razine savršenstva i brzine izvedbe da ga svejedno nisu mogli zaustaviti.
Doku je došao do nečega sličnog, iako znatno raznovrsnijeg. U njemu Guardiola ima igrača koji jest uklopljen u sustav, ali iz njega po potrebi može iskočiti.
U nedavnom remiju Cityja i Liverpoola Doku je kompletirao nevjerojatnih 11 driblinga, što u Premier ligi nije viđeno preko dvije godine. Njegovim brojkama u tom pogledu ne može se približiti ni Brightonov Kaoru Mitoma, čovjek koji je doslovce doktor driblinga. Ali, Doku pomiče granice i na kudikamo većem uzorku od samo jedne utakmice, bez obzira na to koliko ona zahtjevna bila. Ove sezone tako prosječno ima šest uspjelih driblinga po utakmici, po čemu je najbolji u ligi.
Gledanje Dokua kod ljubitelja nogometa evocira emocije i uspomene koje smo davno zatomili i možda mislili da ih nećemo više doživjeti u današnjem nogometu. Definicija nogometne ljepote sada leži u usklađenosti kolektiva, ali čežnja je uvijek ostala za tim individualnim momentom magije, za plesom pojedinca koji toliko dobro ‘klika’ s loptom i koji će onda proplesati kroz suparničku obranu onda kad sve shematske kretnje ne daju rezultata.
Za Dokua također možete već pretpostaviti što će napraviti kad široko postavljen primi loptu i krene lomiti u sredinu, ali koliko god je i umijeće branjenja evoluiralo do krajnjih granica, suparnici za njega nemaju jasno rješenje. On će se ubaciti i provocirati tako što će vam dati loptu kao na pladnju, a onda, kad ste je već osjetili na vrhu svoje kopačke, on će vam je skinuti s noge. To su potezi koji izazivaju kolektivne uzdahe oduševljenja na tribinama i pred ekranima.
Postoji valjda neka poetska pravda u tome da je igrač kao što je Doku očarao svijet vještinom koja se činila izgubljenom, pod trenerom koji je takav control freak da mu se zbog toga nepravedno predbacuje i gušenje spontanosti i kreativnosti nauštrb sustava. Doku je takav igrač koji će vas natjerati da ga gledate i uživate u njegovim potezima.
