Činilo se, u trenutku kada je Bruno Petković stavljao loptu na bijelu točku, da je čitava sila rasprodane Opus Arene, koja je dotad više nego uspješno gurala Osijek ka velikoj pobjedi, sada kanalizirana u čisti prijezir spram njega. Redovi kohortaša, na novom zdanju sada smještenih iza južnog gola, sručili su se na ogradu kako bi na bilo koji način pokušali omesti novog Dinamova kapetana u njegovoj misiji. Pokušao je to, po svemu sudeći, i Osijekov Marko Malenica, također s kapetanskom trakom, tako što je oprobao ulazak u tu glavu riječima da “neće šutirati po sredini”.
Ali Petković mu je odgovorio da hoće, a to je i napravio. Uzeo je loptu, zaletio se i panenkom je plasirao pred svim tim zakrvavljenim očima. Da dramski efekt bude veći, činilo se i kako bi Malenica zaista bio na toj lopti i u padu, samo da mu je kopačka samo broj veća.
Postoji taj poseban tip igrača, onaj koji nije samo dovoljno rutiniran da u trenucima kad domaćinu dubiozne sudačke odluke izbijaju pobjedu iz ruku odradi ono što se od njega konkretno traži, a to je realizacija. U ovom slučaju Petković nije samo iskoristio iskustvo i rutinu da pokuša anulirati efekt okoline i kontekst situacije — jer i igrač u tom trenutku, lišen dodatnih polemika, ponovljenih snimki i nesretnih frameova — nosi pritisak same sudačke odluke. On je epitomizira i, uspješnom konverzijom tog penala, za one druge i ‘službeno’ pretvara u pljačku kojom su ostali bez ičega.
Ne, Petković nije samo ignorirao težinu tih situacija kako bi donio prednost svojoj momčadi, već je samom sebi podigao tenziju do krajnjih granica, poput Jasona Stathama u Cranku koji mora konstantno pumpati adrenalin u sebe kako bi ostao živ. Petković si je sinoć opalio taj adrenalin i nešto što je ionako bilo osobno — za domaće navijače, ali i za Dinamo — pretvorio u još osobnije. Rekao je da će pucati kako će pucati, i zato je to i učinio;
Petko je na neki način ostao usamljen u svojoj ulozi, uz još Josipa Mišića i donekle Stefana Ristovskog kao preostale prekaljene dijelove Dinamova rasutog ‘kostura’
U HNL-u su, jasno je sada više nego ikad, svega dvije takve glave.
Usporedbe Petkovića s Markom Livajom nisu nova stvar, ali neobično je tijekom ovih par godina, koliko su obojica istovremeno u domaćem kontekstu, primijetiti koliko su ztapravo djelovale sporedno. Dobro, neko razumno objašnjenje zaista i postoji; dok je u Hajduku Marko Livaja od samog dolaska početkom 2021. postao ne samo uvjerljivo najbolji igrač, već i simbol novog početka te apsolutna navijačka ikona, Petković je u Dinamu postupno gradio svoj zvjezdani status, i to kao dio kolektiva. Čim je Livaja počeo demonstrirati silu i razliku koju čini u domaćim okvirima, krenulo se — po zakonitostima sportskog rivaliteta, ali kod nas i još važnijeg medijskog tretmana — tražiti njegov ekvivalent u Dinamovim redovima.
No, iz nekog se razloga ta usporedba vječno vodila tek paušalnim kriterijem direktnog utjecaja na rezultat, pa se konstantno s plave strane kao protuteža gurao Mislav Oršić kao ‘taj’. Da, osim što je izvanredno talentiran i ubojit nogometaš, Oršić je postao i određeno sredstvo identifikacije Dinamovih navijača s ekipom na terenu, ovjekovječen ne samo kroz onu njegovu izjavu kako “nema većeg kluba od Dinama”, već i kroz put kojim se probijao kako bi s margina, okolnim putem, ipak uspio postati kultna figura omiljenog mu kluba. Međutim, Oršić nema takvu auru kakvu i Petković i Livaja imaju.
Njih dvojicu veže potez, swagger igrača poteza koji u svakom trenutku može napravi barem neki ‘nemogući’ pas kojim će izbaciti iz igre pola suparničke obrane.
Petković je tako i sinoć, baš kao što se zna dogoditi i Livaji, bio u nekom svom filmu, sa svega 12 dodavanja iz 20 pokušaja do 70. minute i jednim uspješnim duelom od sedam u kojima se našao. Ali, od tih 12 dodavanja tri su mogla završiti Dinamovim pogotkom; tri takva pasa, jedan za Roberta Ljubičića i dva za Darija Špikića, stigla su već u prvih 17 minuta i sva tri su mogla završiti pogocima. A onda, kad je usijanje na vrhuncu, on hladnokrvno odvali panenku, ne mareći ni za što drugo.
Obojica su se znali solidno ‘pogubiti’ prije povratka — a zapravo tek dolaska — u seniorske okvire. Livaja je, doduše, u svoj CV stavio nastupe za Inter i Atalantu, kao i predvođenje AEK-a do prve titule grčkog prvaka nakon 24 godine, i to s nagradom za najboljeg igrača lige. Petković je, također bez prethodnog seniorskog nastupa u HNL-u, bio čak i marginaliziran u drugom i trećem razredu talijanskog nogometa sve dok ga Nenad Bjelica nije prepoznao kao igrača koji ipak donosi nešto drugačije.
U Dinamu i Hajduku ima i konvencionalnijih vođa u svlačionici — baš zato je, primjerice, Lovre Kalinić nominalno prvi pick za kapetana ispred Livaje, baš kao što je ispred Petka u Dinamu bilo više njih, od Oršića do Arijana Ademija — ali takva dva karaktera su ona koja iskaču po svemu u kontekstu čitave lige.
Sada ostaje i dalje aktivno pitanje Petkovićeva ostanka u Dinamu. Nakon kaosa u Osijeku ponovno je upitan za status produženja ugovora, da bi na to pitanje — šeretski, u skladu sa svojim ‘pomalo-karakterom’ — izbjegao direktni odgovor, poručivši kako će samo komentirati utakmicu i eventualno još reprezentativne obveze. Jasno, to je probudilo sumnje unatoč uvjeravanjima iz Dinama da je stvar praktično riješena, ali činjenica da je Petko na neki način ostao usamljen u svojoj ulozi, uz još Josipa Mišića i donekle Stefana Ristovskog kao preostale prekaljene dijelove Dinamova rasutog ‘kostura’, sigurno i objašnjava zbog čega se ta priča i ovoliko otegnula. Njegov bi ostanak svakako bio ogromni adut za Sergeja Jakirovića i sam Dinamo.
Ostane li Petko, to osobno ‘rivalstvo’ dviju zvijezda — koje su privatno inače u prijateljskim odnosima — obilježit će čitavu sezonu u borbi za titulu. I možda je to da će utrka Dinama i Hajduka za ‘nikad bitnijim’ naslovom biti vođena s genijalnim individualcima kao ključnim figurama još jedna stvar koja govori u prilog teze da je kvaliteta lige opala u odnosu na sezonu-dvije ranije. A njihova dob, pojava i fizikalije sugeriraju da bi baš ova sezona za obojicu mogla biti individualni vrhunac, nakon kojeg slijedi polagani, ali neminovni pad.
Bilo kako bilo, ovakav oslabljeni Dinamo će sigurno i dalje biti pod povećalom, a Petkova jaka glava sada strši više nego ikad prije. Baš kao već dulje vrijeme i Livajina u Hajduku.
