Valjda svatko tko je bio svjestan sebe i događaja pred sobom tog 20. lipnja 2008. zna onaj osjećaj koji ga je prožeo kada je Semih Şentürk, Fenerbahçeov veznjak i dotad za veliki dio hrvatske javnosti potpuni anonimus, na bečkom Ernst-Happel-Stadionu zavukao onu bombetinu Stipi Pletikosi. Bio je to valjda jedini trenutak u povijesti kada je Hrvatska kolektivno zanijemila.
Ja nemam takav vid sjećanja, jer taj gol nisam uopće ni vidio. Utakmicu sam gledao kod prijatelja, koji je tri dvije minute prije Şentürkove kolektivne traume hrvatskom narodu odradio traumu svom TV-prijemniku, tako što ga je, u naletu oduševljenja, odlučio zveknuti prije nego što će izvući bengalku i krenuti van na slavlje, ono koje se nikad nije dogodilo. Kao u nekakvom SF filmu, izašli smo iz tog suterenskog prostora u kojem smo gledali utakmicu na ljetno predvečerje, očekujući veliku feštu. Umjesto toga, dočekala nas je pustoš i grobna tišina, a kada smo se vratili dolje u mrak da vidimo gdje je zapelo, već je sve bilo praktički gotovo.
Za nas su taj dan i to četvrtfinale Eura stali, dakle, onda kada je Ivan Klasnić u 119. minuti utakmice centaršut Luke Modrića uspio skrenuti glavom pokraj Rüştüa Reçbera, koji je od početka te akcije očito naumio kretati u nekom vlastitom smjeru.
Klasnić se, jasno, u više navrata u glavi vratio na taj gol; za njega je baš tu vrijeme trebalo stati, više nego za bilo koga drugoga. Rekao je kasnije kako mu se dogodi i da sanja tu utakmicu, “najgoru i najtežu” u igračkoj karijeri. To da je baš i njemu ta obična nogometna utakmica također ostala tolika trauma samo govori o tome koliko nogomet može prožeti čovjekov život i postati supstitut za neke zaista traumatične događaje.
Klasnić je prvi (i dosad jedini) nogometaš koji je s transplantiranim bubregom nastupio na nekom velikom međunarodnom natjecanju
Jeziva stvar kod bolesti je ta što često ne moramo ni znati da nas polagano ubijaju. Klasnić je na jesen 2006. upravo ulazio u svoju šestu sezonu s Werderom iz Bremena, s kojim je dvije godine ranije senzacionalno osvojio dvostruku krunu u Njemačkoj. Briljirao je u duetu s Ailtonom, kojem je te šampionske sezone namjestio 11 golova, uz vlastitih 13 na golgeterskom kontu. Ipak, do te jeseni debeljuškastog Brazilca odavno nije bilo u Bremenu — on je tada već krenuo u svoje lutanje po svijetu i tog ljeta potpisao za Crvenu zvezdu — a ni Klasnić bez svog partnera u napadu nije djelovao ‘svoj’. Do prosinca je odigrao samo jednu utakmicu od početka do kraja, onu protiv Eintrachta u kojoj je i asistirao za jedan od šest golova, a čitave je polusezone zabio samo jednom.
No, to je više bilo do odluka trenera Thomasa Schaafa, jer je Ivan po svemu bio zdrav nogometaš, iako su ga svojevremeno morile teže ozljede koljena, ali to je isto tako očekivano i nešto što naprosto spada u rizik njegovog posla. Problem je, zapravo, i nastao zbog toga što su Ivana i dalje znala mučiti ta koljena. Klubu je bio potreban, sezonu prije je uvršten u bundesligašku momčad sezone i s 27 godina, koliko je imao u tom trenutku, najbolji dani su bili tek pred njim. Ako je i trebalo napucati organizam anagleticima kako bi bio na dispoziciji, to je bila mala cijena za održavanje konkurentnosti, pogotovo jer je iduće ljeto dolazio i taj Euro u Austriji i Švicarskoj.
Klasnićeva je golema želja bila ostvariti neki značajni rezultat s reprezentacijom na velikom natjecanju, još otkako je kao klinac iz hamburške gastarbajterske obitelji odbio poziv Rudija Völlera da zaigra za Njemačku.
Otto Barić ga je, nakon te najbolje sezone u karijeri, pozvao na Euro u Portugal, ali u njegovim hiperdefenzivnim postavkama ondje nije zaigrao ni minute. Debi na velikim natjecanjima je tako došao pod Zlatkom Kranjčarom u rodnoj mu Njemačkoj, ali Hrvatska je ondje odigrala turnir za zaborav. Taj Euro 2008. bio je turnir očekivanja, ponajviše zbog rostera koji je Slaven Bilić imao na dispoziciji, a koji je konačno bio racionalno složen i s adekvatnom dubinom.
Sam je Slaven Bilić odigrao ono Svjetsko prvenstvo 1998. pod blokadama zbog problema s kukom, onih zbog kojih će naknadno i prekinuti karijeru. I Klasniću, kao i mnogim drugim igračima koji jurišaju na neke ciljeve, analgetici su bili simbol one ustaljene frazetine kako treba “stisnuti zube”. Problem je što sustav igrače tjera da sami počnu vjerovati kako je sasvim normalno da svoj organizam tjeraju do krajnjih granica, kao da se ne radi o ljudima od krvi i mesa. Posljedice toga mogu biti grozomorne i na mentalnoj i na fizičkoj razini; život s analgeticima uzrok je mnogih prerano prekinutih karijera, ali u Klasnićevom slučaju postoji direktna poveznica i s događajem koji će mu promijeniti život.
Klasnić je naizgled bio zdrav sve dok mu jedan krvni nalaz nije pokazao astronomsku vrijednost kreatinina, kemijskog spoja koji se razgrađuje u mišićima, jetri i bubrezima, i služi kao indikator pravilnog rada bubrega. Jedna od potencijalno pogibeljnih radnji za rad bubrega je i korištenje analgetika, na koje u većim količinama pojedinačni organizam može reagirati katastrofalno kroz bolest zvanu analgetska nefropatija, što je, plastično rečeno, gašenje bubrega uslijed akumuliranja velike količine analgetika u njima.
Priča kaže da je u Ivanovom slučaju razina bila toliko povećana da je gotovo nemoguće bilo da nitko iz Werderova liječničkog tima nije primijetio na ranijim nalazima da nešto nije u redu.
“Možda nisu znali ili su bili smotani, što ja znam”, danas kaže o tom bizarnom propustu koji ga je skoro koštao glave, a za koji se naknadno utvrdilo kako je mogao biti lociran još 2002. Ne želi pritom spekulirati o tome jesu li možda Werderovi liječnici namjerno prešućivali pravo stanje stvari, znajući da je oštećenje bubrega lako moguće i okolnost koja će vrhunskom sportašu u klupskim redovima prekinuti karijeru.
Bio je to početak prave noćne more u kojoj je Ivan do danas prošao kroz čak tri transplantacije bubrega.
Prvi, koji mu je donirala majka Šima, organizam je odbacio nakon samo dva dana. Novi pokušaj mu je dao otac Ivan, ali će bolest i dalje napredovati, pa će mu ponovno zatrebati transplantacija, taj put zahvaljujući anonimnom donoru. Ali između tih dviju operacija stala je i Ivanova karijera, koja je čudom nastavljena 10 mjeseci kasnije. Prvi je period morao igrati sa specijalnim pojasom oko struka koji je služio kao potpora dok opet ne ojačaju mišići u donjem dijelu leđa, barem dovoljno da zaštite bubrege. Taj pojas je kasnije odbacio, prvenstveno jer je s njim bilo teško igrati, ali je svejedno nakon samo 73 minute povratničkog nogometa uspio Bayeru iz Leverkusena zabiti dvaput i namjestiti još jedan pogodak u pobjedi 5:2, u prosincu 2007.
A onda je stiglo i najveće čudo, ono da je Ivan Klasnić završio na Bilićevom popisu za Euro.
“On je jedna savršena priča”, govorio je Bilić kada je Klasnić, kao prvi (i dosad jedini) nogometaš koji je s transplantiranim bubregom nastupio na nekom velikom međunarodnom natjecanju, zabio Poljacima u trećem susretu grupne faze. “Mi smo svi molili za njega, imao je strašnu vjeru od prvog dana otkako se sve to dogodilo; kad mi je javio na telefon, on je tješio sve nas.”
Klasnić se tog proljeća uoči Eura vratio u Werderov sastav — čak je zabio i sedam pogodaka uz tri asistencije — ali je samo mjesec dana prije Eura obznanio kako zbog sudskog procesa koji pokreće protiv kluba i njegove liječničke ekipe nema namjeru biti tu i dalje. Na Euro je stigao kao slobodan igrač, ali unatoč tome što je zaista bio medicinski fenomen i “savršena priča”, uvijek je ostalo pitanje što bi bilo da mu je na vrijeme dijagnosticiran taj teški poremećaj. Da, Ivan je svoju karijeru produžio do 33. godine, igrao je i u Ligue 1 i u Premier ligi, ali ispada da je sve to samo bila distrakcija od noćne more kroz koju je prošao. I koja još traje, 13 godina poslije, dok se i dalje spori na sudu, vidno iscrpljen od godina borbe s bolešću, ali i pravnim manevrima.
Čini se da će predugi sudski proces završiti pozitivnim ishodom za samog Klasnića. Navodna odšteta koju će dobiti ne može vratiti njegovo zdravlje, nepovratno izgubljeno u tom pokušaju održavanja karijernih ambicija živima. Isto tako, neće mu vratiti sve te godine, koje je živio prkoseći bolesti i dokazivao tek da i dalje može igrati na visokom profesionalnom nivou. Kada sve, pa na kraju i zdravlje, podredite ganjanju karijere na terenu, samo da biste preko noći završili u borbi za goli život, onda vam je jasno da sustav nema spreman odgovor na pitanje što dalje. Njegova priča više nikad neće biti savršena i pitanje je samo kad će biti svršena u ovom svom mučnom sudskom dijelu.
Možda neće baš puno igrača doživjeti bizarni splet okolnosti kakve je doživio Klasnić, ali u ovoj bizarnoj aktualnoj sezoni na ionako hektični tempo kroz koji elitni nogometaši žive i rade dolazi i i vrtlog pandemije, koji itekako ostavlja tragove na njihovu fizičkom, ali i mentalnom zdravlju.
Možda nas baš priča o toj našoj kolektivnoj traumi, ispričana kroz Klasnićevu perspektivu, podsjeti koliko život prebriše granice u trenutku kada čovjek ostane bez zdravlja. Jednom kada ono ode, ni najbogatiji ga ne mogu vratiti. Baš kao ni onaj Şentürkov trenutak minutu i pol nakon Klasnićeva.
