Ni nevrijeme, a ni manje atraktivan suparnik poput Slaven Belupa nisu mogli u značajnijoj mjeri utjecati na atmosferu oko najznačanijeg sportskog događaja u Osijeku u dugo vremena. Punih pet i pol godina prošlo je od trenutka kad su na močvarnoj zemlji Pampasa odrađeni pripremni građevinski radovi za ono što je trebao biti vrhunac mađarskog ulaganja. I pet i pol godina kasnije, uz niz odgoda te praktički tragikomičnih zapleta i raspleta oko radova, NK Osijek konačno ima svoj novi stadion, najmoderniji u Hrvatskoj.
Ovih dana je izrazito aktualna priča o pomicanju granica po pitanju razvoja navijačke kulture u Zagrebu i, pogotovo, u Splitu, gdje je zasad premašena brojka od 11.000 prodanih godišnjih pretplata. Međutim, u toj je priči zaista nepravedno zapostavljen Osijek; tjedan uoči otvaranja sezone i stadiona iz kluba su poručili da su prešli brojku od 5.000 prodanih pretplata, što je već otprilike 40 posto ukupnog kapaciteta Opus Arene. Za očekivati je da će brojka i dalje rasti, pogotovo ako momčad održi razinu forme na terenu.
Dapače, baš na ovom otvaranju moglo se vidjeti koliko sve to utječe na klub i atmosferu oko njega.
Osijek je, primjerice, lani prvi put u posljednjih gotovo 20 godina probio prosjek od 4.000 gledatelja na domaćim utakmicama, a i to je u značajnoj mjeri bio plod svojevrsnih ‘priprema’ za selidbu na novi stadion. Da klub nije imao grozomornu polusezonu kakvu je imao, vjerojatno bi se i taj prosjek dodatno podignuo. Ovo demoliranje nesretnog Slavena bio je najbolji primjer onoga što se dogodi kad atmosfera povuče i igrače na terenu — jer nije stvar samo u tih šest golova koliko su u subotu domaći utrpali, i to preko šest različitih strijelaca, već i u silini kojom su nastavljali jurišati nakon svakog od tih pogodaka. Sve je skupa djelovalo kao vrhunac euforije koji se onda prelio i na teren, što bi moglo biti i dugoročno od krucijalne važnosti za Stjepana Tomasa i njegovu momčad.
Da, Opus Arena itekako je značajna infrastrukturno i kao hram Osijekovih navijača. Ali on je ponajprije spomenik mađarskom kapitalu i njegovu interesu u Osijeku
No, euforija je prvenstveno od krucijalne važnosti za grad i regiju, kao i za razvoj zdrave nogometne kulture u sredini koja očajnički pati za ovakvim tipom društvenog vezivnog tkiva i nositelja identiteta. Mnogi kohortaši i kibici, nažalost, nisu mogli u subotu prisustvovati ovom povijesnom događaju naprosto zato jer su rasuti po čitavoj Europi i svijetu, gdje su se otisnuli u potragu za boljim životom. I sam je klub sebe prečesto relativizirao kroz koncept nositelja lokalnog identiteta, kalkulirajući s vlastitim snagama prvenstveno kako bi potisnuo onaj gostujući, radeći tako paralelno štetu i sebi, ali i čitavoj navijačkoj kulturi.
Sada je, međutim, sa stadionom dobio faktor koji će ga vrlo vjerojatno sam po sebi spasiti od daljnjeg uplitanja u slične situacije, naprosto zato jer je grad uistinu spreman podignuti vlastitu kulturu odlaska na stadion na višu razinu.
Ipak, ne bi ovo bila priča o hrvatskom nogometu da cijela stvar nije također i polarizirajuća.
Još prije pet godina klub je objavio vijest u kojem kaže da “prestaju sanjati i počinju živjeti”. U njoj se naglašava i to kako se očekuje da će radovi biti završeni “najkasnije 2020., a moguće i krajem 2019.”. U međuvremenu se, jasno, dogodila i pandemija koja je izrazito utjecala na tempo i cijenu radova, ali veća je pošast ispalo planiranje samih mađarskih investitora; odnosno, odsustvo istog.
Detaljno je o svemu tome pisao Drago Hedl za Telegram, a materije je toliko da bi vjerojatno mogao objaviti i knjigu. Od niza sumnjivih promjena po pitanju izvođača radova i rukovoditelja gradilišta, pri čemu se eto, spominju i prijetnje smrću, što je rezultiralo i prekidom radova i pomicanjem datuma, pa do bildanja konačne cijene radova, koja je došla do navodnih 65 milijuna eura. Dapače, problem je duboko ukorijenjen i vezan i uz lokalnu vlast, s kontroverzama koje sežu od postupka izdavanja dozvola za zemljište pa do ove posljednje, još uvijek aktualne, oko nepropisnog skladištenja građevinskog otpada.
Jasno, ime s kojim sve počinje i završava je Lőrinc Mészáros. Sponzorsko ime novog stadiona je Opus Arena, dano po jednoj od tvrtki u vlasništvu mađarskog tajkuna. Cijela priča oko kluba i stadiona priča je o njegovim igračkama i kapitalu stečenom na sumnjiv način, što nažalost osječkoj euforiji daje i njenu mračniju stranu. Bez Mészárosa — ili, možda bolje rečeno, bez njegovih prijatelja na visokim položajima — Osijek vjerojatno nikad ne bi imao prigodu uopće doći u situaciju seliti se na novi, moderni stadion, iako je ono što su iz kluba najavili kao primjer “upečatljive i inspirativne arhitekture” tek jedna od kopija drugih rukavaca Mészárosevih investicija.
Stoga je i sudbina i budućnost tako značajne stvari za grad i regiju u potpunosti ovisna o njegovim daljnjim koracima, a koji su vjerojatno vezani i uz političku situaciju u susjednoj državi. Koliko je to riskantno govori i situacija u kojoj se klub nedavno našao, sa zabranom ulaznih transfera zbog neisplaćenih dugovanja za Jevhena Čeberka.
Možemo po dobrom, starom hrvatskom običaju negirati sve navedeno, fokusirajući se samo na ono dobro čisto kako bismo jahali val optimizma i lijepu priču iza njega. Da, Opus Arena itekako je značajan infrastrukturni dodatak hrvatskom nogometu, a pogotovo je važna kao hram Osijekovih navijača. Ali on je ponajprije spomenik mađarskom kapitalu i njegovu interesu u Osijeku.
Koliki je utjecaj tih navijača u vlasničkim očima najbolje opisuje ovaj njihov ‘rat’ s nekim od vodećih lica u klubu. Potpuno negiranje navijača i njihovih stavova njih je same ponovno upozorilo na to koliki je njihov realan utjecaj i nemoć, posebno kad je Osijeku potreban barem ozbiljan korektiv ako stvari krenu u lošem smjeru.
Zato navijači imaju priliku ponajprije iskoristiti ovo omasovljavanje i oživljavanje navijačke baze za stjecanje konkretne kritične mase koju u budućnosti ni tajkuni neće moći ignorirati. Velika je razlika kad vam na tribinama prosjek jedva doseže 4.000 ljudi, i kad ste — kao Osijek (za)sad — prodali preko 5.000 pretplata. Ironično, osječki navijači su sada dobili poligon za jačanje identiteta kroz projekt koji od tog jačanja uvelike i zazire, a na njima je sada hoće li odabrati slijepi optimizam i netalasanje, ili će s juga — na kojem se Kohorta sad nalazi — po potrebi dopirati i jače i grlatije poruke.
Osijek definitivno ulazi u svoju novu eru; stadion možda jest sagrađen na sumnjivim temeljima, ali navijači su ti koji imaju priliku obojiti zidove svojom pričom.
