Kiša je kao iz kabla zalijevala Šibenik uoči velikog ogleda protiv Dinama; na jednoj strani Šubićevca nekoliko stotina Bad Blue Boysa, a na drugoj, zapadnoj, tek 30-ak Funcuta uz još koju stotinu duša, onih koje su tu više ili manje uvijek. Za Šibenčane je to bila ujedno i posljednja domaća utakmica u 2021., a činjenica da je tri dana kasnije i 89. rođendan kluba djelovala je kao dodatni podstrek za dolazak na utakmicu. No, taj prolom oblaka i kasni autogol Stefana Perića vrijedan Dinamove pobjede kao da su se idealno stopili u tužni trenutak klupske povijesti.
Umjesto kakve svečanosti povodom klupskog rođendana, o kojem na Šibenikovim službenim kanalima nema ni riječi, medijski prostor okupirala je vijest kako igrači stupaju u svojevrsni štrajk upozorenja, nakon što je objavljeno kako njima, ali i stožeru te još nizu ljudi u i oko kluba, plaće kasne i po dva i pol mjeseca.
To donekle i objašnjava zbog čega je Šibenik u ovom drugom kvartalu, od Dinama do Dinama, slavio u samo tri ligaške utakmice od ukupno 10 odigranih. A kad nema rezultata, onda nema ni interesa; Šibenik ove sezone u devet domaćih utakmica na tribinama gleda prosječno 675 gledatelja, što je za svega tri čovjeka više od brojke koja gleda Lokomotivu — umjetnu tvorevinu, pozicioniranu na pretposljednjem mjestu po gledanosti. Čak je i kontroverzni dalmatinski derbi protiv Hajduka, obilježen diskriminatornim odlukama šibenske uprave, zbog istih sveden na svega 1.668 gledatelja, od kojih su polovicu činili gostujući navijači. Ta je utakmica, uzgred rečeno, i dalje rekordna po ovosezonskoj posjećenosti na Šubićevcu.
O Šibeniku se uvijek nekako najviše piše potkraj godine. Vrteći dva svoja prethodna teksta neke stvari mi postaju i još jasnije.
Šibenik je postao primjer toga što znači kada se, u nedostatku vlastite skrbi i vizije, gradski simboli prodaju prvom kupcu koji naiđe
Prvi je pisan, simptomatično, 6. prosinca 2019., u trenutku kada je Šibenik kao uvjerljivo najbolji drugoligaš jurišao prema povratku u Prvu HNL. Tada se pričalo o Paramount Groupu, na čelu s Pankajom Guptom, koji je za iznos od 100.000 kuna (!) stigao na prag stjecanja vlasništva nad klubom. Ta je ‘dogovorena’ kupnja propala, a dio javnosti bio je strašno razočaran takvim razvojem događaja.
Isti taj dio javnosti, pritom čak i veći, bio je oduševljen kada je, kakvih godinu dana poslije, službeno objavljeno kako je kolumbijska tvrtka Football Smart International uspjela u onome u čemu gospodin Gupta nije. Doduše, ovi su za klub i koncesiju na sportske objekte Šubićevac te SRC Ljubica u trajanju od 23 godine dali izdašniju ponudu od nepunih 100.000 eura. Dakle, Šibenik nije prodan za protuvrijednost gradskog auta, već nekakve garsonijere u Zagrebu.
Uoči te prodaje momčad je bila na vrhuncu velike forme, kakvu pod novim vlasnicima, ironično, nije uspjela dohvatiti. Praktički satirična ‘prezentacija’ kojom su Kolumbijci obećavali održati tu razinu forme u startu je bila najbolja moguća najava cijele ove situacije.
“Želimo s navijačima uspostaviti dobar kontakt, organizirati sve, želimo razgovarati sa svakim igračem”, ponosno je po potpisu ugovora o prodaji izjavio suvlasnik Francisco Cardona. “Preoblikovat ćemo brend i još bolje funkcionirati. Pokušat ćemo popraviti situaciju, želimo da su naši igrači zadovoljni.”
Na sjednici šibenskog Gradskog vijeća, na kojoj je izglasana prodaja kluba Kolumbijcima, od 19 vijećnika njih je 14 bilo za prodaju, uz tek četvero suzdržanih. Onaj glas protiv bio je glas nezavisnog vijećnika Ive Glavaša, koji je tada s govornice prozvao gradonačelnika Željka Burića.
“Tko je taj novi fantomski kupac Eduardo Fernando Zapata Sierra iz Kolumbije? Čime se taj poduzetnik uopće bavi ili, da preformuliram, za što ste baš naš šibenski nogometni klub prodali njemu u ruke, praktički poklonili?”, bjesnio je Glavaš. “Zašto to radite, gradonačelniče? Niste znali ni tko vam je prvi kupac, onaj famozni Indijac, a ne znate ni tko je ovaj! Je li vama netko nešto poklonio za to što mu poklanjate prvoligaša?”
U suštini je ovo trebala biti reakcija svakoga kome je ikada stalo do Šibenika. Međutim, jasno je zbog čega su se svi tako olako ‘riješili’ kluba i dali ga u ruke prvom kupcu, ovom koji zapravo i ima barem 100.000 eura za položiti, iako sada izgleda da ima samo toliko. Gradskoj vlasti je klub postao teret, a nije joj ni u interesu suvislo postaviti kriterij prodaje, već je on, što se interesa grada tiče, stao samo u stavci da ta koncesija na gradsku sportsku infrastrukturu podrazumijeva i omogućavanje njena povremenog pojedinačnog korištenja za potrebe gradskih događaja. Šibenik je tako postao primjer toga što znači kada se, u nedostatku vlastite skrbi i vizije, gradski simboli prodaju prvom kupcu koji naiđe. Bilo je takvih primjera u domaćem okruženju i previše, ali ovaj ciklički proces loših pokušaja i još gorih promašaja podignuo je čak i te neslavne standarde na novu razinu.
Možda je i najtragičnije što, ovako u retrospektivi, djeluje kao da je klub barem rezultatski najbolje funkcionirao lani, u vakuumu kada efektivno i nije imao vlasnika. Tim gore što djeluje i da je taj nalet bio više uvjetovan željom da se potencijalni novi, ‘veliki’ vlasnici ne razočaraju nizom loših rezultata. Ovih koje su oni, samo godinu dana kasnije, sami prouzročili.
Ne treba sada pričati o tome kako bi ovi Kolumbijci trebali znati o tome kako su Šibenčani sami podignuli svoje terene: prvo onaj na Crnici, pored tvornice La Dalmatienne, ili ovaj sadašnji, na Šubićevcu, simbolu modernističkog razvoja grada koji je zajedničkim snagama gradila šibenska sportska mladost. Ne moraju znati za to, baš kao što ne moraju znati ni za mladost koja je punila tribine tog istog stadiona; ne moraju znati za Crvene vragove, za Šušidu sa Šubićevca, pa ni za Funcute i legendarnu utakmicu između Šibenke i Bosne 1983. na kojoj su osnovani. Nitko ih ne može kriviti za to, jer je njima ionako jedino stalo ući u nekakav projekt i metodom pokušaja i pogrešaka vidjeti što se tu da napraviti unutar vremenskog roka koji im uloženo osigurava.
Za tu cijenu, kvragu, očito ne moraju ni znati kada je klub koji su kupili zapravo i osnovan. To jedino moraju znati sami Šibenčani, baš onako kao što su ti nesretni Funcuti jedini koji su se rođendana sjetili. Ne zato da bi živjeli na staroj slavi, nego naprosto da te dane koriste barem kao zalog vrijednosti koju poklanjaju ovakvim tipovima.
Taj zaborav, u populaciji koja istovremeno koristi slogan “nema odustajanja”, efektivno i je doveo sve do ove razine na kojoj se odustaje od Šibenika. A politika kao politika, jedva dočeka dignuti ruke i ubiti dvije muhe jednim udarcem, riješivši se kluba uz velike riječi, poput onih o očekivanju “iskoraka prema europskim natjecanjima po uzoru na neke druge hrvatske klubove koji su prešli u ruke stranih ulagača”, kako je to svojedobno sažeo gradonačelnik Burić, nazvavši klub još i “pijedestalom šibenske sportske obitelji”.
Taj je klub iz godine u godinu, iz teksta u tekst, sve tužnija i sve disfunkcionalnija priča te služi samo kao primjer što se događa kada zaboravimo na ono što smo sami podignuli i dignemo ruke od toga. Koji će biti povod idućem tekstu o Šibeniku, moguće negdje oko (ne)sretnog jubilarnog 90. rođendana, strah me više i pomisliti.
