There’s time to live but isn’t it strange

That as soon as you’re born you’re dying

Svaki put kad Dinamo otpusti trenera, a to se događa toliko često da su nabrajanja i prebrojavanja već odavno izgubila svaki smisao i pretvorila se u podgrijavanje teme koja više nikog ni ne zanima, sjetim se priče o ljudima koji su nekoć davno, u doba prve ekspanzije nogometa u Engleskoj, vodili nogometne momčadi.

Nisu ih tad još zvali menadžerima i nisu niti imali ovlasti koje se podrazumijevaju pod egidom ‘menadžera engleskog tipa’ — za to se kasnije među prvima izborio legendarni Herbert Chapman, koji je u 1920-ima svojim uspjesima i karizmom začeo suludi kult menadžera koji je i dan-danas na Otoku dosta drugačiji nego u ostatku nogometnog svijeta. No, ti prvi šefovi svlačionice nisu bili ni tek obični treneri. Uostalom, u ono vrijeme — govorimo, dakle, o periodu prije Prvog svjetskog rata — nije još niti postojala svijest o potrebi redovitog i stručnog treninga kao preduvjeta poboljšanja kako individualne, tako i momčadske igre. Štoviše, prevladavalo je mišljenje da se nogometne profesionalce u tehničkom i taktičkom smislu više nema što naučiti. U većini se klubova tijekom tjedna malo ili nimalo radilo s loptom, jer teorija je bila da će je igrači zato biti ‘gladniji’ kad stigne utakmica i da će zato bolje igrati. Trebalo ih je tek održavati fizički spremnima i dovoljno odmornima da mogu izdržati naganjati je 90 minuta po terenu.

To je, međutim, bilo u opisu posla osobe koju su zvali trainer — ili, odmilja, sponge man, budući da je kombinirao dužnosti trenera i fizioterapeuta, a čarobna spužva bila mu je najvažniji, ponekad i jedini rekvizit za ovo drugo. Trainer se brinuo za igrače, nadgledao njihovo trčkaranje na treningu i izvikivao bazične naredbe, a nije imao osobitog autoriteta niti stručnog znanja. Iz ove uloge evolucijom su se razvili današnji pomoćni i kondicijski treneri te fizioterapeuti.

Trainer će, međutim, uskoro dobiti drugog, sebi neposredno nadređenog čovjeka pod imenom secretary.

Na prijelazu 19. u 20. stoljeće nogometni su se klubovi našli su u srcu bujajuće industrijske ekonomije i za rastući broj svojih pristaša — kako prosperitetnog građanstva, tako i radništva koje je nekako spajalo kraj s krajem — ponudili pristupačnu zabavu. Nikad ranije nijedan drugi oblik razonode nije privukao tolike mase i nikad toliko brzo. Od pokretanja lige 1888. do Prvog svjetskog rata posjećenost svih stadiona je na godišnjoj bazi skočila od početnih pola milijuna do devet milijuna ljudi. Bilo je to, naravno, i vrijeme velikih društvenih previranja; među tisućama navijača stiješnjenih na neadekvatnim tribinama kolalo je strašno puno energije koja se vrlo lako pretvarala u destrukciju. Nemiri, tučnjave, gađanje suparničkih ili svojih igrača raznim predmetima, ulijetanja na teren, uništavanja klupske i imovine igrača — sve su to bile česte pojave. Klupski direktori, tada mahom lokalni poduzetnici više srednje klase, shvatili su da su stvorili čudovište i da im nije nimalo ugodno biti vječito na meti kao glavni i odgovorni za uspjehe i neuspjehe svog kluba.

Trebala im je tampon-zona. Ili žrtveni jarac.

Posljednji kojega je Dinamo tako zaista želio i godinama oblijetao bio je Ivajlo Petev, a “bugarskog stručnjaka” pri odlasku samo što nisu fizički šutnuli niz štenge

I tako su izmislili funkciju klupskog tajnika, odnosno secretaryja. Odabrali su ga iz redova niže činovničke kaste ili, nešto kasnije, umirovljenih igrača, obukli u odijelo od tvida i šešir te predstavili kao nekoga tko sada vodi klub. Njegova je uloga bila ona posrednika između uprave i momčadi; u teoriji, odlučivao je o svemu što se ticalo nogometne strane vođenja kluba, organizirao putovanja, nalagao traineru što da radi s igračima i nadgledao ga. U praksi, nije odlučivao ni o čemu bitnom. Direktori su i dalje dovodili ili otpuštali igrače po svojoj volji, a u najvećem broju slučajeva su oni i birali sastav. Secretary nije imao stvarnu moć da im se suprotstavi, jer znao je da je potrošna roba, a znali su to i igrači pa nisu uvijek obraćali previše pozornosti na njega.

Glavna uloga secretaryja, ono zbog čega je uopće i nastao, bila je da bude otpušten.

Kad bi stvari pošle po zlu, posljedice je snosio on, a ne uprava. Za to je bio plaćen. Jedini trenuci kad bi se secretary doimao bitnim bili su njegovo imenovanje i otpuštanje. Postavljan je i tjeran kako bi se smirio bijes navijača ili skrenuo fokus s lošeg rada uprave, ili lošeg stanja u momčadi. Morao je prihvatiti odgovornost bez da mu je pružena moć da nešto promijeni. To je i glavni razlog zašto se o tim ranim voditeljima momčadi vrlo malo zna — gotovo svi su samo ime te šešir i brkovi na nekoj požutjeloj slici, kao da je riječ o nekakvim čuvarima klupskog pečata, a ne voditeljima profesionalne ekipe. I nije stoga čudno da se sve do pojave spomenutog Chapmana, koga smatraju prvim pravim menadžerom (a ne više secretaryjem) taktička evolucija te organizacija igre i treninga praktično nisu pomakli s mjesta.

Svaki put kad Dinamo postavi novog trenera, uslijed uzbibane medijske pompe i početka gradnje papirnatih spomenika njegovu liku i djelu koji će isti ti novinarski kipari kasnije srušiti i rastrgati na komadiće, sjetim se pjesme Iron Maidena The Clairvoyant i citata iz nje kojim počinje ovaj tekst.

Dinamov modus operandi sasvim se približio funkcioniranju stvari u ranom profesionalizmu viktorijanske Engleske. Da, nogomet je nemjerljivo evoluirao i napredovao od onih dana, trener je danas neusporedivo stručniji i pozvaniji raditi ovaj posao nego što je to bio nekadašnji secretary, ali s tom evolucijom došli su i eksponencijalno povećani zahtjevi, kao i opseg onoga što šef svlačionice mora moći kontrolirati želi li si stvoriti preduvjete za uspjeh. Međutim, u Dinamu to nije moguće. Postoji niz faktora — od sportske i transferne politike, preko osobitosti pristupa pojedinim igračima i njihovu statusu pa do pritisaka s gornjeg kata i preko medija — koji treneru uglavnom otežavaju posao, a nema stvarnu moć suprotstaviti im se jer zna da je potrošna roba, a znaju to i igrači. Mora prihvatiti odgovornost za sve trajno loše stvari u klubu bez da mu je ta moć zaista pružena. Za to je plaćen.

Kao i svi njegovi prethodnici, tako i Nenad Bjelica vjeruje da će ipak nešto moći promijeniti, inače ne bi prihvaćao taj posao. Vjerovao je to i Nikola Jurčević, dobri Jura — ali će ovaj njegov mandat već za koju godinu biti posve zaboravljen i pretvoren u odgovor kojemu se nikako ne možete domisliti na pub kvizu. Razlika je, možda će netko reći, u tome što je Dinamo Bjelicu zaista želio i zvao ga u prethodnih nekoliko navrata. Međutim, posljednji kojega je Dinamo tako zaista želio i godinama oblijetao bio je Ivajlo Petev, a “bugarskog stručnjaka” pri odlasku samo što nisu fizički šutnuli niz štenge.

Bjelica vjeruje da će s njim biti drugačije i to je ljudski. Ali svo dosadašnje iskustvo nam govori da je, kao i svi njegovi prethodnici koji se nisu prezivali Mamić, postavljen samo da bi mogao biti otpušten. Njegov početak ujedno je i početak kraja.