Negdje tamo prije 50 ili malo više godina, nogometaši su na terenu počeli izgledati drugačije. Drugačije se kretati, drugačije pokrivati prostor; drugačije, naprosto, igrati. I nije to samo dojam kakav se dobije pregledavanjem starih snimaka, kojih je u to doba — pričamo o drugoj polovici 1960-ih i prvoj 1970-ih — s razvojem televizije postupno bivalo sve više, a njihova je reprodukcija postala tehnološki naprednija i realističnija. Naprosto jest tako, jer sama je igra u to doba prolazila kroz ključne promjene. Bio je to osvit, ili prapočetak, onoga što smo kasnije nazvali “modernim nogometom” u smislu igre, ne još i u smislu industrije.
Nekoliko je stvari, više ili manje međusobno povezanih, utjecalo na to; od klasne emancipacije nogometaša koja je donijela veći stupanj profesionalizma te sa sobom tehnološki i kondicijski napredak u pripremi, pa do radikalnih taktičkih inovacija koje su pomele ‘stari’ nogomet, poput početaka presinga i zonskog markinga — iako i jedno i drugo, naravno, ima svoje preteče koje se najčešće smještaju u Sovjetski Savez i Brazil, odnosno “organizirani nered” Borisa Arkadijeva i avangardni Fluminense Zezéa Moreire — i koje su vodile do totalnog nogometa paralelno razvijenog u Ajaxu Rinusa Michelsa i kijevskom Dinamu Valerija Lobanovskog.
‘Novi’ nogomet nije nastao odjednom, bio je to dug proces. I često se novo sukobljavalo sa starim.
Pogledajte snimke, recimo, dominantnog Brazila na Svjetskom prvenstvu 1970. i vidjet ćete nogometaše kao što su bili Carlos Alberto, Gerson, Tostão i Jairzinho, igrače koje nije teško zamisliti u današnjem nogometu, ali i njihove suparnike koji izgledaju izgubljeno u vremenu i prostoru. Pogledajte Zapadnu Njemačku koja je 1972. osvojila Europsko prvenstvo i koju i danas u zemlji četverostrukih svjetskih i trostrukih europskih prvaka smatraju najboljom u nacionalnoj povijesti, boljom i od one koja je dvije godine kasnije na domaćem terenu uzela svjetsko zlato, ili od one koja je 2014. u ekscesu nazvanom Mineirazo ubila Brazil s 1-7; vidjet ćete kreativni genij Güntera Netzera, prštavi talent Paula Breitnera i golgetersku neumoljivost Gerda Müllera protiv nedoraslih suparnika.
Prošlo je više od pola stoljeća, a ovaj moderni nogomet još uvijek ganja i ne sustiže mit o Kaiseru
Nikad neka reprezentacija koja je osvojila veliki turnir nije izgledala dominantnije i bliže savršenstvu od tog Brazila i te Njemačke. Jesu možda tek dvije koje su posrnule na zadnjoj prepreci: mađarska Laka konjica 1954. i Michelsov Oranje 1974.
No, godine o kojima ovdje pričamo prvenstveno je obilježilo rivalstvo između nizozemskog i njemačkog nogometa; preciznije, između Ajaxa i Bayerna. Prvi je triput zaredom uzimao europski naslov (1971., 1972. i 1973.), samo da bi ga drugi naslijedio i ponovio isto 1974., 1975. i 1976. Oba su kluba pritom u svojim redovima imala po jednog igrača koji nije bio samo megazvijezda — zajedno su u tih šest godina pet puta uzimali Ballon d’Or, a 1975. su završili drugi i treći, iza Olega Blohina — nego je pojavom, kretanjem na terenu i stilom igre dosegnuo dimenziju koju bismo jedino mogli nazvati bezvremenskom.
Jedan je bio, naravno, Johan Cruyff. Drugi, natürlich, Franz Beckenbauer.
Njih su dvojica bili lučonoše tog ‘novog’ nogometa, igrači kakvih nikad prije i nigdje drugdje nije bilo. Također i igrači koji će postati ideal sve do današnjih dana, jer nikad ni poslije nije bilo sličnih, a barem podjednako dobrih. Gotovo svakom velikom nogometašu možete naći neki kasniji pandan, nekoga tko je u drugom vremenu i u drugim uvjetima igrao na sličan način; Cruyffu i Beckenbaueru, barem bez drastičnog spuštanja i pojednostavljanja kriterija, naprosto ne možete. Jer takvi nisu postojali.
Gott erhalte Franz den Kaiser, unsern guten Kaiser Franz!
Joseph Haydn (glazba) i Lorenz Leopold Haschka (tekst) 1797. su napisali skladbu koja je postala carska himna Habsburške monarhije. Izvorno posvećena caru Franji II, dodatnu je popularnost i status dobila s Franjom Josipom, koji je vladao od 1848. pa do svoje smrti, praktično do kraja Monarhije. Ova je skladba — s drugim tekstom, iz pjesme Das Lied der Deutschen koju je 1841. napisao August Heinrich Hoffmann von Fallersleben — kasnije postala i njemačka himna.
Iako su Beckenbauera i ranije u medijima nazvali Kaiserom, odnosno carom, vjerojatno zbog njegove elegancije i uznosite figure — neki kažu i zato što je fizički sličio bavarskom kralju iz 19. stoljeća, Ludwigu II — nadimak mu je zapravo priskrbio i učvrstio upravo Franjo Josip, nekih pola stoljeća nakon svoje smrti. Naime, na banketu poslije prijateljske utakmice koju je Bayern igrao u Beču Beckenbauer je slikan pored careva brončanog poprsja, fotografiju su prenijeli njemački mediji i to je bilo to: zauvijek je ostao Kaiser Franz.
Za njega su govorili da igra kao da umjesto kopački nosi lakirane cipele, ali nije Francika uvijek i oduvijek bio galantni gospodin. O tome kako je i zašto odabrao Bayern umjesto 1860 Münchena za koji je kao dječak navijao mogli ste pročitati u nekom od mnogih tekstova koji su objavljeni povodom njegove smrti, ili na Wikipediji; o skandalima s izvanbračnom djecom, izbjegavanju plaćanja poreza i korupciji oko dodjele domaćinstava svjetskih prvenstava u koju je u starim danima bio umiješan ovom prilikom ne bi trebalo (jer: “o mrtvima sve najbolje”); nećemo ovaj put ni o kulturološkom značaju igrača kao što je bio Kaiser Franz u onodobnoj Njemačkoj; ono po čemu je zadužio nogomet i po čemu je zaslužio da ga se pamti prvenstveno je njegova igra.
Nije Beckenbauer izmislio ulogu mitskog libera, mada se i danas valjda svaki igrač koji zaigra nešto naizgled slično automatski dovodi u neku imaginarnu vezu s njim. Nisu to učinili ni njegovi treneri, mada je važno napomenuti da su to bili Zlatko Čajkovski i Branko Zebec: jedan ga je uveo u seniorski nogomet, najprije kao krilo, a onda postupno pomicao u vezni red i dublje, a drugi je dovršio tu tranziciju paralelno s Bayernovim usponom u sam vrh njemačkog nogometa.
Ono što smo nekoć u nas zvali “čistač” (sweeper) vjerojatno je prvi uveo austrijski trener Karl Rappan kao izbornik švicarske reprezentacije u 1930-ima: u njegovu je sistemu nazvanom verrou (vijak) jedan od središnjih braniča bio postavljen iza obrane i oslobođen markiranja čovjek-na-čovjeka. Kasnije su ovu inovaciju uskrsli Talijani u svom catenacciju, a sam naziv libero (slobodni) pripisuje se njihovu najvećem nogometno-novinarskom bardu Gianniju Breri.
U jednom davnom tekstu iznio sam smjelu i pomalo nategnutu teoriju o tome da korijene daljnje evolucije libera treba tražiti u tradiciji jugoslavenske nogometne škole — točnije, u Beogradu i Zagrebu — koja zvuči i logično ako znate da su ‘carskog’ libera u Bavarskoj ustoličili Zagrepčani i partizanovci Čajkovski i Zebec, ali i da je tu ulogu u ranoj verziji Ajaxova totaalvoetbala (vrlo uspješno) igrao još jedan legendarni partizanovac, Velibor Vasović. Ono po čemu je ta uloga bila — i još uvijek jest — specifična je to što je libero bio prvi obrambeni igrač za kojeg presudne nisu bile fizikalije, nego mozak i tehnika. Libero je mogao biti onaj igrač koji je prednjačio po donošenju odluka, pozicijski i taktički inteligentan igrač koji zna s loptom i vidi teren bolje od drugih.
Međutim, Kaiser Franz je podigao ulog i u jednadžbu uveo novi element: on je zapravo postao playmaker iz zadnje linije.
U svojoj knjizi Tor! Uli Hesse je, pišući o problemu s kojim se njemački nogomet suočavao u desetljećima koja su uslijedila, a koji je proizlazio iz nužnosti i tradicije da se obrana igra s liberom, odlično definirao ono što je Beckenbauer kao igrač bio.
“Sistem funkcionira najbolje onda kad je čistač ništa manje od nadčovjeka”, piše on. “Brz na nogama i u glavi; tehnički nadaren, ali neustrašiv; barem koristan u zraku i dobar u oduzimanju lopte, netko tko ne samo da savršeno čita igru, nego usto i zna kako procesuirati te informacije i reagirati u skladu s njima. E da, usto također treba biti i vođa.”
Stvar s Beckenbauerom bila je ta što on na terenu doista jest bio sve to, pa i više. Igra bi se drastično ubrzavala kad bi on bio na lopti; njegova je tehnika bila takva da bi u svakoj utakmici s loptom vozio slalom između suparničkih igrača, a pritom bi uvijek stizao i u obranu, gdje mu je tackling bio besprijekoran; njegova taktička i pozicijska svijest omogućavala mu je gotovo savršeno postavljanje — po potrebi iza obrane, ispred obrane, u liniji s njom — i sve to je momčad činilo izuzetno fleksibilnom i gotovo nemogućom za pročitati, a njegove akcije, defenzivne i ofenzivne, dizale su cijelu ekipu, oduševljale gledatelje i demoralizirale suparnike.
Beckenbauer je u svoje doba izgledao kao igrač iz daleke budućnosti.
I onda, kako to već ide s revolucijama, mnogi su je pokušali kopirati, ali nitko nije imao igrača kao što je bio Kaiser Franz. Nisu ga više nikad imali ni sami Nijemci — najbliže su tome stigli Lothar Matthäus i Matthias Sammer, obojica izvorno veznjaci — dok su njihovi veliki rivali Nizozemci još u ono doba završili sa silno talentiranim Ruudom Krolom u sličnoj ulozi, da bi nakon toga čitav niz svojih najboljih veznjaka (Frank Rijkaard, Ronald Koeman, Ruud Gullit) premještali u obranu. Velimir Zajec je u 1980-ima ušao u legendu igrajući za Dinamo stilom koji se mogao usporediti s Kaiserovim.
Toliki je pojam Kaiser postao da su i mnogi drugi igrači, čak i u današnje doba, bili uspoređivani s njim. Gerard Pique je tako postao poznat i kao Piquenbauer, a John Stones u ulozi koju mu je osmislio Pep Guardiola kao The Barnsley Beckenbauer. U svakoj zemlji, u svakoj ligi, netko je negdje i na neki način povezivan s njim, s namjerom davanja najvećeg mogućeg komplimenta.
Pa ipak, neki suvremeni Kaiser ostaje nedostižni mit. Tome je tako zato što je i nogometna evolucija otišla toliko daleko da je razigravanje iz zadnje linije već odavno standard — bilo fleksibilnom postavkom po kojoj se veznjak u fazi posjeda lopte spušta u obranu, bilo da su sami stoperi toliko tehnički jaki da to mogu dodati svom opisu posla — ali svejedno je šteta da nije (još) došlo do radikalizacije ideje libera-playmakera s kojom su strašno uzbudljivo eksperimentirali Ajax i mladi Frenkie de Jong.
Prošlo je više od pola stoljeća, a ovaj moderni nogomet još uvijek ganja i ne sustiže mit o Kaiseru. Ne tražite bolji pokazatelj veličine, jer takav ne postoji.
