Zašto ići tragovima onoga što je već završilo?

Sve je bilo upravo onako kako je trebalo biti.

Mihail Bulgakov, Majstor i Margarita

 

Prije desetak godina radio sam u svom uredu na terasi iznad mora kad mi je banula supruga ljuta kao morski pas, uzbuđenim glasom nepovezano govoreći nešto o međi, maslinama, susjedu, susjedovoj gospođi majci i tri njena reproduktivna organa. Kuću ispod nas, naime, živi neki bosanski Šveđanin što je desetak godina ranije nadogradnju svoje kuće podigao tik uz naše masline — duga i nevažna priča — pa u nju navrati dva puta godišnje, tek da nervira moju ženu. Koliko sam uspio shvatiti iz njene bijesne priče, tip je sada doveo nekog majstora, lokalnog jednog Bosanca koji živi tu u mistu, da mu kamenom obloži stepenište.

A ovaj se u poslu razbaškario našom zemljom, pa odlaže kamene ploče po masliniku kao da mu je ćaćin.

Dobro, babin.

Sada sam se, priznajem, malo naljutio i ja, digao se od stola i odjurio tamo, iznenada ukazane prilike da se pred ženom i selom prikažem i kao patrijarh zaštitnik. I nakon nekoliko trenutaka, da skratim priču, pokunjeno se vratio na terasu, pa iz ljetnog frižidera izvadio mrzlo pivo i uputio se natrag. Na kratki rafal ženinih pitanja što je bilo, kako je prošlo, jesam li susjedu rekao što ga spada, je li majstor otišao i gdje ću s tim pivom, odgovorio sam da a) ništa, b) nikako, c) nisam, d) nije i e) nigdje.

Na pitanje pak kako to zaboga mislim, odgovorio sam protupitanjem je li ona zaboga normalna: majstor za kamen na susjedovom stepeništu bio je glavom i bradom — Mehmed Buza!

A Mehmeda Buzu ne šalješ u pičku materinu. Nije se dobro proveo tko je Mehmeda Buzu poslao u pičku materinu. Mehmedu Buzi, kad ga vidiš da nekome u selu popločava skaline, šutke odneseš mrzlo pivo i pitaš treba li još šta majstore.

Kakav Mehmed Buza, pitala je onda zaprepaštena žena, tko je Mehmed Buza? Eh, tko je Mehmed Buza. Nemaš ti pojma, ženo, tko je bio Mehmed Buza. To ti je kao, na primjer, Cristiano Ronaldo. Jel znaš tko je Cristiano Ronaldo? E, pa ni blizu.

Majstor za kamen? Naravno da je Majstor.

Nadimak mu je Majstor.

* * *

U ono vrijeme, prije pedeset godina, jugoslavenska liga bila je zajeban kvart, i nije bilo mudro zalutati u mračniju ulicu. Marakana, Maksimir ili Stadion JNA bili su uredna i osvijetljena predgrađa dobrostojeće socijalističke buržoazije, Hajduk je tu harao kao u Paklenoj naranči, ali gostovanja u mračnijim ulicama bila su više za Ratnike podzemlja Waltera Hilla: pred putovanja u Tuzlu, Titograd, Skopje ili Niš pisale su se oporuke i opraštalo s najmilijima.

U ljeto 1973., na samom početku ere Tomislava Ivića, najslavniji Hajduk ikad u malom srpskom Boru nije samo izgubio 0-1, nego je u kamenovanom i demoliranom autobusu jedva izvukao živu glavu. Mitološke 1976., recimo, kad je Dušan Maksimović produžio prvenstvo sve dok Nenad Bjeković nije dao gol tamo oko Dana Republike, ključni bod Hajduk nije izgubio na Karaburmi, već nekoliko kola ranije, u davno zaboravljenoj utakmici na Šumaricama u Kragujevcu, odigravši gluhih 0-0 kod posljednjeplasiranog Radničkog, još od Nove godine stabilnog drugoligaša. Sezonu ranije, na primjer, strašnog Ivićevog Hajduka na putu do drugog uzastopnog naslova Velež je pod Bijelim brijegom het-trikom Dušana Bajevića rutinski napunio 5-0, baš kao da smo neka sportska sekcija na turniru povodom dana oslobođenja grada.

Mehmed Buza zvani Majstor fudbala, za prijatelje samo Majstor. Nakon svakog gola običavao se okrenuti i dobaciti vrataru: “Đe si, šupak?”

Članovima Velike četvorke Velež je pisao u rješenjima za bolovanje, Hajduk je od njih gubio i 0-3 i 0-4, Dinamo su jednom isprašili 6-0, a na jednom mostarskom turniru i somnambulnih 9-2, ali nama — svaka čast i slava Rođenima — najgori je ipak bio Čelik iz Zenice. Klub izrastao iz zeničke željezare, s dvadeset hiljada zaposlenih jedne od najvećih u Europi, i njegovo kultno Bilino polje — a prije njega stara Blatuša — sa svih dvadeset hiljada ljutih metalaca, ložača i kovača na tribinama bili su naša najgora nedjeljna noćna mora.

U dvanaest sezona, sve otkako je 1967. Čelik ušao u prvu ligu, pa do kraja slavnih sedamdesetih — u vrijeme dakle kad smo razbijali ligu, pravili zulum po Beogradu i terorizirali Marakanu i Stadion JNA — Hajduk je u Zenici pobijedio jedan jedini put. Te slavne 1974. u gostima smo išamarali i Zvezdu i Partizan i Dinamo — dobro, na bodove iz Mostara ionako nitko ozbiljan nije računao — ali tek kad smo pobijedili u Zenici znali smo da ćemo biti prvaci. U džehennemu Bilinog polja pobijedili smo jedva, 1-0, golom Slaviše Žungula u osamdeset devetoj, prvi i posljednji put.

Pa bježali do Livna bez zaustavljanja. “Pratilo nas pet-šest drotova.”

Ivićev šampionski Hajduk imao je s takvim Čelikom omjer od devet pobjeda, osam neriješenih i sedam poraza. I nismo bili jedini. Padali su u Zenici i Zvezda i Partizan i Dinamo, a na Bilino polje tih se Čelikovih dvanaest prvoligaških godina išlo kao u zloglasoviti tamošnji Kazneno-popravni dom. “Tko preživi dvanaest godina u KP Domu Zenica, taj je pravi hadžija.” Malo je bogami sedamdesetih u Jugoslaviji bilo hadžija.

 

Bila je to zlatna era crveno-crnih, malog velikog kluba koji je sedamdesetih, slabo se to ovdje zna i pamti, osvojio čak tri europska trofeja.

U Srednjoeuropskom, takozvanom Mitropa kupu, 1971. godine Zeničani su nanizali talijansku Cataniju, mađarski Diósgyőr i MTK, i u finalu u talijanskoj Goriziji s 3-1 savladali Austriju iz Salzburga. Već u sljedećoj sezoni obranili su trofej, stigavši preko praške Sparte i budimpeštanskog Honvéda u finale sa slavnom Fiorentinom, odigravši u prvoj utakmici na firentinskom Comunaleu, kasnije slavnom Artemiju Franchiju, senzacionalnih 0-0. Pa još senzacionalnije u uzvratu — pred trideset pet hiljada gledatelja na novom, za tu priliku sagrađenom Bilinom polju — pobijedili onim historijskim golom Mirsada Galijaševića u posljednjim sekundama utakmice.

Već sljedeće godine Čelik je opet dogurao do finala s mađarskom Tatabányjom, ali ovaj put nije uspio. U četvrtom pokušaju 1980. jači je pak bio talijanski Udinese. U međuvremenu su 1975. i juniori Čelika osvojili jugoslavenski Kup, pobijedivši 2-0 njunjore Hajduka, tih godina gospodare jugoslavenskog omladinskog nogometa i šesterostruke osvajače kupa. A iste godine Čelik je osvojio i treći europski trofej, upisavši se među pobjednike Intertoto kupa, bez poraza nanizavši čehoslovački Baník iz Ostrave, švedski Elfsborg i portugalsku Vitóriju de Setúbal.

Pa onda, osilivši se, pozvao u goste slavni engleski Chelsea.

 

Kakva je to bila utakmica, dan danas se priča o njoj! I navijači i igrači Bluesa bili su na glasu kao rabijatni huligani, ali nije im ovo bio zapadni London. U prvom poluvremenu legendarni napadač Čelika Mate Gavran provocirao je i na kraju udario ogromnog, dvostruko većeg engleskog stopera Mickyja Droya, a ovaj ga stao ganjati po cijelom terenu, sve dok obojica nisu dobili crvene kartone. Onda su se napetih živaca u drugom poluvremenu pomlatili i ostali igrači Chelicka i Čelzija, pardon Čelika i Chelseaja, bijesna publika provalila je na teren, i u 78. minuti — nakon kafanske tučnjave igrača s navijačima, navijača s igračima, navijača s navijačima i općeg krvoprolića na Bilinom polju — beogradski sudac Velibor Ljujić uz pomoć narodne milicije jedva je nekako prekinuo utakmicu i poslao igrače na hlađenje tekućim dušikom u komore za kaljenje visokolegiranog čelika obližnje željezare.

Sva je sreća za Engleze ispala da je bila samo prijateljska utakmica. A kakva je bila, najbolje govori to što se do dana današnjeg ne zna kako je uopće završila: u požutjelim starim novinama piše da je Chelsea pobijedio 3-2, internet autoritativno tvrdi da je završilo 4-4, a legendarni Gavran u oči se kune — valjda on zna jebemumater — da je Čelik pobijedio 4-3.

 

To je, djeco, bio Čelik iz Zenice. Nije bilo zajebancije s Čelikom iz Zenice. Svi smo napamet znali sastav: Momčilo Vujačić, Goran Peleš, Fadil Talić, Mirsad Galijašević, Jasmin Hajduk, Midhat Medo Mujkić, Rifet Rifko Brdarević, Alojz Renić, Mato Gavran, Jadranko Bajrić, i na kraju s brojem jedanaest, a zapravo broj jedan — prvo ime, najsjajnija zvijezda, zaštitno lice kluba i najveća legenda u njegovoj povijesti — Mehmed Buza.

“Enci menci na kamenci, igra Buza u Firenci!”, pjevali su navijači Čelika one slavne europske sedamdeset druge. Dan danas pamte u Fiorentini Mehmeda Buzu, cijelih pola stoljeća kasnije pričaju o njemu. Prošle godine, recimo, dobro su odriješili kesu kad su čuli da je Mehmed Buza iz zeničkog Čelika konačno slobodan. Kad šta? Nije bio Mehmed iz zeničkog Čelika, nego neki Mehmet Zeki Çelik. Pa ga pustili u Romu.

Enci menci na kamenci. Majstor za kamenci? Naravno da je Majstor, to mu je bio nadimak.

Mehmed Buza zvani Majstor fudbala, za prijatelje samo Majstor.

* * *

Da je bilo tko drugi s nadimkom Majstor, dušu bi taj dao za naslov Majstor i Margarita. Poubijat će se tako autor da nategne neku Margaritu, nekakvu, bilo kakvu, makar samo za naslov, ali ništa u životu Mehmeda Buze nije bilo za naslov Majstor i Margarita. Kakva bolan Margarita?

Mehmed Buza Majstor rodio se 13. ožujka 1947. u Doboju kraj Kaknja, a karijeru započeo 1961. u lokalnoj Mladosti, klubu u kojemu se okupljaju — slabo je i to ovdje poznato — lokalni navijači Hajduka. Buza, međutim, do Hajduka nikad nije stigao. Majstorski talent najavio je potpisavši 1965. za ozbiljnog bosanskohercegovačkog ligaša, kakanjskog Rudara — koji je tih igrao i u Drugoj ligi Zapad, pa jednom čak i kvalifikacije za Prvu ligu — dobivši za potpis ugovora građevinski materijal za gradnju kuće u Doboju. Kad je 1970. konačno prešao u Čelik, Buzi — odraslom na izboru između rudnika ugljena, tvornice cementa ili nogometa, u gradiću u kojemu je tuberkuloza bila dječja bolest — pod dimnjacima zeničke željezare bilo je kao u uređenom predgrađu Stockholma.

U sljedećih deset godina Mehmed Buza postao je najbolji strijelac Čelika i jedan od najubojitijih napadača lige, strah i trepet protivničkih braniča i vratara. Najbolji je bio protiv najjačih, pokazujući tradicionalni manjak poštovanja prema autoritetima. Bio je stoga heroj malih, potlačenih i obespravljenih — proleterski, narodni igrač, od onih koji nikad ne zaigraju ni u Velikoj četvorci ni u reprezentaciji, ali se lige pamte i zovu po njima. Jugoslavenska prva liga sedamdesetih, recimo, nije bila ni Ivićev moderni nizozemski totaalvoetbal, ni gospodsko Dinamovo austrougarsko špananje, nije bila čak ni plemeniti Dušan Bajević, a kamoli Dragan Džajić: ta je liga bila sura balkanska, razbojnička i divlja, nosila je mrki crveno-crni dres i zvala se Mehmed Buza.

Nama malim debilima iz ulice Čelikova je pak jedanaestica bila zanimljiva, naravno, zbog svog imena i prezimena. Mehmed Buza. Zvučalo je kao zajebancija, lik iz vica u dvanaestercu, ali ništa u vezi Mehmeda Buze nije bila zajebancija.

 

Buza je formalno-pravno igrao na lijevom krilu, ali je uz brze noge imao i rijetku kombinaciju fizičke snage i zavidne tehnike: bio je, što bi u zeničkoj željezari rekli, metalurški tehničar. A uz brzinu, snagu i tehniku imao je i sirovi predatorski instinkt za gol. Da danas na balkanskim savanama postoji takvo ubojito krilo, zvali bi ga Mehmed Salah. Me Salah, mašina za proizvodnju visokokvalitetnih golova od kaljenog čelika. U dvjesto trideset utakmica za zenički klub dao ih je sedamdeset, kao najbolji bosanski strijelac, jači čak i od Papeta Sušića.

A nakon svakog običavao se okrenuti i dobaciti vrataru: “Đe si, šupak?”.

Uz brzinu, snagu, tehniku i instinkt za gol, u genu je, naime, nosio i autohtoni bosanski jalijaški bezobrazluk, perfektno se služeći svim sitnim, prljavim i čađavim trikovima iz industrijskih periferija, koji živom insanu trebaju da bi uopće preživio u surovim republičkim ligama. Sam ih je izmislio barem desetak. To se, jebiga, nije učilo na uredno pokošenim prvoligaškim travnjacima, to bi se naučilo na pašnjacima Republičke lige BiH, u Kaknju, Ljubinju, Trebinju i Nevesinju, a maturiralo u okrutnoj Drugoj ligi Zapad, starinskom muškom jugoslavenskom championshipu.

Zato je nama malim debilima Mehmed Buza bio omiljeni lik i — ne računajući, jasno, Hajdukove igrače — glavna zvijezda albuma sa sličicama. Prvi, prije Fudbalera i timova, bio je Koloysov album Prva fudbalska liga, sa sličicama koje su se dobivale u kutijama žvakaćih guma u obliku — divna nevina vremena! — filter cigareta. A na sličici broj četrdeset četiri prkosno, tamnoputo lice snažnih čeljusti i prodorna pogleda koje je govorilo “đe si, šupak”: kao da je sam neustrašivi Prsan iz Kapelskih kresova navukao dres Čelika, pa krenuo minirati neprijateljski gol. Za Buzu se u prijelaznom roku moglo dobiti dvadeset sličica, cijeli Partizan i Dinamo zajedno.

I koji se ambiciozni mladi centarfor na školskom igralištu nije sjetio prvi prijaviti — “ja sam Slaviša Žungul!” — tome je ostalo biti samo Mehmed Buza.

 

Cijela jedna urbana mitologija izrasla je tako oko Mehmeda Buze Majstora.

Do danas se, recimo, priča kako je u proljeće 1973. Buza sam samcat predriblao osam igrača Olimpije i probio vratara Slavka Sarapa za 1-0 i prvu pobjedu Čelika na novom stadionu Bilino polje — gol kakav nije viđen sve do 55. minute četvrtfinala Mundijala 1986. između Argentine i Engleske na Estadio Azteca. Đe si, šupak? A jednom je, kažu, na centru Marakane besposleno divanio s čuvarom, Zvezdinim bekom Žikom Jevtićem, pa iznenada dobio loptu i samo mu kratko rekao, “izvini, jarane, ja odo’ dati gol, nastavit ćemo kasnije”. Naravno da ga je zabio. Pa se vratio, popričao malo i zabio drugi. Pa dogodine opet dao dva. Žika više nikad nije pričao s njim. Dao ih je Buza Zvezdi ni sam ne zna koliko.

I Partizanu. Mladenu Furtuli, na primjer, 1972. godine na Stadionu JNA zabio je u rašlje tamo s Mostarske petlje: nesretni Furtula nakon toga u očaju krenuo pobjeći u zagrebački Dinamo, pa još dezorijentiran potpisao za Dinamo iz Pančeva. Kad smo već kod Dinama, jednom na Bilinom polju, pričalo se, Buza je na loptu iz kornera skočio zajedno s Dinamovim vratarom Marijanom Vlakom, pa ga u letu pljunuo u oko i zabio glavom. Đe si, šupak?

A zabijao je onda bogami i Hajduku: 1972. i 1976. uvalio nam je po jedan, taman za po 1-0. Jednom tako strašni Ivićev Hajduk kao aktualni prvak s vrha lige na Starom placu dočekivao Čelik iz prizemlja tablice, a Mehmed Buza mrtav hladan u Slobodnoj izjavio, citiram: “Naša gol razlika je 8-11. Protiv Hajduka ćemo je sigurno popraviti!”.Tim riječima, majke mi, eno imam članak u arhivi.

Drugom jednom prilikom u Kragujevcu Sava Paunović provocirao Buzu cijelu utakmicu, pa ga ovaj na koncu udario štocem u glavu i odmah otrčao u svlačionicu, bježeći pred sucem koji ga je po cijelom terenu lovio s isukanim crvenim kartonom. Pričalo se onda i kako prije utakmice zna kumiti protivničke igrače da popuste malo, jer kod kuće ima troje gladne djece. Dinamov golgeter Drago Vabec izjavljivao je u novinama kako ih je Buza molio da mu puste gol, jer ima četvero djece koja nemaju što jesti. Vilsonu Džoniju rekao je da ih ima petero. Sirota Buzina žena rađala svakih sedam dana. A jednom na Starom placu, kažu, u duelu s Branom Oblakom pao je kao Ljubiša Samardžić u Bitci na Neretvi i odmah zatražio zamjenu, odšepavši u svlačionicu s Oblakovim zlatnim lančićem u ruci.

Mogao bih vam do sutra pričati o Majstoru.

* * *

Mehmed Buza. Nema više takvih.

Danas da igraču kažeš “đe si, šupak”, ovaj bi kukajući pobjegao u Uefinu sigurnu kuću, a da mu otrgneš lančić s vrata, udariš ga šakom u glavu ili pljuneš u oko, tri bi se dana previjao po travi zazivajući suca, policiju, hitnu pomoć i staru majku. Igrači danas, jebo ih moderni fudbal, niti ne smiju nositi lančiće. Za oboriti Mehmeda Buzu trebala je, međutim, ili lovačka puška sačmarica ili protuavionski mitraljez kalibra 12.7 mm. Ili Jusuf Hatunić. Nije Buza bogami padao, previjao se i kukao.

Dobro, osim u šesnaestercu. Više je penala Majstor izborio nego Zlatko Vujović i Milko Đurovski zajedno. “Više od osamdeset”, zbrojio je Buza u jednom intervjuu. “Između osamdeset i sto penala napravljeno je na meni.”

I nikad ništa nikoga molio nije. Osim možda Vabeca. I Džonija. I još nekoliko njih.

I nikad nije bježao. Dobro, osim ono na Starom placu. I na Marakani. I u Kragujevcu. Ali nitko nikad Buzu nije pitao “đe si, šupak?”. Svi su znali gdje živi. Na vrata svog stana u čuvenom zeničkom ‘čeličnom neboderu’ Majstor je dao napisati: “Ovdje živi Mehmed Buza.”.

 

U zimskom poluvremenu sezone 1978./79. Majstor je odlučio zaraditi neke pare za penziju, pa otišao u Olimpiju. A Čelik, jasno, već sljedeće godine ispao u Drugu ligu. Odigrao je Buza u Ljubljani dvije fantastične sezone, ćaskao sa Zvezdinim bekovima i zabijao kao u najboljim danima — uvaljivao i svojima na Bilinom polju, “ja se izvinjavam” — ali zaželio se Majstor domaćeg sumpor dioksida i vratio pod dimnjake zeničke željezare.

Pomogao je Čeliku da se još jednom vrati u Prvu ligu i konačno se u ljeto 1983. godine oprostio od igre, revijalnom utakmicom na Bilinom polju sa selekcijom Prve lige pod vodstvom Ante Mladinića i Miljana Miljanića, čiji je sav prihod išao obiteljima trideset četvoro rudara poginulih u nesreći u Aleksincu. To je bio narodni igrač Mehmed Buza. Nitko se nikad nije oprostio utakmicom za mrtve proletere.

A Prva liga odahnula. Tri dana slavili su jugoslavenski bekovi, halfovi i vratari one nedjelje kad je otišao Mehmed Buza.

Čelik je kasnije, što bi rekli Bosanci, propao kao kauč i završio u trećoj ligi, a zloglasno Bilino polje postalo je tvrđavom nogometne reprezentacije BiH. Neporažena je Bosna s Bilina polja ispraćala i Nizozemsku i Tursku i Portugal, padali su ovdje i Grčka i Wales i dva puta velika Belgija, igrali su na slavnom stadionu i Virgil van Dijk i oba De Jonga, i Federico Chiesa i Jorginho i Raúl i Fernando Morientes, i Gareth Bale i Kevin De Bruyne i Romelu Lukaku i sam Cristiano Ronaldo, ali veći od Mehmeda Buze nije tu više kopačkom ugazio.

 

Vratio se na koncu Buza u svoj Kakanj i za žive rudare, proletere i bekove iz treće smjene otvorio u ulici Stanislava Traupa samostalnu ugostiteljsku radnju, bife — kako drugačije? — Kod Majstora. Takvo je bilo vrijeme, nogometaši su na kraju karijere otvarali kafiće, bifee i restorane. Buzin suigrač, još jedna Čelikova legenda Goran Peleš, na primjer, po povratku iz Mallorce rekreativno je igrao za malu Uraniju iz Baške Vode, pa osamdesetih zajedno s trećom zeničkom legendom Radetom Radulovićem otvorio u tom mjestu restoran.

U njihovu samostalnu ugostiteljsku radnju navraćao je tih ljeta i Mehmed Buza, pa tragom brojnih Zeničana koji su se okućili i ovikendičili na Makarskoj rivijeri, odlučio i on tamo zidati kuću. Njegov nekadašnji suigrač iz Čelika Renić rekao mu tada da je kaparirao nekakvo lijepo zemljište u nedalekom jednom malom mjestu, ali da je našao nešto u Trogiru, pa mu predložio da uzme tu parcelu umjesto njega. Buza onda došao i zaljubio se na prvi pogled. A prvi se pogled niz rascvjetale grmove brnistre i margaritele preko Brača i Hvara morem razbacao do Pelješca. Ništa ljepše u životu Mehmed Buza nije vidio. Nitko nije.

Tako je prije četrdeset godina Majstor došao u Pisak.

* * *

Tridesetak godina kasnije sasvim slučajno upoznao sam Majstora — bila neka zajebancija sa susjedom prevarantom, duga priča — pa se otada s vremena na vrijeme nađemo na žalu iza mula, ili sjednemo na njegovu neveliku, skromnu terasu u Pisku. “Vidi pogleda”, kaže. “To je mene Allah nagradio.”

Ne znam kako Gospodar Svjetova nogometašima dijeli premije, ali Mehmed Buza svoju je zaslužio. Sve otkako je prije više od pola stoljeća kao čađavo proletersko dijete iz sivog Kaknja s Čelikom prvi put došao u Split i s prozora hotela Park ugledao ogromno plavetnilo što se spaja s nebom, on je znao kako izgleda džennet. Možda i nije znao kako raj izgleda za ostale insane, ali znao je kako izgleda za bosanske fudbalere.

Nakon one oproštajne utakmice u novinama, priča onda Buza uz kafu, u novinama pisalo kako “Majstor ni suze nije pustio”. Čuj, ni suze nije pustio?! “Đe ću plakat, ja jedva dočekao da završi pa da se konačno odmorim!”, kaže on i pokazuje ogromno plavetnilo što se spaja s nebom, pa izgleda kao da sjedimo na dnu mora.

Došlo onda Majstoru jasnije i zašto igrači Hajduka vole svoj grad, more i klub. A nitko, kaže, ne voli svoj klub više od igrača Hajduka. Osamdeset pete, recimo, Čelik se vratio među prvoligaše, i među stative doveo onoga maloga što je branio za RNK Split u odlučujućoj utakmici za ulazak u Prvu ligu, Tonči Gabrić se zvao. Dvjesto miliona dinara godišnje dobijao je Tonči, dvostruko više nego što je i sam Buza ikad u Zenici vidio, pa ipak sljedeće godine na prvi mig iz Hajduka odletio u Split. Dvjesto hiljada maraka, a benzin bio trideset pfeniga! “Ne budi lud, nikad tamo nećeš dobiti ovolike pare!”, govorio malome Tonču iskusni Buza, a ovaj ni da čuje. Halo, Hajduk?!

Voli, eto, i Majstor sve svoje klubove, čuva u kući dresove i Mladosti i Rudara i Čelika i Olimpije, svaki mu i danas stoji pripijen uz srce, ali nikad, kaže, takvu ljubav za jedan klub nije vidio. “Tamo igrači više vole Hajduk neg’ roditelje!”, iskreno fasciniran priča Majstor. A voljeli su i vole Hajduka i u njegovu Kaknju. Pola Kaknja navija za Hajduk. I danas, kad Bijeli igraju kakvu veliku utakmicu, na proputovanju u Split navrate kod Buze njegovi kakanjski hajdukovci.

Veliki Hajduk. A Ivićev Hajduk najveći od sviju Hajduka. Nikad tako nešto Buza nije vidio. Njegove potkoljenice i gležnjevi, recimo, još pamte sve obrambene linije bivše države — od Ivana Golca i Radomira Antića iz Partizana do, recimo, Sutjeske iz Nikšića: lijevo Miodrag Stanišić, ovoliki, desno Davor Gardun, odavde bio, iz Makarske, pa ti prođi tuda — ali Ivićeva linija Vilson Džoni-Vedran Rožić bila je nešto posebno.

“Ne mereš ti, rođače, prođeš jednoga, eto drugoga, prođeš drugoga, eto opet prvoga: odakle sad on?”. Nikad Buza nije vidio jedanaest takvih boraca na jednom mjestu. “Ne mereš oka otvorit’, a kamoli preko centra. Malo popuste tek kad vode dva-nula.” Jednom u Ljubljani, sjeća se, pao snijeg, a u Olimpiji trljaju ruke. “Ne znaju Dalmatinci po snijegu.” Nisu to nego rekli, a već 2-0 za Hajduk. Tek onda malo stali. Možeš ga jebat.

Sjeća se i svojih golova Hajduku, kako se ne bi sjećao. Majstoru je, međutim — baš kao i velikom Peléu, kad je u polufinalu Mundijala u Meksiku 1970. onom čudesnom fintom izbacio urugvajskog vratara Ladislaa Mazurkiewicza — najveći i najvažniji gol života onaj kojega nikad zapravo nije dao: na Marakani sedamdeset četvrte, kad je Ognjenu Petroviću zabio oba, “izvini, jarane, ja odo’ dati gol”: dva puta njegovim golovima Čelik vodio, dva puta Zvezda poravnavala, prije nego mu je u pretposljednjoj minuti od Radulovića došla čista lopta na peterac za povijesnih 3-2. A noga se ukočila. Baš ono, ukočila. Prošla lopta pored Buzine smrznute ljevice kao pored turskog groblja. “Uplašio sam se het-trika!”, priznaje stari mangup. “Đe ćeš Zvezdi na Marakani dat’ tri gola!?”

Tihim plavetnilom onda oko grmova procvjetale proljetne margaritele šapuću priče i mitovi. A mitovi vole tipove kakav je bio Mehmed Buza, pa se lijepe na njih. Nitko nikad nije pričao da je Džajić pljunuo golmana u oko, ili da je Bajević Oblaku ukrao lančić. Ili ono u Kragujevcu, recimo, kad ga je sudac navodno lovio s crvenim kartonom. Prvo, nije bio izravni crveni, nego drugi žuti. Buza ga je, štoviše, cijelo prvo poluvrijeme tražio, kumio i molio, ali nikako da ga dobije. Rekao mu sudac na poluvremenu da mu lijepo kaže zašto mu treba, pa će mu dati. A Majstor mu povjerio da polaže državni vozački ispit u Vogošći. Ne mereš ti, rođače, sudiji reć’ da ne želiš sljedeću nedjelju u Niš, jer te zlopamteći bekovi Radničkog godinu dana čekaju u zasjedi na vrhu šesnaesterca.

 

Iskreno se skromni Majstor nasmije i kad ga upitaš je li mogao ili poželio tada igrati za Hajduk. Bio je, veli, dobar igrač, strah i trepet lige, pa ipak toliko dobar nije bio. Ali jest, zvao ga je onomad Slaviša Žungul u Ameriku. Cijeli je Kakanj pričao kad je početkom osamdesetih u gradsku poštu stigla koverta s pečatom “New York”. Daleko je, međutim, New York, ne može čovjek u New Yorku tek tako sjesti u avion i otići kući u Bosnu. Kako ne može, dragi Mehmede, kaže njemu Žungul, ima New York šest aerodroma! Jest, odgovorio mu Majstor, ali Kakanj nema nijedan.

I tko zna što bi bilo da je Kakanj imao aerodrom. Možda bi bilo ovako, možda onako, ali sigurno ne bi bilo tako da Majstor sad sjedi na džennetskoj terasi, usred plavetnila prošaranog margaritelom. Drugačije se gore dijele premije. “Sve će biti dobro na kraju. Svijet je izgrađen na tome”, napisao je jedan. “Zašto ići tragovima onoga što je već završilo? Sve je bilo upravo onako kako je trebalo biti.”

Evo, recimo, Chelsea. U starim novinama, tragovima onoga što je već završilo, piše da je ona mitska utakmica na Bilinom polju završila pobjedom Chelseaja 3-2, internet autoritativno tvrdi da je završila 4-4, dok se Mate Gavran u oči kune da je Čelik pobijedio 4-3.

A Majstor se samo smije. “Završilo je 3-3.”

Upravo onako kako je trebalo biti. Svijet je izgrađen na tome. Dobar je život, recimo, onaj s puno golova, koji završi 3-3. Taman.

* * *

Mnoge je nogometne legende vidio mali Pisak, u konobu kod tete Vere Miljenko Smoje dovodio je cijelu Ivićevu zlatnu generaciju, malo iznad tete Vere kuću ima i Davor Grčić Gaga, Hajdukova ikona i vlasnik Balun bara, prvog caffe-bara u Jugoslaviji i najčuvenijeg splitskog kafića svih vremena, upravo u Pisku — ispričat ću vam jednom i tu posve blesavu priču — uz pomoć jedne Hajdukove legende isplanirana je onomad velika pljačka zlata u srpskom Majdanpeku. Ljetovali su ovdje mnogi asovi poljskih, čeških i mađarskih liga, pijani mi se jedan talijanski podvodni ribolovac u djecu kleo da je u dubinama Vruje vidio Claudija Caniggiu, u Marinovom kafiću svakog ljeta pije i Splitov buza Romano Obilinović Amigo, a tu negdje u blizini živi i Boris Dežulović, strijelac prvog gola u povijesti poljudskog stadiona.

U piščanski Hall of Fame upisao se tako i legendarni zenički Majstor. Možda nikad u Hajduku, ali sad, eto, i on Majstor s mora.

Sive zeničke fasade i danas, pola stoljeća otkako je zavodio zulum po Marakani, krase murali s likom legende, cara i padišaha Mehmeda Buze, a on u Pisku živi mirnim penzionerskim životom. I vazda nešto ziđa i cementira. Ne mere, rođače, Bosanac bez mistrije. I danas je tako u sjajnoj formi, tanak, žilav i zajeban: ne bi možda opet na Marakani zabio dva komada, ali sigurno bi Olji Petroviću zabio onaj treći. Nadobudni kakav pisac primijetio bi onda kako cijela tajna života nisu ona dva bahata gola u mladosti, nego taj treći u osamdeset devetoj. “Sve će biti dobro na kraju.” A na kraju, jasno, neki zajebani Bill Garner — ili Miloš Šestić — zabije za konačnih 3-3. Taman.

Do tada, Buza kao svaki preživjeli proleter malo zida kuću, malo je iznajmljuje — Apartmani Majstor, kako drugačije? — ostavivši sebi tek skromno potkrovlje s najljepšim pogledom, onim prvim iz osamdesetih. I srdačno dočekuje turiste. Mnogi piščanski Nijemci, Česi i Poljaci, recimo, i danas misle da se “prijatelj” na hrvatskom kaže “šupak”.

A ima ih i koji ne misle.

U Pisku se tako i danas priča kako je Majstor — kao u najboljim danima, kad je jednim potezom znao izbaciti cijelu protivničku obranu — onomad jednim potezom izbacio iz apartmana četvoricu razmaženih nekih poljskih gostiju, nezadovoljnih što im kao bojler za ljetni tuš nad glavom visi dvjestolitarska bačva za bisfenolnu vinilestersku smolu. I neka ih je izbacio. Dao bih im ja da se u rijeci Bosni tuširaju ispod one cijevi s ispustom tehnološke vode iz kakanjske tvornice cementa, pa da vide malo kako se to radi u nižim ligama.

Kad se pak ne svađa s bjelosvjetskim i bjeloeuropskim hipsterima, stari Buza pomaže mještanima i radi kao nadničar. Jednom prilikom zvao ga je tako neki bosanski Šveđanin da mu kamenom obloži skaline, ali ih vidjela susjeda, u nekoj zavadi s njim, i obojicu poslala u tri pičke materine, ljutito pozvavši muža, trećerazrednog jednog novinara iz Splita. A ovaj se umalo onesvijestio, prepoznavši kraj miješalice za beton i gomile kamenih ploča narodnog heroja svog djetinjstva, ikonu sa svete sličice broj četrdeset četiri iz Koloysova albuma Prva fudbalska liga.

Enci menci u Firenci, igra Buza sa kamenci. Pojma splitski novinar nije imao da veliki Mehmed Buza živi u Pisku, pa se pokunjeno vratio s mrzlim pivom.

Opet, nije žena kriva. Šta žene i djeca znaju tko je Mehmed Buza?

Zamislite — ne znam kako bih to mlađima slikovito objasnio — da vam se žena sutra požali na bučne susjedove majstore, vi bijesni odjurite na među u masliniku i pokraj miješalice za beton zateknete tankog i žilavog nekog starca s mistrijom, kad ono — Cristiano Ronaldo: “Então, que tal, seu trouxa?”

Đe si, šupak?

E, pa ni blizu.

 

— — — — —

Bili libar Borisa Dežulovića možete naručiti ovdje