Punchlines

Sakuraba, klaun ubojica

Majstor kimure i Gracie penicilin

Ako ste imali sreće svjedočiti postanku i usponu miješanih borilačkih vještina ili slobodne borbe kao sporta, danas ćete ga teško prepoznati. Kao i u svemu, od hip hopa preko jiu jitsua do njemačkog idealizma, stara i nova škola, tj. njihovi poklonici, ne žele međusobno surađivati. Situacija se, jednako tako, komplicira svakom sljedećom genracijom koja svoj period upoznavanja s određenom pojavom deklarira kao “stare dane”. Ta je pojava, koja god bila, u trenutku u kojem smo kao jedinke hipotetski još uvijek u poziciji postati bilo što, uvijek obojena upravo dojmom tog osobnog osjećaja svemoći.

Ovo je svojevrsni truizam koji često ne doživljavamo kao takav; naravno da je sve bilo moguće u vrijeme kad je za nas — sve bilo moguće. Ako ste počeli gledati Magica Johnsona s 10 godina, još uvijek ste mogli postati Magic Johnson! Ista formula vrijedi i za film, glazbu, poeziju, fiziku i MMA. Dostižnost ideala igra važnu ulogu u bilježenju određene ere određene pojave. Empatija je tada relativno jednostavan mehanizam; možemo se zamisliti u koži onoga tko se bori, piše drame ili režira jer teoretski stignemo zauzeti njegovo mjesto.

Sve što smo tada registrirali kao važno i veliko postaje subjektivni sustav ocjenjivanja svega što će biti, norma koja treba biti ispunjena. Ako ste rođeni 1981. “dobra stara vremena” su Mark Kerr protiv Paula Varelansa na WVC-u 3; a ako ste rođeni 2001., dobra stara vremena su ona kada je Conor McGregor imao dva pojasa.

Zbog ovog se kroz posljednjih desetak godina događa fanovski paradoks; svi oni koji su danas nezadovoljni MMA-om ustvrdit će da je taj sport previše show business. Najčešća/najžešća uvreda koja se pri ovoj argumentaciji koristi je da je MMA danas “kao kečeri”, nakon čega slijede vapaji za starim dobrim vremenima kad su se tobože najbolji borili protiv najboljih.

Renzo, koji je danas zreli neonacist i moralni šljam, tog je dana morao priznati hrvačkom komedijašu da ipak radi nešto slično onome što sveti klan radi u Brazilu

No, pitanje je: koja su to vremena objektivno i po čemu su dobra? Jesu li vremena kad je MMA bio više sport, a manje kao kečeri ona vremena kad su MMA izmislili, pokrenuli i kod yakuza se zadužili upravo kečeri? Ili kad su prvu priredbu u Americi organizirali producent Conana Barbarina i brazilska obitelj koja je svoju vještinu pokušala brendirati i plasirati na sjevernoameričko tržište? Ili samo pvih 20 godina, kad su svi borci bili na svim PED sredstvima bez ikakve, makar i provizorne kontrole?

Zbog toga što osnovni parametar procjene mora biti taj koliko daleko je moguće napredovati u MMA-u bez da ste jako dobri u MMA-u, ovaj sport zapravo nikada nije bio više sport nego što je to danas. Moguće je možda preskočiti par stupnjeva izazivača, ali i to uz preduvjet da ste barem jednako dobri koliko i drugi. Totalno šarlatanstvo je odavno iskorijenjeno. (Usporedite naprimjer MMA karijere Boba Sappa i CM Punka).

Najteža točka optužbe danas može biti ta da vam vještine mikrofona mogu omogućiti priliku za titulu preko reda, ali vam je one sigurno neće ni osvojiti ni zadržati. Promocija je tržišna nužnost koja ne dolazi iz nekakve osobne korumpiranosti onih koji čine sport nego iz samih (inherentno korumpiranih) tržišnih preduvjeta — iz tržišnog nadmetanja kao takvog. Utjecaj profesionalnog hrvanja kao sustava zabave koji počiva isključivo na promocijskoj manipulaciji na sve profesionalne sportove je neuništiv. Ono reprezentira osnovne vrijednosti slobodnog tržišta samog po sebi. Primjerice, jedan od najcjenjenijih boraca ili sportaša svih vremena, Muhammad Ali, lik je pažljivo dizajniran za dugoročnu zaradu — dizajniran prema liku profesionalnog hrvača Gorgeous Georgea. Odlična glumačka izvedba čovjeka s talentom za borbu i glumu, ali ništa više od toga.

No, priča Kazushija Sakurabe je kompleksnija od te.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Sakurabino kečersko naslijeđe u nekoliko slika.

On nije bio samo još jedan borac inspiriran marketingom profesionalnog hrvanja; on je bio profesionalni hrvač u MMA ringu. Upotrebom originalnih catch-as-catch-can (odakle i potiče domaći izraz kečer) tehnika koje su u Japanu bile sinonim za profesionalno hrvanje, Sakuraba je ne samo ostvario uspjeh u vrijeme divljeg Istoka MMA-a, nego je i unaprijedio sport. On je, u doslovnom smislu, jedini MMA borac koji je u taj sport iz profesionalnog hrvanja prenio i dio kečerskih tehnika.

Današnja je borba u parteru, grappling u najširem smislu, gotov proizvod. Najveći dio evolucije je završen. Postoje stilovi, pristupi i filozofije, ali je pojam o tome što funkcionira, a što ne osvijetljen. No, krajem 1990-ih to nije bilo tako.

Brazilski jiu jitsu bio je čvrsto brendiran kao izum obitelji Gracie. U stvarnosti su, međutim, Gracieji bili sličniji izumiteljskom pristupu Thomasa Edisona nego Nikole Tesle — bili su bolji u propagandi i trgovini nego u samom ‘izumljivanju’. Događaj na kojem je građen Gracie kult/brend bio je onaj u kojem je Masahiko Kimura 1951. pobijedio Helija Gracieja na stadionu Maracana. Masahiko je Heliju slomio ruku na dva mjesta, ali obitelj Gracie je sustavnim ponavljanjem laži ovaj debakl desetljećima pretvarala u trijumf. Tehnika koja je kasnije dobila ime po Kimuri u catch-as-catch-can hrvanju je bila poznata kao double wrist-lock ili chicken-wing.

Najpoznatija škola ovog stila na svijetu bila je ona iz engleskog grada Wigana — The Snake Pit. Ovu je školu osnovao Billy Riley, a njezini najpoznatiji učenici bili su Karl Gotch i Billy Robinson. Prvi je wiganski stil donio u Japan i definirao tamošnje profesionalno hrvanje do dana današnjeg, a drugi je ostao vjeran sportskom hrvanju. Japansko profesionalno hrvanje je tijekom ranih 1990-ih imalo format i pravila iz kojeg je nastao današnji MMA. Svi kečeri, bez obzira na to jesu li planirali graditi karijeru na hibridnim verzijama hrvanja ili egzibiciji profesionalnog hrvanja, morali su prolaziti pravu catch-as-catch-can obuku.

Kazushi Sakuraba je svoj hrvački trening razvijao upravo s Robinsonom, koji je u to vrijeme u Japanu nastavljao rad svog kolege Gotcha. Jedna od osnovnih Robinsonovih tehnika bio je upravo double wrist lock, odnosno kimura; tehnika kojom je Kimura slomio ruku Heliju Gracieju.

Potez je u profesionalnom hrvanju bio prisutan od kasnih 1920-ih i popularizirao ga je Lorigo Theodore. On bi ga izvodio na način da bi nudio protivniku leđa u stojećem položaju, čekao da ga on uhvati oko pasa u body lock i potom bi napadao njegovu desnu ruku. Bila je to jedna od najstarijih catch-as-catch-can tehnika. Robinson ju je prenio Sakurabi, a Sakuraba ju je vratio Graciejima kao PTSP povratak na poraz s Maracane.

Sakuraba je MMA karijeru započeo borbom protiv Kima Leopolda koja je najvjerojatnije bila dogovorena kao kečerski meč. Pravi debi u UFC-u je imao kad je Big John McCarthy prerano zaustavio meč protiv Marcusa Silveire. Bila je to važna priredba za UFC u Japanu, pa je loša odluka instantno pretvorena u neriješen ishod. Sakuraba i Silveira su se ponovo borili u finalu i Sakuraba je pobijedio armbarom.

Nakon UFC-a Sakuraba je prešao u Pride i nanizao pobjede nad poznatim borcima ere: Vernon White, Carlos Newton, Vitor Belfort, Ebenezer Braga… Bilo je vrijeme da se bori s prvim Graciejem — Roylerom. Iako je po današnjim standardima Sakuraba bio nemušt kick-boksač, u to je vrijeme bio u stanju iznenaditi mnoge — ako ničim drugim, onda neobičnošću svojih udaračkih tehnika. Royler je inzistirao na borbi u parteru, a Sakuraba ja izvodio leg kickove nad ležećim Graciejem i pokušao mu s obje noge skočiti na glavu. Nepune dvije minute prije kraja meča Sakuraba je uspio uhvatiti kimuru i povijest se za Gracieje ponovila na najgori mogući način. Ovaj put ih kimurom nije pobijedio japanski džudaš nego japanski kečer.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Iako daleko od vještog udarača, Sakuraba je znao iznenaditi protivnike čudnim udarcima. Jedna od njegovih specijalki je bio napad zadnjim direktom kao prvim u kombinaciji.

Suvišno je naglasiti da Gracieji poraz nisu dobro podnijeli. Obiteljski ponos trebao je vratiti Royce Gracie, pobjednik prvog UFC turnira. Za taj meč su tražili promjenu pravila za koja su smatrali da koriste Japancu; zahtijevali su borbu bez sudaca i prekid samo u slučaju predaje ili nokauta. U komičnom obratu sudbine, upravo su pravila koja su sami tražili pobijedila Roycea; nakon sat vremena počeo je gubiti snagu, a Sakuraba ga je k tome još i lako kontrolirao u parteru, koristeći njegov gi. Kad je borba došla do svoje 90. minute, Royce više nije mogao stajati na prebijenim nogama i Gracieji su ponovo bili prinuđeni predati meč.

Rješenje za Sakurabu Gracieji su vidjeli u rođaku koji je najviše volio udarati: Renzu Gracieju. On i Ryan Gracie su bili nova generacija brazilskog jiu jitsua koju je propagirao Carlson Gracie. Stil bi se, pomalo nategnuto, mogao nazvati catch-as-catch-can verzijom Gracie škole, jer je naglasak na realitetu borbe bio veći. Samo četiri mjeseca nakon borbe s Royceom Sakuraba se trebao boriti protiv Renza.

Bio je to posljednji juriš Gracieja na japanskog klauna ubojicu.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Kimura u profesionalnom hrvanju i MMA-u.

Renzo je svoju priliku dobio na ljeto 2000. u Seibu Domeu u Saitami. Ranije te večeri, Ryan Gracie je tehničkim nokautom pobijedio Tokimitsua Ishizawu. Renzo je na samom početku kroz seriju udaračkih napada pokazao novo lice obitelji. Iako demonstracija nije bila najbolja reklama borilačkih vještina, bilo je jasno da su Kazushi i Renzo jednakih sposobnosti na nogama. Iako je Sakuraba u parteru izvodio uobičajene kečerske ludorije, posebno u pokušajima tranzicije preko Renzova garda, činilo se da Gracie polako steže obruč oko Japanca.

Uoči samog kraja Renzo je uspio uhvatiti Sakurabina leđa i pritisnuti ga u kut ringa. Gracieji su bili sekundama udaljeni od pobjede. Bila je to najdominantnija moguća pozicija za Gracie jiu jitsu.

U tom je trenutku Renzova tranzicija (modificirani jello gard) izgledala kao genijalan potez majstora, ali danas sam dojma da je Sakuraba pustio protivnika u poziciju. Sakurabin doprinos grapplingu sumira upravo ta sekvenca; najpoželjnija pozicija obitelji Gracie bila je najučinkovitija zamka catch-as-catch-can stila Billyja Robinsona. Ona je esencija kečerskog hrvanja — točka razgraničenja između catch-as-catch-can hrvanja i folkstylea, grčko-rimskog i drugih, uvjetno rečeno, tradicionalnih stilova. Hvatanja bilo kakvog hvata iz bilo kakve pozicije u odnosu na časnu borbu drugih hrvački žanrova utjelovljeno je u potezu u kojem se protivniku dopušta superiorna pozicija kako bi bio ‘prevaren’. Kad je Renzo zaključao body lock na Sakurabinu trbuhu, ovaj je naprosto postavio svoj double wrist-lock i jednostavno se bacio u polugu.

Prije nego što su dodirnuli tlo, Renzova je ruka bila slomljena. Klaun ubojica je pobijedio. Renzo, koji je danas zreli neonacist i moralni šljam, tog je dana morao uzeti mikrofon i priznati hrvačkom komedijašu da ipak radi nešto slično onome što sveti klan radi u Brazilu.

Kazushi Sakuraba je danas promotor (povremenog) grapplerskog koncepta Quintet i još se uvijek redovito pojavljuje na kečerskim priredbama kompanije Pro Wrestling NOAH. Njegov napad kimurom već dugo nije tehnika koja završava borbe na najvišoj natjecateljskoj razini, ali u progresu hrvačkih i jiu jitsu tehnika u MMA-u je bio važna točka koja je u određenoj mjeri promijenila percepciju takozvanog postavljanja klopki. Brazilski je jiu jitsu s vremenom inkorporirao catch-as-catch-can tehnike, na isti način kao što je to nekad učinio s džudaškim parterskim tehnikama — potiho i bez imenovanja.

Oni koji se sjećaju Kazushija Sakurabe i njegovog preteče i zemljaka Masahika Kimure teško će biti prevareni. U svojoj je priči obitelj Gracie povijest pisala dijeleći lekcije drugima, ali u stvarnosti je jiu jitsu napredovao uglavnom kad su ih drugi dijelili njima.