Prije dva dana, barem na trenutak, učinilo mi se kako je sve na svijetu ponovno na svom mjestu. Ispred praznog, ali od stida crvenog Kopa, na male i veće, ali redom ravnih zaslona televizijske prijamnike vratio se dobri stari Loserpool. Burnley je odnio bodove s Anfielda. Eto, barem je jedna stvar ponovno na svom mjestu, Liverpool se opet muči. Tako sam mislio.
Prolazi siječanj, tromiji od drugih mjeseci u godini. Dani se vuku kao Sava ispod Mosta mladosti. Gmižu, praktički. Klimatski uvjeti su nestabilni. U zraku se množe crne slutnje. Pandemiji se ne nazire kraj. U dijelu smo svijeta uzdrmanom potresima i, uopće, perspektive nisu blistave. Već mi je godinama problem motivirati se u takvom okružju. Kakav god da je zadatak ispred mene, trebaju mi sati kako bih se koncentrirao. Fokus mi je raspršen. Ne mogu pohvatati vlastite misli, a kada mi to i uspije, razočaram se njihovom banalnošću. Užasno mi je teško uhvatiti se za bilo što, vidjeti barem trun smisla u akcijama koje poduzimam i tako sebi otežavam. Trom sam i anesteziran gomilama informacija koje mi kao neka virusna plima preuzimaju kontrolu nad organizmom i nikakva svijest mi ne može pomoći da se dovedem u kakvo-takvo radno stanje.
Mučim se dok ovo pišem, moram priznati. Kao Liverpool u zadnjih mjesec dana. Takvo je to mučenje. Većina stvari je naizgled u redu, ali nikako doći do poante, nikako postići barem jedan gol koji bi me trgnuo iz letargije.
Motivacija mi je uvijek bila jedna od zagonetki bilo kakvog ljudskog djelovanja. Što je to što nas pokreće? Pogotovo u situacijama kada smo prethodno ostvarili zacrtane ciljeve. Ovdje bi valjalo izostaviti novac i uspjeh kao ciljeve koji nas motiviraju. Govorim o onom žišku, plamičku, zametku vatre koji se u nama krene rasplamsavati i nosi nas kroz život onako kako sagorijevanje benzina pokreće automobile. Što je to što sagorijeva u našim motorima kako bi nas pokrenulo? Gdje je rat koji se vodi za tu sirovinu?
Žudnja za životom je presudna stvar. Pobjedu odnosi onaj koji se bori za život. Liverpool mora ponovno pronaći iskru života u sebi
Pitam se to pogotovu u danima poput ovih, danima kada ni u čemu ne vidim smisla. A još i Redsi gube na Anfieldu. Pobjeđuje ih tamo neki Burnley, nimalo sofisticirana nogometna mašina koja je imala samo jedan parametar na svojoj strani. Djelovali su gladnije, gorjeli su za pobjedu i ostvarili je, makar potpuno nezasluženo ako pogledamo statistiku. Katkada se sve svede na pitanje želje, borbu za goli opstanak i uzalud vam sav sofisticirani pristup, ne vrijede najbolji igrači svijeta kada djeluju paralizirano, kao da samo odrađuju posao misleći da je to dovoljno protiv suparnika koji se bori za život.
U vrijeme mog dječaštva travnjacima u Engleskoj vladali su kraljevi. Anfield Road se dugi niz godina klanjao Kralju Kennyju. Dalglisha nećete pronaći niti u jednom izboru za najboljeg igrača svih vremena, ali ako pitate crveni dio Liverpoola, pristalice jednog od najuspješnijih nogometnih kolektiva svih vremena, Kralj je samo jedan i zove se Kenneth Kenny Dalglish. U to se kunu čak i današnji Liverpoolovi navijači, čiji se roditelji u Dalglishevo vrijeme još nisu ni upoznali.
Pisao sam već na ovom mjestu o tom fenomenu prenatalnog sjećanja kod nogometnih navijača. Uglavnom, dok je kralj hodao travnjakom Anfielda, Liverpool je bio neprikosnoven. Od titula bi tek tu i tamo odmorio jednu, najviše dvije sezone. Uljuljkani, pomalo i arogantni Redsi kao da početkom 1990-ih nisu čuli zvona koja su najavila potpuno novo doba otočkog i svjetskog nogometa. Ponekad se činilo da su igračima važnija odijela i frizure od onoga što se događa na travnjaku. Kao da su bili uvjereni da je dovoljno da ispale par šarmantnih fraza kako bi odnijeli pobjedu, pa zbog toga nije potrebno presvlačiti se u nogometnu opremu. Tu i tamo izgledalo je da im vjeruju i drugi, valjda još uvijek hipnotizirani nogometnom neumoljivošću koju je Liverpool ispoljavao 1980-ih.
A onda je skromni, blagi kralj Kenny sišao s trona. Hillsborough je bio previše. Kraljevo srce je bilo slomljeno i u tom unutarnjem mraku više nije mogao pronaći onaj zametak vatre, prijeko potrebne za održavanje životnog ciklusa one ptice koju Liverpoolovi igrači nose na grudima.
Ni njega nećete pronaći u izborima za najboljeg igrača svih vremena. Možda među 100 najboljih, tu i tamo, kod rijetkih koje uopće pitaju za takav izbor. Ali s njegovim dolaskom stvari su se promijenile. Tron je preuzela dinastija koja se stvarala tek 50-ak kilometara dalje od Liverpoola. Kralj je travnjakom trčao isturenih prsa, a s podignutim ovratnikom djelovao je beskrupulozno.
Godine 1992. Old Traford je dobio svog kralja i počela je nova era engleskog nogometa.
Eric Cantona bio je jedan od onih igrača zbog kojeg zavidite i najljućim rivalima. Poštujete ga, iako nosi pogrešni dres. Upravo je jedan takav, beskrupulozan i surov vladar travnjaka bio potreban Alexu Fergusonu kako bi cijelom svijetu pokazao da slijedi dugačko razdoblje u kojem će Manchester United biti simbol otočkog nogometnog prestiža.
Engleskijeg igrača Ferguson nije mogao pronaći ni među Englezima. Cantona se ponašao kao pravi izdanak otočkog proletarijata. Takve danas više ne proizvode.
Bio je prgav, prijeke naravi i bilo ga je izrazito teško obuzdati. To nije polazilo za rukom čak ni Fergusonu, kojem je malo tko mogao prodavati mangupske fore ako mu on to ne dopusti. Ali u toj fazi United je trebao baš takvog kralja, pa makar zbog nediscipline često i ne mogao računati na njegove usluge.
Dok su na Anfieldu Spice Boys sramotili proletersko naslijeđe Billa Shanklyja, ljubomorno sam pogledavao prema Old Trafordu koji se polako pretvarao u Teatar snova u kojemu glavnu rolu igra jedan od meni najdražih igrača u povijesti, najengleskiji Francuz svih vremena — King Eric, kralj koji je doslovno odrastao u spilji iznad Marseillea, jedan od rijetkih europskih igrača tog vremena čija je priča o uspjehu imala južnoameričku pozadinu. Otuda valjda onaj gard, ona uvijek uspravna kičma, ono impulzivno reagiranje na provokacije. Možda je odrastao kao sirotinja među ljudima bez ikakvih privilegija, ali njega nitko neće ponižavati, nitko mu neće govoriti gdje mu je mjesto; svoje mjesto odabrat će on sam. Ipak je on unuk španjolskih boraca koji su u marsejskim brdima vidali na Pirinejima zadobivene rane.
Zabava na Teatru snova se tek zahuktala kada je Kralj jednom svojom objavom ostavio nogometni svijet u nevjerici. Odlučio je napustiti prijestolje. A bilo mu je tek 30 godina. Nitko nije razumio o čemu govori kada je svoj postupak objasnio nedostatkom motivacije za igranje nogometa.
Danas se uz njegovo ime na internetskim pretraživačima primarno veže uz glumačku profesiju. King Eric je Teatar snova zamijenio daskama koje život znače. Objašnjavajući jednom novinaru kako je došlo do njegovog glumačkog angažmana rekao je: “Kada se penjem na pozornicu, osjećam se živim”.
Žudnja za životom je presudna stvar. Pobjedu odnosi onaj koji se bori za život. Cantona je tu motivaciju pronašao na filmu i u teatru. Ja sam, iskreno, sjeo pisati sve ovo kako bih se osjetio živim usred siječanjske letargije kojoj nimalo ne pomaže to što prolazimo razdoblje u kojem nad životom stalno pleše anđeo smrti. Liverpool mora ponovno pronaći iskru života u sebi. Jürgen Klopp treba gladne igrače željne dokazivanja da su najbolji.
Nimalo mi se ne dopada uzorak koji se ponavlja nakon 30 godina. Redsi djeluju kao momčad koja vjeruje da je dovoljno da izađe na teren kako bi pobijedila. A na Old Trafordu se ponovno sanja. Iako živimo u vremenu nogometnih zvijezda, sve je jako nalik davno prohujalom vremenu kraljeva.
