Skupilo se skoro tri godine na Telesportu i otprilike 700 napisanih tekstova. Među njima je bilo boljih i lošijih. Bilo je epskih promašaja, teških gluposti i totalno neinspiriranih tema, a 700 tekstova je sasvim dobar uzorak da sami zaključite je li bilo više takvih od onih koji su bili dobri. I kroz taj uzorak možete dobiti dojam o meni kao autoru ili analitičaru i donijeti sud o mom radu.

Za današnje Topničke dnevnike sam pripremao tekst o HNL-u i tezi koliko su zapravo klubovi — i to svi odreda, od Dinama kao najbogatijeg do Varaždina kao najsiromašnijeg — hendikepirani činjenicom da u sezonu ulaze s nedefiniranim kadrom.

Posljedica svega je Gżira koja je, ironično, tom istom modelu oduzela legitimitet u očima široke javnosti

“Pripreme bi trebale biti isključivo o taktici”, izjavio je Pep Guardiola i tako stavio naglasak na očito. “Koncepti i samo koncepti, jer za vrijeme sezone nemate vremena. Fizička spremnost će već doći sa svakom utakmicom, ali ako imate taktičku osnovu možete je osvježavati novim idejama kroz sezonu.“ Vremena kad se na pripremama naganjao fartlek ili dvosatno trčanje su odavno prošla i moderna metodologija fizičke pripreme se oslanja na koncept HIIT-a i periodizacije treninga kroz cijelu sezonu, tako da igrač koji zakasni na pripreme može uhvatiti kondiciju, ali suština je u taktičkim opcijama u igri i maksimalnoj koncentraciji na usvajanje novih informacija.

Upravo zato sam prije tjedan dana napisao tekst da s Hajdukom to ovako neće ići.

Nisam, doduše, ni u ludilu mislio da će Hajduk ispasti od Gżire, ali stvarno sam bio siguran da prvo prolazno vrijeme sugerira kako je ovako stanje dugoročno neodrživo jer stvar je u uzorku. Kao što je nabrojano u tekstu, dovoljno su se puta dokazala pravila o hijerarhiji unutar kluba i fokusu igrača da stvari u tom slučaju prelaze iz sfere nagađanja u domenu opažanja očitoga.

Tko je točno i koliko kriv za ispadanje Hajduka od Gżire u ovom trenutku i nije toliko bitno. Puno važnije pitanje je tko je odgovoran.

I kad Siniša Oreščanin poslije utakmice kaže kako je on najodgovorniji, onda je to istina. Kao trener, on je taj koji izravno potpisuje rezultat i igru, preuzima odgovornost za pristup igrača i pripremu utakmice i posljedično ova blamaža ide na njegov račun. Dva primljena gola nakon ubacivanja sa strane, jedan nakon napadačkog kornera, sva tri iza centaršuta nakon proboja desne strane. Usprkos 20 udaraca koje je Hajduk imao, činjenica je da je ispao od Gżire nakon ukupnog vodstva 3:0 zbog manjka koncentracije, nonšalancije i zbog svega onoga što se ponavljalo kao problem cijele pripreme, a to nije nešto što treneri obično prežive ni u puno uređenijim sredinama od Splita. Niti bi trebali, bez obzira što je to bio prvi Oreščaninov trenerski kiks uz utakmicu protiv Gorice.

Ali uz pitanje odgovornosti ide i pitanje uzorka na kojem zaključujemo.

Prije neki dan me prijatelj — pola u šali, ali još malo više ozbiljno — pitao koliko puta još mislim pokopati Hajduk. Odgovorio sam da sam ga pokopao dvaput i da mi je to puno gore nego da je stvarno umro jer živi na lošim odlukama.

Prvi put je to bio komentar na dovođenje Zorana Vulića na klupu. Nije bio moj naslov, ni oprema teksta mi nije pretjerano sjela, ali stojim iza svake napisane riječi u tekstu — to je dan kad je umrla i zadnja iluzija da Hajduk ima ikakvu naznaku sportske politike. Jednako kao što moje ime stoji ispod teksta na kojeg djelomično oblikuju i drugi ljudi, tako i sportski direktor stavlja svoje ime na momčad, iako vjerojatno utjecaj na to ima desetak ljudi. Međutim, s njegovim imenom dolazi i njegova odgovornost. I tu su stvari prilično jasne, čovjekov rad se sudi po rezultatima, a ispadanje od Gżire je slika i prilika onoga što je Saša Bjelanović napravio u svojem mandatu, računajući svu trojicu trenera kojima je šefovao.

I ne radi se o Vuliću, niti je čovjek a priori loše rješenje. Mislim, bio je, jer to se pokazalo po količini osvojenih bodova i kvaliteti igre, a stvarno nije trebalo puno nogometnog znanja da se tako nešto pretpostavi, ali to je sada stvarno sporedna stvar. Radi se o tome da je Bjelanović izabrao Vulića po nekoj svojoj logici koju možemo prihvatiti, a onda je tri mjeseca kasnije izabrao Sinišu Oreščanina koji je u svakom smislu dijametralno suprotan trener nego što je bio Vulić. U tom trenutku nitko nije sigurno mogao znati je li lošiji ili bolji – zapravo, s obzirom da mu je bio ispod nosa morao je znati, jednako kao što je mogao znati da je potvrda samoodrživosti trenutak kad se logična rješenja, kako igračka tako i trenerska, počnu tražiti unutar vlastitog pogona — ali definitivno je bio drugačiji nego Vulić.

To izravno pokazuje da Bjelanović nema ideju — jer po kojem kriteriju netko tko misli da je Vulić dobro rješenje za tri mjeseca odabere Oreščanina? To nisu kriteriji, pa makar oni bili i pogrešni, nego čisto podilaženje javnosti i ćoravo nabadanje zrna, a onda čak i kad pogodite nešto dobro, to nema neku težinu ako ne znate zašto je dobro.

Nije Bjelanović radio samo loše stvari. Recimo, uvjeren sam da je dovođenje Davida Čoline sjajna stvar i dobar poslovni model. Bez obzira na to tko stvarno bio zaslužan za taj posao, njega potpisuje i odgovornost preuzima sportski direktor. Samo što, kad imate takav uzorak odluka i svejedno odlučite postaviti takvog čovjeka za sportskog direktora i produžiti mu ugovor, to je siguran znak da će se dogoditi nekakava Gżira. Jednostavno, previše toga ne štima u toj sportskoj politici, previše je loših odluka da se ne bi odrazilo na terenu, previše toga se radi s alibijem i previše toga je napravljeno loše u pripremi sezone, a tu svoje ime i odgovornost stavlja isključivo sportski direktor koji nije vidio ono što je bilo jasno s kilometra, a ne da još dovede pojačanja kada je to trebalo.

Drugi put sam “pokopao“ Hajduk kad je Nadzorni odbor zajedno s Našim Hajdukom odobrio zakon šutnje pri smjeni Krešimira Gojuna. Ne radi se tu ni o Gojunu ni o Bjelanoviću; radi se o činjenici da se projekt od prvog dana gradi na transparentnost ili barem iluziji iste. I onda je sve što dobijemo od klupske uprave kluba na ozbiljne optužbe neuvjerljivo priopćenje, pojačano ‘intervjuom’ predsjednika od par dana prije i kulminaciju stvari onakvom Ćakulom kakva je bila. Ali sve to je sasvim logična posljedica, jer od onih koji su postavljeni da budu kontrolni elementi nismo dobili nikakvu kontrolu nego stav da ne treba talasati kako ne bi ugrozili model, a predsjednik Marin Brbić se bojao reakcije javnosti ako skine trenera kojeg očito ne podržava.

U svojoj suštini, populizam je — nazovimo stvari pravim imenom — čuvanje vlastite guzice.

I onda, posljedica svega je Gżira koja je, ironično, tom istom modelu oduzela legitimitet u očima široke javnosti. Nije baš očekivana posljedica, ali je logična onog trena kad odlučite donositi populističke i alibi odluke, a ne prave, bez obzira koliko one bile teške jer sportske politike ionako nema. I Hajduk nije umro, ali je ovo stanje puno gore jer živi na krivim odlukama za koje već sada postoji veliki uzorak.

U redakciji imamo dogovor, prešutni ili eksplicitni, da u ovakvim situacijama ja budem taj koji će ići s prvom reakcijom i to rijetko budu lagane ili za mene pametne situacije, jer sam svjestan ću sigurno stati na koji žulj. Imamo svoje razloge za to i u idućih par dana ćemo sigurno ući u neke analize za koje će biti potrebna hladnija glava.

Ali ja još uvijek stojim svojim imenom iza teksta da se ovo moglo donekle očekivati — jer nakon što treneru izbijete uzde iz ruku, stvari postanu logične; stojim iza teksta da je Hajdukova sportska politika mrtva i iza onog da se u modelu koji se temelji na transparentnosti odluke ne mogu donositi onako kako ih je donio Brbić, niti se model štiti onako kako su se prema tome postavili NO i NH. Jednako stojim iza teksta u kojem tvrdim, iako se pokazalo da sustava nikad nije ni bilo, da nije rješenje da se uruši hijerarhija i da trener kadrovira klub, bio taj trener Igor Tudor, koji je svoju blamažu potrošio protiv Dile Gori, ili Siniša Oreščanin.

Ali zanimljivo mi je to da mi je prije neki dan jedan od kandidata za Nadzorni odbor koji nisu prošli na zadnjim izborima poslao poruku u kojoj je rekao da sam trebao glasovati za njega. Ozbiljno sam razmišljao o tome je li čovjek u pravu samo da bih došao do zaključka kako bi opet napravio isti izbor, iako znam kako se sve rasplelo i iako sam trubio kako su odluke koje su donijeli loše čim su ih donijeli.

A vjerojatno je onda i to jedan od razloga zašto je Hajduk ispao od Gżire u povijesnoj sramoti.