Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Narodni predsjednik

Marin Brbić je ziheraški izbor. Ali mora dokazati da (više) nije ziheraš

U četvrtom pretkolu kvalifikacija za Europsku ligu Hajduk je 25. kolovoza 2016. protiv Maccabija ušao u raspucavanje penala. Nakon što je Nikola Vlašić pogodio u prvoj seriji, u drugoj je Fran Tudor šutirao loše i Predrag Rajković je obranio penal.

Otprilike mjesec dana ranije, Tudorov današnji suigrač Darko Nejašmić je igrao za juniore protiv Slavije iz Pleternice na turniru prvaka Nogometnih središta.

Nakon što je Lovre Kalinić obranio penal koji je pucao Tal Ben Haim, Franck Ohandza je u trećoj seriji promašio čitav gol.

U istoj onoj utakmici u Sesvetama u kojoj je Tonči Žilić vodio Hajdukove juniore na turniru prvaka Nogometnih središta, današnji kapetan momčadi Domagoj Bradarić je protiv Slavije iz Pleternice sjedio na klupi.

Onda je Marko Ćosić, koji je Maccabiju dao dva gola u regularnom dijelu utakmice, u šestoj seriji raspucavanja prebacio vrata, Avi Rikan je svoj penal pogodio i priča je tu završila.

Da je slučajno neki od ta tri penala ušao, mandat Ivana Kosa na čelu kluba bi se gledao sasvim drugačijim kriterijima. Hajduk bi ušao u grupnu fazu Europske lige, zaradilo bi se desetak milijuna eura i rizični poslovni model koji je Kos preuzeo bi se na kraju isplatio.

A onda bi se — posljedično uspjehu tog modela — drugim očima promatrali i ziheraški potezi Marina Brbića u prvom mandatu koji je odradio kao Hajdukov predsjednik.

Ono što mu nitko nikad neće moći uzeti jest činjenica da je doslovno spasio klub od stečaja. Kad novca nije bilo niti je bilo šanse da ga bude, kako je uvjete funkcioniranja kluba opisao Josip Paladino, pojavio se Brbić i stabilizirao poslovanje. Klub s preko 100 milijuna kuna duga, koji je pripreme igrao u markerima jer zbog suspenzija nije smio igrati službene utakmice, polako je učinio potpuno likvidnim i na kraju je otplatio sve dugove.

Brbić će morati pokazati puno više hrabrosti, vizije i odlučnosti u strateškim i kadrovskim rješenjima nego što je to radio u prvom mandatu

Međutim, malo bi se glasnije govorilo o potezima poput onog kad je pod njegovim blagoslovom juniorska momčad odustala od igranja u prvoj juniorskoj ligi. Nakon što je HNS ukinuo jedinstvenu juniorsku ligu nauštrb uvođenja drugih momčadi i razlomio prvenstvo u regionalna natjecanja, istu je vratio nakon samo godine dana pauze. U tu ponovo formiranu ligu je automatizmom poziv dobio i Hajduk, ali je klub poziv naprosto odbio. Radi uštede od smiješnih 100-tinjak tisuća kuna godišnje na putovanjima, Brbić je odlučio da je igranje juniorske 1.HNL nepotrebno i da je liga NS Split sasvim dovoljna. Na taj način je izravno ugrozio razvoj Nejašmića i Bradarića, koji u ovom trenutku Hajduku mogu donijeti najmanje 10 milijuna eura. I to sve u trenutku kad je Hajduk već podigao budžet i financijski bio prilično stabilan.

Nogomet je vraški nepredvidiv. Ali da je Tudor zabio svoj penal Maccabiju, Brbić vrlo vjerojatno ne bi sada ponovo bio izabran za Hajdukova predsjednika.

Zbog toga je suludo da Brbić na svom predstavljanju govori kako bi značajan uspjeh bio ulazak u grupnu fazu Europa lige ili grupnu fazu Lige prvaka. Suludo je, jer ne bi trebala biti poanta u tome; to je li netko uspješan predsjednik ili nije i radi li Hajduk dobre ili loše stvari ne može ovisiti o tome kako će Tudor šutirati svoj penal. Po tom je kriteriju Kosu nedostajalo jako malo da se potvrdi kao iznimno uspješan predsjednik. Iako taj penal u danom trenutku odlučuje hoće li klub ući u grupnu fazu Europske lige ili neće i koliko će novca zaraditi, puno je važnija logika poslovanja, metodičnost u radu i procesi koji se dugoročno događaju u klubu. Ukratko, za to koliko će Hajduk bit uspješan puno je važnije to što — k vragu i tih 100.000 kuna — rade Nejašmić i Bradarić i koliko im se pozornosti pruža nego kako u otprilike isto vrijeme Tudor puca penal.

Split je okruženje koje zviždi stoperu koji pod pritiskom vraća loptu vrataru. To je otprilike sve što je potrebno znati o strpljenju koje navijači pokazuju oko Hajduka — jer ako se ne može dočekati pet sekundi da lopta ode naprijed, bespredmetno je uopće raspravljati o dugoročnom planu. U tom kontekstu postalo je jasno kako Hajdukov Nadzorni odbor nema previše manevarskog prostora u izboru novog predsjednika.

Tudor je promašio penal i tim se promašajem, uz manjak sreće izvlačenjem Evertona u četvrtom pretkolu iduće godine, potpuno raspao Kosov plan da kroz plasman u Europu kompenzira podizanje budžeta dok čeka Eru Ante Palaverse. Jasmin Huljaj se nije snašao u uvjetima koji su neusporedivo dinamičniji od radnog okruženja na koje je navikao, što je i pokazao nekim stvarno bizarnim odlukama te je NO trebao nekoga tko neće biti rizik.

Ukratko, nadzornici se nisu željeli kockati s time da vraćaju loptu vrataru i traže novo rješenje pod skepsom zvižduka, nego su je izbili naprijed kako bi se organizirali.

Trebao im je predsjednik kojeg će navijači prepoznati, netko tko će biti prihvaćen i Brbić je bio očito rješenje. Sama činjenica da je izvukao klub iz gotovo bezizlazne situacije u očima javnosti daje mu autoritet kakav ne bi imao nijedan drugi kandidat i kupuje trenutni mir, koliko oko Hajduka uopće može biti mirno.

No, to što je Brbić bio očito rješenje ne mora nužno značiti da će ispasti i pravo. Recikliranje rješenja rijetko donese prave rezultate, a to što netko ima kvalitete koje su odlične u jednom specifičnom trenutku ne mora značiti da će te iste kvalitete biti iskoristive u drugom trenutku kad su uvjeti drugačiji — jer stoper dominantan u zračnim duelima ne mora nužno biti koristan kad trebate organizirati napad.

“Nikome ne dugujemo niti lipu“, izjavio je Brbić u travnju 2016. kad je napuštao ured Hajdukova predsjednika. “Time sam zaokružio ciklus, koji je bio moj cilj pri dolasku u klub. Očekivao sam da će se ovako nešto dogoditi, žalim što nisam dobio prigodu završiti započeti posao.“ Sad je tu priliku dobio.

U suštini, za ishod nije presudno hoćete li vratiti loptu vrataru ili ćete je ispucati naprijed, puno važnije je kako ćete reagirati na ono što se dogodi u nastavku akcije. U kolopletu riskantnih i potpuno ziheraških rješenja, dogodile su se dvije utakmice udaljene tek mjesec dana koje su bile vrhunac i jednog i drugog pristupa. Tudor će možda opet promašiti penal za kvalifikaciju u Europsku ligu, ali Nejašmić i Bradarić ne smiju više igrati protiv Slavije i Brbić će tu morati pokazati puno više hrabrosti, vizije i odlučnosti u strateškim i kadrovskim rješenjima nego što je to radio u prvom mandatu.

A navijači će ionako zviždati kad se lopta odigra natrag vrataru. To je naprosto način na koji Hajdukovi navijači funkcioniraju.