Unai Emery ne može prestati mahati rukama. Morali ste to primjetiti, ako ste pogledali barem jednu Arsenalovu utakmicu ove sezone. Kada je Arsenal u tranziciji – Emery maše – kada je Arsenal u posjedu – Emery maše. Kada Arsenal ima jedan od onih svojih komičnih pokušaja igranja iz zadnje linije – Emery maše još užurbanije. Nakon što je Arsenal primio pogodak od Valencije, nakon brzog kontranapada, Emery je mahao kao da mu o tome život ovisi.
Nisam siguran da itko razumije što točno Španjolac želi reći – Steve Bould vjerojatno ne razumije riječ njegovog slomljenog engleskog, a igrači se vjerojatno pitaju pokušava li im trener dati taktičke upute ili se samo dere na Granita Xhaku jer je ponovo zaspao tijekom jednog od njegovih govora. Bilo kako bilo, ne mogu se oteti dojmu da Arsenal igra na isti način: s puno trke, želje i truda, gotovo neurotično, ali bez puno ideje. Bez suptilnosti, kreacije i fluidnosti.
Uostalom, pogledajte samo gol kojim su Topnici izjednačili i više-manje riješili prolazak u finale. Cech – duga lopta – gužva u skoku – Lacazetteova asistencija glavom – Aubameyangov volej. Efikasno? Svakako, ali kako i neće biti, kada u napadu imate noge koje zajedno vrijede 150 milijuna eura. Atraktivno? Naravno, ako ste ljubitelj nogometa sa steroidima i zubima. Arsenal je večeras pobijedio 4-2, i možda sam preoštar, ali niti jedan od pogodaka nije sadržavao iskru genijalnosti koja je bila karakteristična za Topnike u vremenima Arsènea Wengera.
Unai Emery je, na jednoj od konferencija za novinare nakon potpisivanja ugovora s Topnicima, rekao da se njegova filozofija može svesti na dva slova – p i p. Posjed i presing. Njegov Arsenal bit će protagonist s loptom i vršiti pritisak bez nje. Ali čak i u presingu, ovaj Arsenal je djelovao prosječno, kao da niti sami igrači nisu uvjereni da je to pravi pristup, kao da ne vjeruju da imaju energiju i bijes Liverpoolovih spartanaca.
AUBA WITH THE HATTY! 🎩
🦇 2-4 🔴 (3-7 agg) (89)
🏆 #UEL pic.twitter.com/aPSsSAwRrf
— Arsenal (@Arsenal) May 9, 2019
I tako su se Topnici trudili i trčali, napucavali lopte na Lacazettea i Aubameyanga, i otkotrljali do europskog finala, prvog od 2006., kada su izgubili europsku krunu od Barcelone. Na neki način, ova utakmica bila je i sezona u mikrokozmosu: trud bez virtuoznosti, efikasnost bez jasne filozofije i stila igre. Iako, pretpostavljam da na neki način moram Emeryju skinuti kapu – nije lako postići sedam pogodaka u dvije utakmice polufinala i svejedno u meni probuditi samo dosadu.
Kada pogledam unazad godinu dana, ne mogu se oteti jednostavnog pitanja: koja je poanta ovog Arsenala? Rezultati su, uz minimalna poboljšanja, ostali isti kao i posljednjih par godina. Stil je nestao. Čak bi i osvajanje Europske lige služilo cirkularnom cilju: plasmanu u Ligu prvaka, gdje bi klub ispao u osmini finala, ne bi li se istovremeno u ligi pokušao kvalificirati za Ligu prvaka sljedeće godine, gdje bi – razumijete što želim reći…
Emery je na pragu svog prvog trofeja na klupi Arsenala, ali koja je cijena ovog (ograničenog) uspjeha? Pogotovo za klub koji je izgrađen na jasnoj ideji kako bi se nogomet trebao igrati, koji je, njemu u korist ili ne, mukotrpnim radom na terenu i van njega u posljednjih dvadesetak godina kultivirao jasan identitet na europskoj pozornici. Pretpostavljam da ćemo saznati u Bakuu. Samo da Emery već jednom prestane mahati rukama.
