Bio je 26. svibnja 1999.
Igralo se zadnje kolo hrvatskog nogometnog prvenstva u kojem će Croatia osvojiti naslov nakon što su Rijeka i Osijek podijelili bodove na Kantridi u utakmici iz koje se do danas pamti podignuta zastavica Zorana Krečaka i poništen pogodak Admira Hasančića na dodavanje Barnabása Sztipánovicsa u 89. minuti. Pogodak koji bi proslavu prvaka iz Zagreba preusmjerio prema Kantiridi na kojoj je u opisanom scenariju susret završio 1-1.
Na ovu utakmicu danas podsjeća 24sata prizivajući pritom u pamćenje riječi tadašnjeg HNS-ovog predsjednika Vlatka Markovića koji je sve prokomentirao riječima da je do titule došao “najkatoličkiji hrvatski klub”. 
Slavko Midzor/PIXSELL
Isti izvor donosi izjave nekih od istaknutih sudionika ogleda s Kantride navodeći i da se rasplet krojio u političkim krugovima, ne na samom travnjaku…
“Bio sam prvak Hrvatske sa Zagrebom, ali neosvojeni naslov s Rijekom 1999. ostat će neprežaljen, rana koja nikad neće do kraja zacijeliti. Kakav je to nezapamćeni zanos bio, cijelog Kvarnera. Ljudi su živjeli sa nama i za naše pobjede, a za nas je navijala i skoro cijela Hrvatska. Krečak je mahao zaleđe ne kad je Sztipánovics centrirao nego kad je krenuo zamahnuti nogom da centrira”, priča nesuđeni Hasančić dodajući i ovo:
“Bakir Beširević mi je na travnjaku, također prije početka utakmice, rekao: “Čuvajte se sudaca, samo se sudaca čuvajte”. I ne samo on. Isto sam čuo od nekolicine Osijekovih igrača. Da, znam da se i dan-danas u Rijeci priča o tome kako nije sve zlo došlo izvana. Na tu vam temu mogu reći dvije istine. Prvo, ja sam dao svojih 100 posto. I to su vidjeli svi koju su vidjeli utakmicu. Drugo, postoji snimka. Tko hoće nekʼ pogleda tu snimku. Ne treba biti genij. Sjedneš, pogledaš i vidiš tko se na toj utakmici trudio, a tko nije.”
“Ta tuga neosvojenog naslova s Rijekom nikad ne može izaći iz mene. Nazabijao sam se golova u dresu s Rijekinim grbom, dugo vremena bio sam najbolji klupski strijelac. Nikad crvenog kartona, nikad incidenta i što ti obilježi karijeru? Ne da si zabio gol kojim je klub osvojio prvi naslov u svojoj povijesti nego da je taj gol nepriznat pa za sva vremena ostaje priča o pomoćnom sucu, a ne nogometašu!”
Rijekin trener tih je dana bio Nenad Gračan. On u prisjećanju na taj dan među ostalime veli da je taj trenutak “gore od bilo čega što sam prošao igrajući i u Jugo-ligi” da mu je “taj 26. svibnja 1999. najveća tuga, najveća nepravda koju sam doživio i kao čovjek i kao profesionalac” i dodaje:
“Krečak je mahao prije nego što je lopta krenula od Sztipánovicsa. Sljedeće sezone je dočekao Croatiju na aerodromu sa gostovanja kod mađarskog MTK pa ponosno pričao da je i on zaslužan sve to?! Mi smo kolo prije kraja pobijedili smo Hajduk 1-0 u Splitu, uzeli mu posljednju šansu da se bori za naslov, a 40.000 ljudi na Poljudu je skandiralo ‘Ri-je-ka, Ri-je-ka’! I to nije bilo samo navijanje za Rijeku nego protiv utjecaja Croatije u hrvatskom nogometu. Svima je bilo dosta njihovog ʻzatvaranja utakmicaʼ.”
“Nama je stalno sudilo istih 4-5 sudaca. Iz nekih državnih institucija, iz državnih firmi koje su, naravno, bile pod kontrolom tadašnje vlasti. Nije bilo načina da se zaštitimo. Svašta se pričalo o tome da je bilo mojih igrača koji nisu igrali loše samo zato što su bili impresionirani važnošću utakmice, ali imao sam apsolutno povjerenje u sve njih. Na nešto drugo ne želim ni pomisliti.”
Krečak, čije je svirano zaleđe deset godina kasnije demantirala HRT-ova analiza te utakmice, danas ovako zbori:
“Moji kolege i ja smo smatrali da će Rijeka, bude li trebalo, nekoga i ʻpojestiʼ, da će sigurno dobiti tu utakmicu. Bili smo na ručku u Ičićima i tamo smo ostavili aute, računali smo da ćemo se vratiti u marinu. Večerati, feštati, guštati… A onda se desilo što se desilo i kući smo otišli jedino uz sladoled na povratku, u Crikvenici.”
Uslijedili su problemi.
“Zbog tog zaleđa koje sam mahao na Kantridi nisam imao problema kao sudac nego kao javna osoba koju su ljudi prepoznavali u svakodnevnom životu i prozivali. Tada sam ʻpostao lopovʼ i ostao sam takav. A označio sam zaleđe kao što bi to napravio svaki mahač! Ista situacija kao npr. policajcu na križanju. On gleda u semafor, ako je na semaforu crveno i on vidi da je netko prošao kroz to crveno — diže palicu ʻStopʼ.
“Ja sam tako gledao tu liniju zaleđa, a u igri su bile dvije boje. Rijekin bijeli i Osijekov crveni dres. Kako je akcija bila u Osijekovom kaznenom prostoru, zastavicu dižeš ako se iza linije pojavi bijela boja, bijeli dres. U tom trenutku ne možeš i ne smiješ drukčije razmišljati. To je automatizam. U Varaždinu sam tako Rijeci pustio akciju za koju su svi mislili da je zaleđe, a nije bilo i bio sam u pravu, Rijeka je zabila gol. Tad sam odsudio ono što sam vidio, isto kao na Kantridi.”
“Imam obitelj pa razmišljam ʻLako za meneʼ, ali najgore je ono što je prolazila moja obitelj. Šetam sa svojim, tada 12-godišnjim djetetom, a za mnom viču “Lopove”. U školi se dijele gratis knjige svim učenicima, a mojoj djeci govore “Što će to vama? Vama je sve dao Canjuga. Vi ste lopovi!”
Na sve se kratko osvrnula i Rijeka. Kažu u klubu “ne ponovilo se”…
🏆 Dvadeset i jednu godinu kasnije emocije su i dalje jake. Ne ponovilo se… 😢🔵⚪🏆#ZajednosmoRijeka #Krepatmanemolat #Rijekajenajboljeodsvega https://t.co/HJ8zo3a6l3 via @YouTube
— NK Rijeka (@NKRijeka) May 26, 2020
