Slaven Belupo je na najbolji mogući način ušao u utakmicu, kada je Bruno Goda već u šestoj minuti dalekometnim šutom doveo domaćina u vodstvo. Utakmica nije niti počela, a Lokomotiva je već bila u minusu.

Slaven je bio generalno bolji u prvom poluvremenu, ali nije uspio svoju agresiju i inicijativu okruniti drugim pogotkom. Ali, ruku na srce, prvo poluvrijeme nas nije pretjerano oduševilo.

Možda je riječ o mamurluku nakon duge pauze zbog koronavirusa, ali u prvom poluvremenu smo vidjeli, osim pogotka, tek jedan šut u okvir; najbolja slika dojma na terenu bio je Atiemwenov pokušaj driblinga na lijevom boku i šut koji je završio skoro pa u autu.

U drugom poluvremenu, Lokomotiva je pronašla ritam, Slaven je pao, ali se situacija nije bitno mijenjala sve dok Goran Tomić nije u igru ubacio Sammira i Marka Tolića. Lokomotiva je raširila krilne igrače, ubrzala protok lopte, a upravo je Sammir samo dvije minute nakon ulaska u igru sjajnom dugom loptom asistirao Enisu Çokaju za izjednačenje.

Lokomotiva je namirisala krv i pritisnula; 12 minuta kasnije, urodilo je plodom. Ponovo je presudnu ulogu odigrao Sammir, ponovo je poslao sjajnu zadnju loptu, a Tolić je iz teškog kuta sjajno pogodio. 2-1, finale na obzoru…

Slaven je i energetski i konceptualno bio u slobodnom padu, a Lokomotiva je zahvaljujući igračima s klupe preuzela kontrolu nad utakmicom. To se dobro vidi i na statistici: do 60. minute Lokosi su uputili samo jedan udarac u okvir, od tada do kraja utakmice još četiri, dva u mreži.

Slaven je pokušao pružiti otpor u samom smiraju utakmice, ali nije bilo niti snage niti ideje za izjednačenje. Kazna je došla u sudačkoj nadoknadi: klasična Lokomotivina kontra na nepostavljenu Slavenovu obranu i pogodak Myrte Uzunija za konačnih 3-1.

Drugo poluvrijeme, a pogotovo period nakon 60. minute i krucijalnih zamjena, pripalo je Lokomotivi koja je bila konkretnija, snažnija i sofisticiranija u prijenosu lopte u opasne zone.

Zaslužena nagrada joj je drugo finale Kupa u povijesti…