Poput grogiranog boksača koji između rundi sjeda u kut u kojem će mu se vidati rane, zatvarati posjekotine iz kojih lipti krv i uputiti koja riječ ohrabrenja pred ono što izgleda kao gotov čin, izgledalo je Liverpool nakon 45 minuta utakmice finala Lige prvaka protiv Milana. Utakmice koja je odigrana na današnji dan prije 14 godina i koja, jer boksač je smogao snage za povezana tri udarca kojima će se vratiti u borbu i slaviti u njoj, i danas biva prepoznata pod nazivom Čudo u Istanbulu.
Moćno je te večeri izgledao Milan Carla Ancelottija koji je istrčao u formaciji 4-4-2 s majstorima kao što su Andrea Pirlo, Gennaro Gattuso, Clarence Seedorf i Kaka u veznom redu ispred granitne obrane koju su činili Cafu, Alessandro Nesta, Jaap Stam i Paolo Maldini te iza Hernana Crespa i Andrija Ševčenka. Na golu je stajao Dida.
Momčad koja ledi krv u žilama suparnika bila je ona i koja je prva poslala suparnika u nokdaun i to odmah na početku borbe za naslov prvaka. Maldini je bio taj koji je uputio udarac koji ruši već na otvaranju ogleda koji će do polovice borbe postaviti teško dostižnih 3-0 u korist Milana na semaforu istanbulskog stadiona.
Dovoljno za paniku.
Saznat će se kasnije, menadžer Liverpoolove momčadi Rafael Benitez, čovjek koji će organizirati preokret kakav se ne viđa svaki dan, paniku nije sijao u svlačionici. Njegov je ton bio smiren, a poruka ohrabrujuća. Nema predaje, ne zbog navijača koji su te večeri popunili gotovo dvije trećine stadiona. Inzistirao je tek na tome da njegovim igrači budu ti koji će sljedeći postići pogodak.
https://www.youtube.com/watch?v=hEDvtpJX4co
Te riječi kao da su iz nokdauna podigle borca spremnog na novi udarac, ali i odlučnog da sam uputi pokojeg koji će pronaći bolnu točku na suparnikovom tijelu.
A onda — šest minuta za pamćenje na radost svakog navijača Liverpoolove momčadi i tugu onih s oznakama nekoć dominante talijanske momčadi.
Iz uvodne postave koju su činili Jerzy Dudek, Steve Finnan, Jamier Carragher, Sami Hyypiä, Xabi Alonso, Luis Garcia, Steven Gerrard, John Arne Riise, Harry Kewell i Milan Baroš i u kojoj je već u 23. zbog ozljede umjesto Kewella ušao Vladimír Šmicer, Benitez miješajući karte vadi Finnana i uvodi Dietmara Hamanna te početnih 4-2-3-1 mijenja u 3-4-2-1.
Dodatni veznjak u igri imao je instant utjecaj na stil igre, bolje su pokriveni i onemogućeni u razvoju svojih ideja bili Pirlo i Kaka. Imao je utjecaj i na samopouzdanje momčadi u kojoj je Alonso izgledao kao da mu Gerrard više ne smeta u krojenju igre i diktiranju tempa. Gerrard je, pak, dobio više prostora prema naprijed
I krenulo je.
Od 54. do 60. Liverpoolov uragan uništio je sve što je Milanova momčad gradila dotad. Tribine su pjevale, momčad je koristila sve što je mogla gurnuta prema naprijed promjenom u momčadi i stihovima koji su se spuštali prema travnjaku.
I onda stalo.
Umor je uhvatio pojedince engleskog tima, grčevi stezali njihove mišiće, a dodatnih 30 minuta produžetka bilo je još pred njima. Potom i jedanaesterci. Previše za nekog tko je dobar dio borbe proveo na konopcima i koljenima ližući rane. Ili?
Da se događaju svaki dan čuda se ne bi tako zvala. A ovo je ostalo u nogometnu povijest zapisano kao Čudo u Istanbulu jer, prisjetimo se kroz sažetke (i ako ste Liverpoolov fan pojačajte zvučnike), dogodilo se ovo:
