Mora da je fantastičan osjećaj kad vam na terenu sve polazi za rukom, kao što je to prošlog tjedna polazilo Aleksi Avramoviću protiv berlinske Albe. Partizanov je bek imao jednu od svojih razigranih večeri, koje su u posljednje vrijeme sve češće — prštao je od energije na obje strane parketa i serijom klasnih poteza postupno gasio otpor žilavih Nijemaca te doveo crno-bijele do mirne završnice. Kad je netom prije kraja Željko Obradović pozvao minutu odmora iz čiste predostrožnosti, Aleksa je mogao mirno sjesti na klupu i sav ozaren zasluženo uživati u sjajnoj atmosferi koju je kreiralo 19.000 navijača, zar ne?
Pa, i ne baš. Unatoč tome što je pobjeda praktički bila u džepu, a on već na 20 poena, Avramović je izgledao kao čovjek na rubu očaja.
Žoc ga je, naime, mrko pogledao i prilično nervoznim glasom upozorio da je odigrao krivu akciju, na što se Aleksi srušio cio svijet: “Mislio sam da igramo akciju četiri, jeb’o ga pet!”, očajnički je uzviknuo i uhvatio se za glavu, a suigrači su ga odmah krenuli tješiti. Obradović se potom trudio ignorirati očigledni mentalni krah svog igrača i počeo objašnjavati sljedeću akciju, da bi Avramović tu i tamo još nešto nesuvislo dobacio, ostavljajući dojam čovjeka u bunilu.
Avramović je u tom trenutku naprosto izgorio, baš kao što svaki put izgara i fizički i mentalno kad odjene u dres i istrči na parket. U pitanju je igrač koji zaista daje punog sebe u svaki posjed i takav ga je pristup odveo do nekih briljantnih izvedbi i statusa miljenika kod navijača, ali isto tako i do sporadičnih serija pogrešaka, Žocovih packi, kao i dva prijeloma nosa. Daleko od toga da je ovo bio prvi put da ga je Obradović ‘oprao’ pred suigračima; u legendu je ušla situacija otprije dvije godine kad je Željko životinjskim glasom urlao njegovo ime kako bi ga natjerao da distribuira loptu. Nije da je Aleksa u tom trenutku bio uspavan i bez energije, nego se nalazio u nekom svom filmu; na terenu se često prepušta osjećaju nauštrb dogovorenom planu, što Obradoviću neumitno diže ionako visoki tlak.
Obradović od njega očekuje da bude njegova produžena ruka na terenu, a ne nepredvidivi kauboj koji će odluke donositi na temelju instinkta
Ponajviše zbog toga se Avramović tijekom prve dvije sezone u Partizanu nije uspio nametnuti kao apsolutni nositelj ekipe, usprkos tome što je povremeno znao pružiti vrhunske izvedbe u jako bitnim utakmicama — kao, primjerice, u abaligaškom derbiju s Crvenom zvezdom u ožujku 2022., kad je u drugom poluvremenu izrešetao mrežicu s čak osam trica za veliku pobjedu crno-bijelih. Nakon što je Partizan ušao u Euroligu i osjetno osnažio kadar, Aleksi je pripala uloga podrške s klupe te je igrao samo 14 minuta u prosjeku.
Upravo zato srpska javnost nije imala velika očekivanja od njega kad je ljetos završio među 12 putnika za Svjetsko prvenstvo na Filipinima; više se pričalo o brojnim otkazima u vanjskoj liniji te je prevladavao stav da je Avramović tu isključivo zbog toga što bolji igrači nisu bili dostupni. Međutim, on je vrlo brzo pokazao da je itekako sposoban dati ozbiljan doprinos u srpskom pohodu na medalju.
Na vrhuncu zrelosti
Svojim ‘terijerskim’ angažmanom u obrani na najboljim suparničkim bekovima osvojio je pregršt ključnih lopti na putu do finala, a posljedično i srca navijača. Zbog velikog animoziteta između pristaša Partizana i Zvezde, rijetkst je da aktualni član jednog od beogradskih rivala uspije u reprezentaciji dobiti univerzalnu podršku iz obaju tabora, a Avramoviću je to pošlo za rukom zato što je njegova bezrezervna posvećenost naprosto neporeciva.
No, sve do finala Avramović je prikupljao simpatije prvenstveno u ulozi obrambenog specijalca, a onda je postalo jasno da se u njemu krije mnogo veći potencijal. Naime, nakon što se Bogdan Bogdanović konačno umorio noseći srpski napad na svojim leđima, a indisponirani Marko Gudurić nije mu uspio dati ruke, u Bogdanovu ulogu iznenađujuće je uskočio upravo Aleksa te serijom svojih koševa (21) dovukao ekipu do neizvjesne završnice, koja se ipak razriješila nesretno za Srbiju.
Avramović, međutim, nije demonstrirao ništa novo; u ranijim epizodama klupske karijere redovito je pružao efikasne predstave. Kao 21-godišnji bek obećavajućih karakteristika ostvario je u ljeto 2016. transfer iz čačanskog Borca, koji je tada igrao samo srpsko prvenstvo, u talijanski Varese gdje se potom kroz tri sezone prometnuo u najboljeg igrača momčadi (u posljednjoj sezoni bio na prosjeku od 17,7 poena uz 39,5 posto trice). To mu je donijelo poziv iz Unicaje, koja ga je odmah proslijedila na posudbu u Estudiantes, u čijem je dresu tijekom dvije sezone u španjolskoj ligi zatrpavao mrežice jednako efikasno kao što je to radio u talijanskoj.
Dakle, Aleksa kao takozvani combo-bek definitivno posjeduje set vještina potreban za visoku produkciju na vrhunskoj razini (eksplozivni prvi korak, spretnost u blizini obruča, fini vanjski šut) i stoga se nameće pitanje zašto to ne radi redovito u Partizanovu dresu u periodu kad se kao 29-godišnjak nalazi na vrhuncu igračke zrelosti?
Stvar je u tome što je po Obradovićevim kriterijima on i dalje nezreo igrač, odnosno nedovoljno ozbiljan da mu udijeli svoje puno povjerenje: “Prvo sam mu čestitao, a onda sam mu rekao da je vrijeme da se spusti na zemlju”, opisao je trener svoj prvi razgovor s Avramovićem nakon što mu je njihov rodni Čačak priredio nevjerojatan doček po dolasku s Mundobasketa (okupilo se mnogostruko više ljudi nego na šampionskom dočeku Nijemaca u Frankfurtu), pa nastavio u kritičkom tonu: “Sjajno je što Aleksa krade toliko lopti, ali isto tako mnogo puta ispadne iz igre.”.
Korijeni nesuglasica između Obradovića i Avramovića leže u tome što ga je Žoc u kasnijoj igračkoj dobi nagnao na promjenu pozicije. On više voli igrati na dvojci, na što se ranije kroz karijeru navikao, dok je u Partizanovu sustavu mnogo potrebniji kao razigravač. Briljantni bek Kevin Punter predstavlja neprikosnovenog vođu i prvu napadačku opciju momčadi te ne ostavlja previše prostora za ikog drugog na svojoj poziciji, stoga je Obradović od Avramovića tražio da se više posveti distribuciji lopte, što, pak, ne dolazi prirodno čovjeku koji je navikao s loptom u rukama više gledati koš nego suigrače. Pored toga, s Danteom Exumom i Yamom Madarom u rotaciji, Obradović lani doista nije imao previše razloga da gura u vatru igrača s kojim nije posve kliknuo.
Iskakanje iz šablona
Međutim, ove sezone se situacija drastično promijenila. Punter je započeo sezonu s velikom šuterskom krizom da bi se potom ozlijedio, dok su umjesto Exuma i Madara u rotaciju prispjeli P. J. Dozier i Ognjen Jaramaz, kojima treba vremena za prilagodbu na Obradovićev sustav, a usto je riječ o bekovima slabije kvalitete u odnosu na njihove prethodnike. Kada se tome pridoda činjenica da se Avramović s Mundobasketa vratio nakrcan samopouzdanjem, logično je bilo pretpostaviti da su se konačno stvorile idealne okolnosti za preuzimanje nositeljske uloge u Partizanu.
To se ipak još nije dogodilo, barem ne u potpunosti. Iako je nadahnuto započeo euroligašku kampanju ubacivši 24 poena Maccabiju, a malo kasnije sumanutom serijom koševa u završnici ponovo presudio Zvezdi, još uvijek nije stekao puno trenerovo povjerenje. U njegovoj su igri i dalje prisutne stare mušice poput loše selekcije šuta, zadržavanja lopte i ispadanja iz obrane, a sve se može svesti pod zajednički nazivnik dekoncentracije. A dekoncentracija vodi u iskakanje iz trenerskih šablona, za što Obradović ima izuzetno niski prag tolerancije, stoga je u euroligaškim ogledima koji su prethodili Albi osjetno smanjio Avramovićevu minutažu kako bi dao više prostora Dozieru i Jaramazu.
Međutim, Partizan u tim utakmicama nije izgledao dobro, pa je Avramović dobio novu priliku da pokaže kako može biti vođa ove ekipe, a u tome će mu smetati slomljeni nos koji je u ponedjeljak zaradio u okršaju s Cedevitom Olimpijom. No, mnogo veći problem čuči u njegovoj glavi: on mora uvjeriti trenera da se napokon odrekao svoje vizije košarke i u potpunosti prigrlio njegovu, jer Obradović od njega očekuje da bude njegova produžena ruka na terenu, a ne nepredvidivi kauboj koji će odluke donositi na temelju instinkta i silnu energiju rasipati gdje treba i gdje ne treba.
Avramovićevo očajničko hvatanje za glavu iz završnice susreta s Albom sjajni je pokazatelj da se žarko trudi usvojiti sve što se od njega traži. Ako osebujni bek u sljedećem razdoblju zbilja do kraja klikne s Obradovićem, za Partizan bi trebali uslijediti bolji dani.
