Čuli smo to već toliko puta. Današnja Formula 1 kompetitivna je i nemilosrdna. Konkurencija je jednostavno presnažna i ne možete napustiti sport, izbivati dvije godine, a onda se s 40 vratiti i očekivati da ćete biti konkurentni. Tako nam barem sugeriraju iskustva iz prošlosti.
Michael Schumacher napustio je sport krajem 2006., a vratio 2010. kao 41-godišnjak. Vozio je do kraja 2012., ostvario jedno pobjedničko postolje, ali je ostao u sjeni momčadskog kolege iz Mercedesa i budućeg svjetskog prvaka Nice Rosberga. Čak je i Niki Lauda, koji je osvojio titulu 1984. nakon što se 1982. vratio poslije dvogodišnje pauze, u utrkama imao problema s Johnom Watsonom i u konačnici drugi put otišao u mirovinu nakon što ga je Alain Prost izdominirao već godinu kasnije.
Ali Fernando Alonso je, iz nekog razloga, anomalija.
Španjolac je Formulu napustio na kraju 2018., frustriran u očajnom McLarenu i fokus prebacio na osvajanje trostruke krune — nedostajale su mu pobjede na Indianapolis 500 i 24 sata Le Mansa, budući da je Veliku nagradu Monaka osvojio 2006. i 2007. Na Indianapolisu nije uspio slaviti, iako je bio blizu, ali je zato dvaput pobijedio na Le Mansu i u sezoni 2018./19. postao svjetski prvak u endurance utrkivanju. Međutim, gravitacija Formule 1 bila je prejaka. Povratak u sport s Renaultom, koji je uoči 2021. postao Alpine, nije donio rezultate na stazi (jedno postolje u dvije sezone), ali je Alonso svima začepio usta i protiv 15 godina mlađeg momčadskog kolege pokazao da nije izgubio gotovo ništa od onoga što ga je godinama činilo (po)najboljim vozačem u sportu.
Zapanjuje njegova nepokolebljivost, njegov prkos biologiji pod kojom su pokleknuli gotovo svi prije njega
Alonso je u dvije sezone tukao Estebana Ocona 17-15 u utrkama koje su obojica završili, unatoč tome što je imao puno više nesreće s mehaničkim kvarovima od momčadskog kolege. Pet puta je morao odustati zbog kvarova (Saudijska Arabija, Italija, Singapur, Meksiko, Abu Dhabi), sprint u Austriji nije niti započeo; ukupno je zbog okolnosti izvan njegove moći izgubio najmanje 50 bodova. Prošle je sezone rekao da vozi na razini 2012., sezone u kojoj je u sporijem Ferrariju do posljednje utrke konkurirao za titulu Sebastianu Vettelu u dominantnom Red Bullu. Teško je procijeniti je li tome zbilja tako, ali čak i ako pretpostavimo da pretjeruje, nije daleko od toga.
Kad je prošlog ljeta potvrdio da prelazi u Aston Martin, mnogi su smatrali da je to samo nastavak uzorka iz čitave njegove karijere; Alonso uporno, čini se, bira prave momčadi u krivo vrijeme — Renault 2008., Ferrari 2010., McLaren 2015., Alpine 2021., Aston Martin 2023. Ovaj put se on posljednji smijao, jer Aston Martin je ove sezone napravio ozbiljan korak unaprijed i dizajnirao bolid koji se trenutno ravnopravno bori za pobjednička postolja s Ferrarijem i Mercedesom, dok je Red Bull ispred svih. U prvih pet utrka Alonso je četiri puta bio treći, iza Maxa Verstappena i Sergija Péreza. Trenutno je treći u ukupnom poretku, što je njegova najbolja pozicija u Svjetskom prvenstvu Formule 1 za vozače još od 2013.
Pristup koji se nije mijenjao
Alonso ima 4-0 protiv Lancea Strolla u utrkama, 4-0 u kvalifikacijama i 75-27 u bodovima, a jedino Verstappen ima više od njegova četiri pobjednička postolja. Njegova je forma u 2023. samo još jedna potvrda aksioma bez kojega niti jedna F1 analiza ne drži vodu: broj titula i pobjeda ne govori nam puno neovisno o performansama bolida. Alonso nije naglo postao dvostruko bolji nego što je bio u prošle dvije sezone; Aston Martin je, pod vodstvom nekadašnjeg Red Bullova šefa aerodinamike i tehničkog direktora Dana Fallowsa jednostavno isporučio kompetitivan bolid.
A Alonso je, na pragu svoje 42 godine, samo pokazao zašto sada više nema nikakve dvojbe da se nalazi u uskom krugu nekolicine vozača koji imaju legitimne argumente za status najboljeg ikad.
Uostalom, četverostruki svjetski prvak Vettel izgledao je u posljednjih nekoliko sezona kao blijeda sjena vozača koji je nekad dominirao. Napustio je sport s 35 godina. Kimi Räikkönen je vozio do 41., ali je prestao biti ozbiljan faktor 2014. Čak je i Lewis Hamilton, vozač koji je oduvijek pokazivao talent kakvim ponekad može parirati Alonsu, osjetio zub vremena izgubivši lani direktni okršaj s mladim Georgeom Russellom. Sve upućuje na to da vozači svoj vrhunac dožive u svojim kasnim 20-ima, a da od srednjih 30-ih kreće polagani, ali siguran pad. Kod svih osim kod Alonsa, koji nema presedana i vozi poput prirodne sile, a ne sredovječnog čovjeka koji je odavno prošao svoj vrhunac.
Njegov pristup utrkivanju isti je od 2005., kad je osvojio svoj prvi naslov — stil vožnje morao je mijenjati ovisno o bolidima koje vozi i njihovim karakteristikama, ali od mladih dana ga krasi potpuna predanost svakom aspektu utrkivanja, od podešavanja setupa, odabira strategije do brige o gumama. Poput Schumachera prije njega, Alonso je dokaz da za najveće domete u Formuli 1 nije dovoljna samo brzina. Pitajte samo Charlesa Leclerca.
Poput Schumachera, kojeg je svrgnuo 2005. i 2006., Alonso je produkt suvremene Formule 1, sporta u kojem su talent i brzina preduvjeti za natjecanje, a ne jamci uspjeha. Svidjelo vam se to ili ne, u eri nakon Schumachera i Alonsa, Hamiltona i Verstappena, vozač koji ne maksimalizira baš svaki aspekt svog profila nema šanse za proboj među elitu.
Alonso je to napravio odavno, sa svojom unikatnom sinergijom prilagodljivosti vozačkog stila, brzine i strateškog utrkivanja, ali svejedno zapanjuje njegova nepokolebljivost, njegov prkos biologiji pod kojom su pokleknuli gotovo svi prije njega. Jer F1 zaista jest nemilosrdan sport i ne daje druge prilike, ali to na svojoj koži nije osjetio Alonso već Daniel Ricciardo. Seb Vettel, Mick Schumacher… Sve vozači koji su znali biti zasljepljujuće brzi, ali su iz ovih ili onih razloga izgubili korak.
Ako vam je bio potreban još koji argument, šlag na torti, ako sumnjate da je argumentacija suviše pristrana, obratite pozornost na sljedeće.
Od vozača koji se trenutno natječu u Svjetskom prvenstvu Formule 1, samo dvojica imaju stopostotnu uspješnost u utrkama protiv momčadskih kolega tijekom cijele svoje karijere. Jedan je Verstappen, dvostruki svjetski prvak na putu prema trećoj kruni, dečko koji još nije ni ušao u napon snage. Pogađate tko je drugi.
