Poruka komunicirana prema javnosti bila je vrlo jasna: “Frenkie de Jong nije na prodaju”, izjavio je prošlog tjedna Barcelonin predsjednik Joan Laporta. “Nemamo namjeru prodavati ga. Uopće ne razmišljamo o tome. On je igrač pod ugovorom s Barcelonom i, osim ako mi osjetimo potrebu ili interes da ga prodamo, nije na tržištu. Ako, u bilo kojem trenutku postanemo zainteresirani za prodaju, onda ćemo razmisliti o tome.”
Međutim, koliko god bila eksplicitna, pitanje je koliko je ta poruka istinita. Otprilike u isto vrijeme kada je Laporta dao izjavu da Barcelona ne razmišlja o prodaji De Jonga, održan je sastanak s Manchester Unitedom s jednom jedinom temom: prodaja De Jonga. Erik ten Hag preuzeo je momčad, već u prvoj prijateljskoj utakmici je definirao smjer u kojem smjeru će razvijati igru, a tu igru ne može graditi na Fredu i Scottu McTominayu. Potreban mu je centralni vezni igrač koji će kontrolirati tempo, organizirati napade i u iznošenju lopte iz svoje polovice biti sposoban probiti suparničku liniju dodavanjem ili driblingom. Ten Hag je radio s De Jongom u Ajaxu i zna da je on taj kojeg traži, tako da je interes s te strane vrlo jasan.
S druge strane, Barceloni treba novac.
HNS provodi licenciranje za sve klubove unutar svoje strukture natjecanja po nekim pravilima i zadovoljavanjem nekih uvjeta se dobije dozvola za nastup u određenom rangu natjecanja. Tu i tamo se dogodi neki Hrvatski dragovoljac ili trenutni slučaj s Interom iz Zaprešića koji je dobio dozvolu, iako je na samrti , ali generalno je stvar zamišljena kako bi se održala koherentnost natjecanja. Otprilike istu stvar radi La Liga, ali u Španjolskoj postoji općeniti set pravila preko kojeg se analizira stanje u svakom klubu i potpisuje se ugovor između Javiera Tebasa u ime organizatora natjecanja i predsjednika kluba, čime je onda klub primljen u Liga Nacional de Fútbol Profesional i natječe se u Primeri ili Segundi.
Laporta je s velikom većinom igrača dogovorio sniženje plaća. Međutim, Laporta je ušteđeni novac davao na nove bogate ugovore igračima koji su dolazili
Prema sporazumu kojeg je Barcelona sklopila s La Ligom, zbog nataloženih dugova i dubioza u poslovanju ona svaki euro kojeg će potrošiti na dovođenje novih igrača mora kompenzirati s tri eura. To kompenzirati znači da će zaraditi nova tri eura ili da će uštedjeti na starim troškovima.
Jedan od načina da se zaradi novac je sklapanje sponzorskih ugovora. Tako se Camp Nou više ne zove Camp Nou nego je, u sklopu višegodišnjeg ugovora o sponzorstvu teškog 280 milijuna eura, postao Spotify Camp Nou. Drugi način se svodi na mešetarenje. Laporta je sklopio ugovor u kojem je investicijskoj kući Sixth Street prodao udio od 10 posto u svim TV pravima koja će Barcelona ostvariti u idućih 25 godina za 207 milijuna eura. U suštini, digao je kredit u kojem je založio dio prihoda u budućnosti kako bi dobio keš u sadašnjosti.
Knjigovodstvena finta
Treći način je prodaja igrača. On je posebno efikasan, jer donosi likvidnost. Kad Barcelona proda igrača, stvarni novac sjedne na račun i odmah se može trošiti na odštete ili na što god zatreba. Međutim, donosi još jednu bitnu stvar, a to je ‘imaginarni novac’ u vidu brisanja igračeve plaće s La Liginih bilanci.
Tu je bitno shvatiti jedan važan detalj; taj novac je imaginaran jer se ‘brišu’ sve godine ugovora, a ne smo aktualna. To znači da hipotetska prodaja Ferrana Torresa za 50 milijuna eura ne bi donijela samo 50 milijuna eura stvarnog novca koji bi podigao trenutnu likvidnost; Barcelona bi automatski kompenzirala 60-ak milijuna eura, koliko je vrijedan njegov petogodišnji ugovor. Prema sporazumu s La Ligom koji traži tri eura ‘uštede’ za jedan euro novog troška, to bi značilo da Barcelona odštetu i pet godina Torresova ugovora može pretvoriti u 35 milijuna eura plaće za nove igrače u ovoj sezoni.
Ta knjigovodstvena finta prodaju zvijezda čini iznimno moćnim alatom za registraciju novih igrača u okviru sporazuma s La Ligom. Cijeli preostali ugovor se zbraja i računa kao neka vrsta amortizacije, a dobiveni se računa samo za ovu godinu. Dakle, Barcelona nije uštedjela pet puta 12 milijuna eura kroz idućih pet godina — ona je hipotetskom prodajom Torresa po La Liginim pravilima uštedjela 60 milijuna odmah sad. To znači da unutar tih 35 milijuna eura koje je dobila ove sezone na uštedi od hipotetskog Torresova transfera za 50 milijuna eura, Barcelona može dati ugovore Raphinhi i Robertu Lewandowskom i bez problema ih registrirati za nastupe u španjolskom prvenstvu.
U stvarnosti ne da nije uštedjela tri eura za jedan potrošeni, nego će umjesto Torresovih 12 milijuna ove sezone isplaćivati 35, baš kao i iduće, a moguće i duže. Međutim, iduće će sezone Raphinha i Lewandowski biti već registrirani igrači i više neće biti predmet sporazuma, jer La Liga može ograničiti registraciju novopotpisanih ugovora.
Zato je priča o tome kako De Jong nije na prodaju šuplja i zato se Laporta našao s Richardom Arnoldom i Johnom Murtoughom. O sastanku su izvijestili novinarski insajderi iz oba kluba, a postoje čak i fotografije koje su dokaz kako nije riječ o pukom naklapanju.
Međutim, postoji problem.
Iz šupljeg u prazno
Prošle sezone se dogodila situacija koju je najlakše opisati kao ozbiljan poremećaj u percepciji stvarnosti. Laporta je s velikom većinom igrača dogovorio sniženje plaća kako bi ostao unutar cenzusa koji je odredila La Liga i kako bi skupio dovoljno ‘ušteda’ kojima bi pokrio registraciju novih igrača. Velika većina igrača pristala je na to. Međutim, situaciju shizofrenom čini to da je Laporta za taj novac davao nove bogate ugovore igračima koji su dolazili. Kako donosi Rory Smith u New York Timesu, De Jongov transfer u Manchester United prvenstveno koči činjenica da mu Barcelona u suštini duguje novac.
Za sve uključene taj transfer ima smisla. United treba takvog igrača, De Jong zapravo nije toliko briljirao u Barceloni koliko u onoj polusezoni u Ajaxu i ponovo bi se spojio s Ten Hagom, a posao ima smisla i iz Barcelonine perspektive. Za početak bi otvorio golemi prostor za registraciju novih igrača, ponajprije Roberta Lewandowskog, a Xavi u veznoj liniji ima Gavija, Pedrija, Riquija Puiga i Nicu Gonzáleza iz La Masije, zatim Sergija Busquetsa koji je ionako uzimao većinu minuta na zadnjem veznom uz Francka Kessiéja koji je svježe doveden i koji olakšava De Jongov odlazak.
Problem se svodi na to da je De Jong napravio ono što je Laporta nazvao “prilagodbom” ugovora. Potpisao je aneks u kojem dio plaće za prošlu i ovu sezonu prebacuje na kasnije godine kako bi Barcelona mogla registrirati nove igrače. Kako su ti novi igrači zarađivali solidnu količinu love, logično je da De Jong i ljudi koji se brinu o karijeri traže kompenzaciju za ono što je potpisano jer De Jong je, na kraju krajeva, prilagodio ugovor, a nije oprostio ono što mu je Barcelona dužna.
To je samo još jedan pokazatelj situacije u kojoj se nalazi Barcelona. Negdje između stvarnog i imaginarnog novca, prvo što Laporta radi je pretakanje iz šupljeg u prazno, slaganje bilanci i igranje s tablicama koje trebaju omogućiti da klub ponovo bude konkurentan. U tome je vrlo lako zaboraviti logiku i tražiti igrače u klubu da smanje plaću kako bi mogao registrirati pojačanja koja dolaze s novim, prilično debelim plaćama.
To priču vraća na izvor svih problema: nemogućnost šefova da kontroliraju svoje porive za trošenjem novca na igrače u hvatanju kratkoročnog uspjeha. Točno to je dovelo Barcelonu u ovu situaciju u kontekstu bivše garniture vlasti, a to je ono što aktualna uprava ponavlja u vidu smanjenja ugovora igračima u klubu da bi se moglo skupo platiti druge koji će doći da bi se ostvario kratkoročni cilj.
Možda su Bayernovi čelnici malo pretjerali kada su rekli kako nisu sigurni da će Barcelona postojati za dvije ili tri godine, ali glavno je pitanje koliko još kratkoročnog Barcelona može podnijeti.
