U leksikonu vaterpolskih stereotipa koji, kao i mnogi drugi stereotipi, više vrijede na štekatima kafića nego u praksi, ima jedan koji se odnosi na vratare. Znanost tvrdi kako je njihova dinamika u tom fizički izrazito zahtjevnom sportu značajno drugačija, jer zapravo u prosjeku 85 posto utakmice provedu na nižem nivou potrošnje energije od ostatka momčadi. To je i logično zbog same prirode pozicije, ali ovih preostalih 15 posto podrazumijeva najintenzivnije trošenje od svih, pošto — za razliku od kolega golmana u drugim momčadskim sportovima — vaterpolski vratari moraju prvo poraziti mehaniku vode. Ovaj stereotip pak kaže da je visokim vratarima najbolje pucati visoko, jer su u načelu sporiji zbog krakatosti i nemaju tako istančanu brzinu reakcije.
Marko Bijač je rušenjem takvog stereotipa još jednom postao heroj hrvatske vaterpolske reprezentacije na putu do novog, velikog uspjeha.
Jučerašnjih osam obrana protiv Mađarske gotovo su kombinirana brojka obrana dvojice mađarskih golmana na suprotnoj strani; Márk Bányai i Viktor Gyapjas ukupno su ubilježili devet. Ali u toj novoj, sjajnoj Bijačevoj partiji trenutak utakmice svakako je ispao onaj onaj kad su Mađari u drugoj četvrtini imali napad s igračem više, održavajući susret u egalu.
Vince Varga odlično je proigrao imenjaka mu Vigvárija, a ovaj je s jedva dva metra imao hrvatski gol kao na pladnju. Vigvári je odradio školski, pucavši pod gredu Bijaču, inače visokom 201 centimetar, ali hrvatski se golman poput kondora izdignuo kakav metar iznad vode, pri čemu su ova spomenuta mjerenja o navedenih 15 posto bila vidljiva i golim okom, da bi onda umjetnički ‘ugasio’ stereotip trzajem i senzacionalnom obranom zicera, tehnikom kakve se ne bi posramili ni rukometni vratari.
Kad je Bijač u formi, onda je i vrhunski rezultat kudikamo izgledniji
Bijač je u moru jakih, rabijatnih faca koje su obilježje ove generacije svojom pojavom bliži kakvom dobrodušnom divu, pogotovo zato jer su mu od najranijih dana u bazenu govorili da je premršav za golmana. I kao da je od tada naumio pomicati svoje granice i opovrgavati skeptike.
U reprezentaciji je još od 2010.; tada je Hrvatska, također kao domaćin, osvojila i svoje prvo europsko zlato nakon dotadašnja dva izgubljena finala. Bijač je na pripremama za taj turnir stigao kao 20-godišnjak, da kao talentirani domaći vratar na dubrovačkom dijelu priprema popuni brojku. Tadašnji je izbornik Ratko Rudić odlučio da će na završnom turniru u Zagrebu riskirati presedanom i odigrati natjecanje sa samo jednim golmanom na rosteru, Josipom Pavićem; svejedno, Bijač ni s većom golmanskom rotacijom tada nije bio ozbiljna opcija, ali 13 godina kasnije odveo je Hrvatsku do (zasad) drugog uzastopnog europskog finala, a možda i do drugog uzastopnog zlata. I to po prvi put kao kapetan.
Kapetanski materijal
U tih 10 godina, koliko je prošlo od njegove prve bronce na Svjetskom prvenstvu u Barceloni, Bijač je stasao u ponajboljeg svjetskog golmana. U vitrini s momčadskim medaljama nanizao je kroz karijeru i niz individualnih nagrada, među kojima strši i mjesto u idealnoj postavi Olimpijskih igara, što je prisnažio titulom najboljeg europskog vaterpolista godinu dana kasnije.
Ali nije u međuvremenu cvalo cvijeće za Hrvatsku i za samog Bijača. Na prolongiranim Igrama u Tokiju 2021. Hrvatska je potpuno podbacila porazom u četvrtfinalu od Mađara, dok je na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti 2022. završila četvrta. Oba su turnira samom Bijaču bila uvelike za zaborav, ali tu je, osim smjene generacija, Bijač dobio i dodatni impuls u vidu Tonija Popadića kao zdrave konkurencije. Pogotovo zato jer su kao dvojica iz dubrovačkog Juga ponajbolji prijatelji i izvan sporta.
Ova selekcija je i stasala baš u toj Budimpešti, s novim igračima koji možda nisu umjetnici, ali su fajteri i kolektivci, radnici za cilj do zadnjeg trenutka. U tom se okruženju Bijač svojim igračkim umijećem i iskustvom prometnuo u vođu, pronašavši svoje pravo mjesto i zadatak. Na prošlom je Euru bio ključni igrač kad je reprezentacija obrambeno djelovala kudikamo ranjivije nego u aktualnom izdanju; posebno su tada pamtljive bile njegove partije protiv Grčke i Italije, baš kao što su sada u ključnim trenucima njegove obrane protiv iste te Grčke i, evo, Mađarske — bez obzira na njenu rasterećenu B selekciju na ovom turniru — trasirale put do novog finala.
U međuvremenu je Hrvatska na čijem je čelu u bazenu pokazala da je sazrijela u toj svojoj radničkoj ulozi i da je dodatno izbrusila taj pristup u ovim velikim knockout utakmicama.
Bijač je ipak opet priča za sebe, ne samo stilski. Sada će neki kazati da mu, baš kao što mu je onomad nedostajalo mesa na dugim kostima, za kapetansku ulogu nedostaje otresitosti i asertivnosti. Takav nonsens baziraju samo na kontrastu koji ima, vizualno i karakterno, u odnosu na neke druge pojedince u ovom sastavu. Bijač je na ovom turniru demantirao i to, igrajući prvi dio turnira virozan i na infuziji.
Izbornik Ivica Tucak mu je, možda opterećen i tom novom, formaliziranom ulogom, učinio medvjeđu uslugu forsirajući ga takvog pred njegovom publikom u Dubrovniku, pogotovo u onoj — na ovom turniru zasad jedinoj lošijoj — utakmici protiv Crnogoraca. No, njegova je želja bila jača i od bolesti, pogotovo ona da u matičnom bazenu, pred svojim Dubrovčanima, iznese još jednom svoj dio posla na putu do novog velikog rezultata.
Onih 15 posto ekstremne vratarske potrošnje i za vaterpolske uvjete podrazumijeva igrača u naponu forme. Bijač prvo nijednom riječju nije uopće doveo u pitanje svoje fizičko stanje koje je bilo daleko od idealnog, a njegova je kvaliteta tolika da se tek u toj jednoj, posljednjoj utakmici grupne faze dalo naslutiti da nešto nije u redu. U tom se i ocrtava njegova individualna kvaliteta, ali i kapetanski materijal.
On sam kao najteži poraz u reprezentativnoj karijeri ističe izgubljeno finale protiv Srbije na Olimpijskim igrama, što je jedino reprezentativno zlato koje mu u karijeri nedostaje. No, ovaj turnir, kako god završio za Bijača i ekipu, pokazuje da baš ovog ljeta u Parizu ima priliku to nadoknaditi. On nije propustio niti jedno veliko natjecanje s reprezentacijom otkako je upao u njen krug: i kad je Bijač u formi, a dobri div ove reprezentacije će dati sve od sebe da bude, onda je i vrhunski rezultat kudikamo izgledniji.
