Osim u onim rijetkim prigodama kad sunce ne boja fasade kuća u Bologni, na prvi pogled vam bude jasno zbog čega grad nosi nadimak La Rossa. Njen stari dio, omeđen s 12 porti, odnosno kapija, natkriljen prepoznatljivim srednjovjekovnim tornjevima, praktički je cijeli izgrađen od crvene cigle. Iako se ta simbolika pretočila iz vizualnog u političko još otkako je grad po završetku Prvog svjetskog rata postao jedan od epicentara dvogodišnjeg ustanka Biennio Rosso, a onda i kroz aktivne borbe protiv fašističke vlasti tijekom Drugog svjetskog rata. Tradicija pobunjeničkog duha nije stala isključivo u taj ‘crveni’ period; Bologna je svoju povijest buni gradila temeljito još od 13. stoljeća i početka unutarnjih borbi za prevlast u gradu, s pretendentima od obitelji Visconti pa do raznih drugih papinskih izaslanika.
Jedan od bolonjskih ustanaka bio je neobičan, lišen borbe za prevlast ili pak one klasne. On se, za promjenu, nije odvijao pod nekom od čuvenih gradskih portica ili pod Neptunovim kipom na Piazzi Maggiore, također poznatom i kao “dom talijanskih pobuna”. Ovaj lanjski održan je u Via Casteldebole, daleko od starog centra; ondje, na ogradi treninga kampa koji koristi Bologna FC 1909, hrpa navijača izvjesila je poruku na engleskom jeziku: “predsjedniče, dovraga, gdje ste vi?!”.
Bila je to posljedica odluke da klupska uprava, na čelu s kanadskim vlasnikom talijanskih korijena Joeyjem Saputom, uruči otkaz treneru Siniši Mihajloviću.
Mihajlović je svoj prvi — a pokazat će se, nažalost, i taj posljednji — trenerski posao imao upravo u Bologni i bio je omiljena figura među tamošnjim tifosima. U njegovu drugom mandatu momčad je od kandidata za ispadanje stigla praktički na prag plasmana u europska natjecanja. Mihina privrženost bila je recipročna; kaa je saznao za svoju tešku bolest, odbio je odstupiti s klupe, a navijači su mu se odužili kao i grad, čiji je postao počasni građanin. Pohodili su baziliku San Luca i molili za njegovo zdravlje, dok su igrači u periodu dok je ipak morao biti udaljen od ekipe kako bi primao terapiju pobjede dolazili proslaviti ispod bolničkog prozora bolnice Sant’Orsola.
Motta je dočekan na barikadama, prvo ismijan, a onda i izvrijeđan. Sad stoji s navijačkom sljedbom iza sebe, kao predvodnik novog bolonjskog ustanka
Ali nogomet je nogomet: koliko romantičan, toliko i neumoljiv. Kad je Bologna lani uzela tek tri boda iz prvih pet kola, klub je zaključio da je promjena nužna, pa makar i po cijenu otkaza čovjeku koji je ostao uz momčad i na svojoj samrtnoj postelji. Onaj tko je dolazio iza njega nije samo imao imperativ rezultatskog napretka, već je trebao nadomjestiti i figuru koju je Mihajlović formirao u očima tog teškog i lako zapaljivog grada.
Kanađani su odlučili da nisu još dovoljno raspizdili tifose, pa su u to vruće sedlo ubacili Thiaga Mottu.
Formacija 2-7-2
Motta, jasno, nije nepoznat talijanskoj javnosti. Iako je odrastao u Brazilu, pa čak i odigrao dvije utakmice za brazilsku reprezentaciju, naknadno je zemlju svojih pradjedova odabrao kao onu koju će predstavljati na međunarodnoj sceni. S Italijom je osvojio srebro na Euru 2012., dok je na klupskom nivou najveći uspjeh postigao famoznog triplettom s Interom 2010. No, njegov mladi trenerski opus bio je dvojben; nakon što je paralelno vodio juniore Paris Saint-Germaina i stjecao Pro licencu u Covercianu, Motta je imao nemušte epizode u Genoi — u kojoj je izdržao svega dva mjeseca na klupi — dok je u Speziji imao itekako turbulentan početak, da bi na kraju prije razlaza na kraju sezone ipak uspio spasiti ekipu od ispadanja iz Serie A.
Ali više od rezultata pratio ga je glas ‘prepametnog’, pogotovo nakon sad već naširoko poznatog intervjua koji je 2018. dao za La Gazzettu dello Sport.
Tema je bila njegova tranzicija u trenerske vode i ideja igre koju bi volio provesti u djelo. Iako je te svoje najveće igračke uspjehe doživio pod Joséom Mourinhom, Mottin je korijen u esenciji cruijffovski; on se djelomično vodi kao produkt La Masije, u koju je stigao sa nepunih 17 godina iz brazilskog Juventusa. U tom smjeru se i kretao razgovor, u kojem je naglasio kako želi igrati usko, kontrolirati posjed i forsirati puno kretanja bez lopte kako bi igrači imali više opcija.
“Ne volim nogomet gledati kroz brojke na terenu jer one često varaju”, objasnio je. “Nekad možete biti superofenzivni u formaciji 5-3-2 ili defenzivni u 4-3-3. Nedavno sam igrao utakmicu u kojoj su mi bekovi igrali na poziciji devetke i desetke; možemo li to nazvati formacijom 2-7-2? Jer za mene je napadač prvi branič, a vratar prvi napadač, njega smatram jednim od te sedmorice igrača u sredini polja.”
I prije nego što je uopće mogao dodatno pojasniti nešto za što je pomislio da je tek usputna interpretacija sasvim plauzibilne teorije, naslovnice su vrištale o luđaku koji želi igrati nekakav bizarni, hipernapadački nogomet.
U osnovi je zapravo govorio o sustavu koji uključuje i vratara i napadača kao integralne figure igre u posjedu lopte, s tih ‘sedam’ postavljenih iz vertikalne perspektive usko u sredini terena. Ali ljudima i medijima je lakše stvari interpretirati histerično i parcijalno, pogotovo ako riječi treba malo dublje secirati. Upravo zato su Bolognini navijači, ionako revoltirani zbog hladnog odnosa kanadskih vlasnika prema gorućim klupskim pitanjima, bili dodatno skeptični oko Mottina ustoličenja u delikatnom trenutku. Filozofija bez pokrića nikad nije prolazila u tom uličnom gradu.
Situacija je postala i gora kad je Motta odmah po dolasku krenuo u smjeru rekonstruiranja momčadi u smjeru svoje fluidne varijante s četvoricom u zadnjoj liniji, iako je pod Mihalovićem ona bila kadrovirana i uigravana u varijantama s trojicom.
Najava boljih dana
U prve četiri utakmice s Mottom na klupi Bologna je ubilježila tri poraza i tek jedan mršavi remi protiv davljeničke Sampdorije, s osam primljenih i tri postignuta gola. Navijači su bili izvan sebe, pogotovo kad je u tom spašavanju boda protiv Sampdorije izvadio najboljeg strijelca Marka Arnautovića i na teren poslao mladog i neiskusnog Joshuu Zirkzeea. Jedini konkretni uzvici s tribina, u moru zvižduka i negodovanja, bili su pozdravi Mihajloviću u Sant’Orsoli.
“Siniša je dio Bolognine povijesti”, odgovarao je Motta na uvrede poslije te utakmice, poručujući navijačima da “imaju pravo na njih”. “Imam ogromni respekt prema njemu i ovo je trenutak u kojem se trebamo držati svi zajedno i izvući sve iz sebe da izađemo iz ove situacije kroz duh i kvalitetu”.
Očito je u tome uspio, barem što se svlačionice tiče. Već u sljedećoj utakmici, u gostima kod kasnijeg šampiona Napolija, Mottina je Bologna izgledala kudikamo suvislije unatoč porazu 3:2. A onda je, s minimalnom domaćom kup pobjedom nad Cagliarijem, krenuo i iznenađujući niz od pet pobjeda u šest utakmica do pauze zbog Svjetskog prvenstva. Istina, Bologni je u tom trenutku bio naklonjen i raspored, a i ta je jedna izgubljena utakmica završila uvjerljivim porazom 6:1 u gostima kod Intera. Bio je to podsjetnik na činjenicu da je nova Bologna itekako još priča u povojima, ali je bila najava boljih dana.
Dulja zimska pauza i izostanak većeg broja reprezentativaca koji putuju na Svjetsko prvenstvo značili su i to da Motta ima više vremena raditi s ekipom i privikavati je dodatno na svoju ‘kompleksnu’ viziju. Dodatno fascinira i to da trener tijekom lanjske pauze nije posegnuo za kadrovskim remontom — doveo je tek Grka Georgiosa Kyriakopoulosa iz Sassuola, i to na posudbu — već se fokusirao praktički isključivo na izvlačenje maksimuma iz postojećeg kadra. Lewis Ferguson, mladi veznjak koji je pod Mihajlovićem stigao iz škotskog Aberdeena, pod Mottom je za nepunih godinu dana postao ponajbolji igrač Serie A baš u pogledu pokrivanja terena i odrađenih sprintova po utakmici. Isto tako, njegova pozicija je fluidna; igrao je oba krila, centralnog veznog, pa čak i drugog napadača.
Kada su ga britanski mediji upitali za tajnu, odgovor je zvučao izrazito poznato. “U modernom nogometu, ako ne trčite, ne pobjeđujete”, rekao je. “Kad imamo loptu, vratar nam je prvi napadač. A kad nemamo, napadač nam je prvi branič”.
Na kraju godine
I skok nije samo u tim individualnim performansama; prava je poanta baš u tome što je Bologna pod Mottom postala pravi mali ideal njegove kolektivne, fluidne napadačke igre u oba smjera. Osim što su na samo tri boda od trećeplasiranog Milana s dva poraza u 17 kola, njegovi su crveno-plavi i ovosezonska treća najbolja obrana lige, sa samo 12 primljenih golova. Takav učinak grade i kroz podatak da su na diobi najbolje momčadi lige po pitanju uspješnih duela u sredini terena, kao i druga momčad po ukupnom broju duela u Serie A. Ujedno su i treća momčad po broju dodavanja iza Napolija i Intera, i peta po postotku posjeda lopte.
Kalendarska godina lani je završila na ukupno devet pobjeda u 34 odigrane utakmice, od čega je pet donio Motta, kao i s negativnom gol razlikom. Ovu, punu godinu pod Mottom Bologna privodi kraju — ne računajući, jasno, još subotnju utakmicu s Udineseom — s čak 17 pobjeda u 40 susreta, uz samo osam poraza. Zabila je 18 golova više nego što je primila (54:36), a osvojila ukupno samo 10 osvojenih bodova manje od aktualnog prvaka Napolija (66 naspram 76). Bologni u leđa gledaju i Roma, i Atalanta, koje vode Mottini stari mentori Mourinho i Gian Piero Gasperini.
U buntovnoj Bologni, onaj tko na silu krene preuzimati vlast obično završi loše, pogotovo ako u startu nije bio dobrodošao. Motta je dočekan na barikadama, prvo ismijan, a onda i izvrijeđan. Ali možda je baš u takvom vrućem gradu s tradicijom bunta njegov buntovni pogled na igru bio predodređen konačno zaživjeti.
Sad Motta stoji na jednoj od gradskih kapija s navijačkom sljedbom iza sebe, kao predvodnik novog bolonjskog ustanka. Iza tih kapija ni sad, baš kao ni tijekom duge gradske povijesti, niti jednom suparniku nije ugodno kročiti.
