Ne tako davno podgorička je Budućnost bila apsolutni hit u regionalnoj košarci, a svega nekoliko godina kasnije najveći crnogorski klub proživljava najteže dane u svojoj novijoj povijesti. Štoviše, mnogi će reći da je dotaknuo dno. Jer ono što se trenutno događa Podgoričanima predstavlja groteskni fenomen ne samo u regionalnoj košarci, nego vjerojatno i u čitavom svijetu sporta.
Naime, Budućnost već treću sezonu zaredom ima svoju podružnicu u ABA ligi, na što je stekla pravo nakon što je Studentski centar u svom premijernom nastupu suvereno osvojio Dvabu. Moram priznati da mi to nipošto nije dobro sjelo zato što smatram da je još jedna filijala ono što ABA ligi najmanje treba — em zbog neizbježnog propuha na tribinama, a pogotovo zbog daljnjeg narušavanja regularnosti natjecanja.
Međutim, ako su u klupskoj Upravi i računali na to da će se međusobni dvoboji odigravati u bratskoj slozi kao što je to slučaj s nebrojenim ‘klupskim derbijima’ Crvene zvezde i FMP-a u kojima je ishod ama baš uvijek isti, na sveopće iznenađenje pokazalo se da se podgorički mlađi brat nimalo ne usteže od toga da ugrize ruku koja ga hrani kad god mu se ukaže prilika, što se, pak, događa nevjerojatno često. U dosadašnjih šest utakmica u okviru regionalnih natjecanja njihov međusobni omjer je poravnat, s tim da se ove sezone Budućnost, na zaprepaštenje čelništva i ogorčenje navijača, polako pretvara u mušteriju svog razvojnog tima, a posljedično i u predmet poruge u široj košarkaškoj zajednici.
Prvi šok dogodio se u polufinalu ABA Superkupa koji se odigravao baš u Podgorici — Studentski centar pod vodstvom slovenskog stručnjaka Andreja Žakelja u tvrdoj je utakmici Budućnost, koju je tada vodio domaći strateg Petar Mijović, limitirao na samo 63 poena i plasirao se u finale s Partizanom te potom senzacionalno osvojio trofej.
Oni nisu gladni uspjeha, nego su u Moraču jednostavno došli odrađivati posao bez previše stresa
Budućnost je tako u sezonu krenula bolnim šamarom i s gomilom upitnika u zraku, ali je ipak uspjela iskoristiti lakši raspored u ABA ligi (u prvih pet kola četiri domaćinstva) kako bi nakratko čak samostalno zasjela na vrh ljestvice. Međutim, dojam na terenu bio je neuvjerljiv, kao i rezultat u Eurokupu, stoga je Mijović podnio ostavku da bi na njegovo mjesto zasjeo upravo Žakelj, koji je u dvogodišnjem radu na SC-ovoj klupi zaradio samo pohvale.
Čovjek bi očekivao da njegov angažman može imati samo blagotvoran učinak na timsku igru Plavih, ali pokazalo se da je ova momčad toliko trula iznutra da joj ne može pomoći ništa osim temeljite rekonstrukcije kadra. U proteklih mjesec dana Budućnost je počela nizati poraze i u ABA ligi te posljedično kliziti niz ljestvicu, a kulminacija užasa dogodila se prošlog vikenda u novom gradskom derbiju u kojem je Studentski centar, pod novim slovenskim trenerom Dejanom Jakarom, autoritativno promarširao do nove pobjede (94:82).
Legija stranaca
To je dovelo do eskalacije nezadovoljstva koje je dugo bujalo kod podgoričkih Varvara. Navijači su, naime, većim dijelom susreta pružali podršku igračima Budućnosti, ali nakon što je u posljednjoj četvrtini postalo očigledno da će njihovi miljenici dobiti još jednu ponižavajuću lekciju od razvojne ekipe, počeli su im brutalno zviždati, da bi se naposljetku nekolicina najradikalnijih navijača u naletu bijesa probila kroz kordon osiguranja, utrčala na teren, a potom i u svlačionicu.
“Ovakav pristup kakav je imala moja ekipa ja u životu nisam vidio”, rekao je nakon utakmice Žakelj, pa zgroženo pojasnio: “Ne radi se tu o sustavu ili taktici, nego o izostanku želje, volje i borbe kod profesionalnih igrača.”
Nešto krivice za poraz pripada, doduše, i treneru, ali ovakve riječi ipak nisu tek podlo prebacivanje odgovornosti na leđa igrača. Žakelj je naprosto ostao bez ideje kako da dopre do njih, stoga je svoje nezadovoljstvo odlučio iskazati brutalnom iskrenošću. Vrijeme će pokazati hoće li to uroditi plodom ili, pak, samo pokidati ionako labave spone između trenera i momčadi. No, nedvojbeno je da se upravo u selekciji momčadi mogu pronaći uzroci slabe motivacije i beskrvnih izvedbi.
Ova je ekipa, naime, potpuno drugačije sastavljena u usporedbi sa šampionskim Plavima iz 2018.
Tada je Budućnost do senzacionalnog trijumfa nad euroligaškom Crvenom zvezdom došla na krilima bekovskog dvojca Nemanja Gordić & Nikola Ivanović, koji je imao aktivnu podršku brojnih domaćih igrača (Danilo Nikolić, Petar Popović, Zoran Nikolić, Filip Barović, Suad Šehović, Sead Šehović, Aleksa Ilić, Milić Starovlah), kao i terceta Amerikanaca (Kyle Gibson, Justin Doellman i Kyle Landry). Dakle, bila je to momčad kovana od čvrste domaće jezgre i šačice stranaca neophodnih za podizanje kvalitete; odnosno, radilo se po prokušanom receptu za slaganje ambiciozne ekipe koja će biti u stanju stvoriti sinergiju s tribinama.
A sad pogledajmo na što sliči današnja Budućnost: Žakelj na raspolaganju ima legiju stranaca s nekolicinom domaćih aduta, od kojih dobar dio ima tek kozmetičku funkciju. Brandon Paul, Yoan Makoundou, Fletcher Magee, Marvin Jones, JaCorey Williams, McKinley Wright IV, Colbey Ross, Yogi Ferrell. Ako nećemo računati srpskog veterana Marka Jagodića Kuridžu, to je osam stranaca koji su iznijeli dosadašnji tijek sezone i činili apsolutnu većinu u rotaciji.
Potpisan je još i Allerik Freeman koji zbog ozljede nije ni zaigrao, dok je Podgoricu nakon Superkupa ekspresno napustio Cameron Reynolds, a nedavno i Ross. ‘Uljeze’ u ekipi predstavljaju samo Petar Popović, relikt iz šampionske generacije, te Vladimir Mihailović, za kojeg se može reći da nakon raspašoj sezone u Mornaru i igra košarku u stilu tipičnog Amerikanca. Samo njih dvojica imaju značajniju ulogu i minutažu, dok su mlađi Andrija Slavković, Andrija Grbović i Ilić u drugom/trećem planu, barem je tako bilo u jesenskom dijelu prvenstva.
Krpanje u hodu
Nije riječ o tome da je Budućnost angažirala hrpetinu anonimnih Amerikanaca tek pristiglih iz sveučilišne košarke; dapače, redom su to respektabilna imena sa zvučnim bivšim poslodavcima, mada slabo poznata široj publici. No, ključno je to što među njima nema niti jedna ekstra-klasa, dok su svi zajedno okupirali svlačionicu i nametnuli atmosferu kakva više priliči uredskom poslu u multinacionalnoj korporaciji. Oni nisu gladni uspjeha, nego su u Moraču jednostavno došli odrađivati posao bez previše stresa, a nitko im nije bio kadar objasniti da Budućnost nije sredina gdje će se takav pristup tolerirati — starosjedilaca skoro da nije ni ostalo, dok bivši trener očito nije posjedovao dovoljno jak autoritet.
Žakelj je, pak, očigledno digao ruke od asertivnog pristupa i odlučio napraviti rezove, odnosno radikalno promijeniti demografsku sliku ekipe.
Prvo je obilno povećao minutažu Slavkoviću, potom prekrižio Rossa, a naposljetku angažirao Nikolu Tanaskovića iz Igokee te vratio Kenana Kamenjaša iz SC-a, stoga je Budućnost u utakmici s Clujom u sklopu Eurokupa zaigrala sa samo četvoricom Amerikanca (Paul, Wright, Jones i Ferrell) te s petoricom igrača iz regije (Popović, Mihailović, Slavković, Kamenjaš i Tanasković). To je polučilo stanoviti efekt u energetsko/motivacijskom kontekstu, ali pojavio se problem neuigranosti, stoga je nabrzaka reformirana momčad prosula 15-ak razlike i upisala još jedan domaći poraz, a treba imati u vidu da joj predstoji težak raspored u oba natjecanja, počevši sa subotnjim gostovanjem kod zahuktalog Zadra (u ABA-i je na omjeru 8:5 i na petom mjestu, a u skupini Eurokupa 5:8 na sedmom).
Očito je da je klupsku Upravu uhvatila panika nakon što je shvaćeno kakva je lakrdija učinjena, pa sada nasilu pokušava okrenuti momentum gomilom akvizicija i raskida. U sličnim situacijama navijači obično zavape za totalnim resetom i stvaranjem momčadi mladih talenata koji će “ginuti za dres”, ali u ovom slučaju ta momčad nije fiktivna, nego itekako stvarna i već se nalazi na klupskoj platnoj listi, samo što nastupa pod imenom Studentski centar.
U situaciji u kojoj Budućnost nema dovoljno novca da ozbiljno ugrozi megalomanske beogradske euroligaše, navijači zasigurno ne bi imali ništa protiv toga da se okupila jeftinija ekipa, ali s jakim domaćim štihom i gladna dokazivanja, pa makar i po cijenu odricanja od poslovično visokih ambicija. Na kraju se ispostavilo da i ovako od tih ambicija neće biti ništa — ni u Eurokupu, a pogotovo ne u ABA ligi.
Sad zamislite da su uoči početka sezone u Budućnosti odustali od okupljanja legije stranaca i financiranja razvojne momčadi, odnosno da su pokupili talentiranu jezgru iz SC-a i pridodali je malobrojnim domaćim igračima u kadru, a umjesto dovođenja spomenutih osam nimalo posebnih stranaca taj novac potrošili na angažman jednog ili dvojice kapitalaca s ozbiljnijim euroligaškim iskustvom. Teško da bi rezultat bio slabiji, dapače, a tribine bi neumitno srasle s ekipom umjesto da je ispraćaju salvama zvižduka.
No, sad je kasno za takva promišljanja. Pokušava se napraviti krpanje u hodu, ali to će prije oslabiti Studentski centar nego što će pomoći Plavima. Kuća se gradi iz temelja, a temelji ove Budućnosti odviše su truli.
