Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Cibalia: O novim počecima

Umjesto čestitke za 100 godina kluba

Zadnja izmjena: 21. svibnja 2019. Davor Javorovic/PIXSELL

Sredina je srpnja 2018. i na stadionu HNK Cibalia u Vinkovcima je, kao i diljem zemlje, vrijeme za prozivku igrača uoči početka nove sezone. Međutim, na tom travnjaku, na kojem se samo tri mjeseca ranije odigralo finale Kupa između Dinama i Hajduka, igrača nema. Uoči početka priprema klub u zapisniku nije imao prijavljenog niti jednog jedinog igrača, a da termin prozivke ne bude očigledan fijasko pobrinuli su se navijači, Ultrasi. Oni su prije prosvjedne šetnje gradom svratili do stadiona kao rijetki koji su, uz trenera Davora Rupnika, ostali uz klub. Simbolično su se na tom prvom treningu protegnuli i rastrčali, a iznad njih je na tribini stajala poruka: “Kad raziđe se dim, kad nestane k’o pjena, podić’ ćemo Cibaliju za sva vremena”.

Pritisnut dugovima, klub se po poznatoj domaćoj proceduri stropoštao do trećeligaškog ranga i došao na prag stečaja. Ostao je bez vodstva, igrača, a na kraju i trenera: Rupnik je, ne može mu nitko to zamjeriti, odlučio kako sam ne može, pa je i on desetak dana nakon tog navijačkog performansa digao sidro. Od svih su, dakle, uz posrnuli klub na kraju ostali samo navijači i prijedlogom otvaranja stečajnog postupka kao alternative životarenju u amaterskom okruženju nazirao se i konačni kraj puta za Cibaliju, i to na pragu njenog 100. rođendana.

Srećom, Stara dama još je s nama.

Cibalia je sada tehnički živa, ali ne mora nužno značiti da ima budućnost

Prije 10 dana su ti isti Ultrasi zapalili vinkovačke ulice pjesmom i bakljadom, slaveći veliki jubilej svog kluba koji je s četom igrača doslovno pokupljenih s lokalnih igrališta prošlog vikenda i matematički potvrdio titulu prvaka Treće HNL Istok. Nakon što se u ljeto 2017. spasio ispadanja iz Prve HNL u doigravanju protiv Gorice slavilo se pet dana, iako je tadašnji predsjednik, Miroslav Gagro, izjavio kako se “možda i nije trebalo”. Izvan trenutnog konteksta i Gagrine odgovornosti čovjek se čak može s njim složiti, jer je Cibalia kao klub zaslužila puno više od ekstaze uslijed pukog preživljavanja. Kontekst je i taj da svaki novi dan koji Cibalia doživi na nogama predstavlja razlog za zadovoljstvo, ali perspektiva u toj sramežljivoj slavljeničkoj atmosferi ostaje ista kao i te 2017.

Neizvjesna, teška, stresna.

“Treba dotaknuti dno prije nego krene nabolje”

Koliko je Cibalia danas odbačena i zaboravljena najbolje govori i to da je njen veliki jubilej tek letimično spomenut u nekolicini medija, i to većinom lokalnih. Ljudi u Vinkovcima će, onako defetistički, kazati da za Cibaliju danas mare više ljudi iz drugih dijelova zemlje, koji se romantično nadaju da će ponovno gledati kako neki novi Tomislav Pavličić — “vinkovački Juninho”, kako su mu tepali — svojim ‘bombama’ iz slobodnjaka rušiti Dinamo, Hajduk, Rijeku ili Osijek. Kada izostanu i te neizbježne reminiscencije na neka prošla, sretnija vremena, onda se zapravo vidi koliko je teška sudbina otpisanih.

Mogao bi ovaj tekst biti ispravak te nepravde, u kojem se potiskuje siva realnost pričama iz slavne prošlosti. Poput priča o Miji ‘Bombarderu’ Adžiću i njegovih preko 200 golova za klub, velikoj predsjedničkoj eri Mike Blažanina i dobrom starom vinkovačkom Dinamu s Ottom Barićem i Sulejmanom Halilovićem, koji su s ostatkom družine redovito mrsili račune Velikoj četvorci jugoslavenskog nogometa. Ili o modernoj eri kluba, koja uključuje pune 22 sezone u prvoligaškom društvu (po čemu je pri vrhu, odmah ispod također posrnulog NK Zagreba), čuvenom slavonskom finalu Kupa 1999. i nizu kultnih igrača HNL-a koji su od Cibalijina stadiona napravili utvrdu u kojoj se nisu samo prosipali bodovi, već i gubila prvenstva. Ljudi vole tople i optimistične priče i obećanja koja zvuče dobro, ali upravo su ona predugo prodavana vinkovačkim navijačima sve dok se iza fasade nije ogoljela trula konstrukcija koja se lani i konačno urušila do temelja.

To je i problem posveta tijekom svečanih dana, jer pogotovo u Hrvatskoj takvi dani zamaskiraju ona ostala 364 prožeta mukom i borbom za preživljavanje. Ništa drugačije nije ni u Cibaliji danas, koja se pod trenerom Petrom Tomićem i tom sklepanom ekipom probijala kroz seoske utakmice i preko momčadi za koje je stadion u Vinkovcima zapravo Wembley.

“Valjda to tako mora biti u životu”, pričao je Tomić uoči početka ove sezone. “Treba dotaknuti dno prije nego krene nabolje”.

Godine laži i obmana dovele su klub na prag raspuštanja, s generacijama igrača koje su igrale pod dugovanjem i odgađale propast boreći se za grb i čast, u izostanku bilo čega drugog. Lista odgovornih je poduža u onoj klasičnoj sprezi politike i mutnih poslova, ali najtužnije u cijeloj toj kronici propasti je izgubljeno povjerenje ljudi i navijača, onih koji su do zadnjeg vjerovali da situacija ipak nije toliko loša i da će se crni scenarij izbjeći.

Časno po slavonskim selima

On se donekle izbjegao — ili samo odgodio — pod nadzorom Mijata Kurtušića, direktora vinkovačkog Poleta, koji je ove sezone dobio najnepopularniju poziciju u Vinkovcima: onu vršitelja dužnosti Cibalijina predsjednika. Izvojevao se spasonosni kredit kojim su se servisirala ona najveća dugovanja, a troškovi ‘kolodvorske’ momčadi, koja se okrunila naslovom trećeligaškog prvaka, nisu dodatno opteretili budžet. No omča je tek donekle olabavljena, jer se i dalje barata brojkama od oko dva milijuna eura duga, a tu je i predstečaj koji treba redovito servisirati. Kurtušić je isto tako tek privremeno rješenje, s najavom kako je svoj posao manje-više odradio, pa tu priča ponovno dolazi na svoj početak.

No u tome i jest stvar s tim novim ‘počecima’; u ovom obliku oni i dalje predstavljaju upitno životarenje — jer dok je klub i dalje ovisan o onima koji su ga i doveli do ove situacije, naivno je očekivati da će se stvari preko noći promijeniti. Realnost je da Cibaliji trebaju barem dvije ili tri sezone drugoligaške stabilizacije na svim razinama, ali tu se onda postavlja možda i neobično pitanje: što ako slavni dani ponovno dođu? Jer u našem sokaku stvari funkcioniraju tako da kada lešinari oglođu strvinu, uglavnom tek odu na granu čekati iz prikrajka dok ne nanjuše svježe meso. Utoliko su i te priče o novim počecima naših klubova tek dvosjekli mač koji na kraju postane novi početak samo za stare metode pljačkanja i pustošenja.

Lako je bilo napustiti Cibaliju kada je dotaknula dno i kada su od nje digli ruke svi osim one najvjernije šačice Ultrasa, koji su pod egidom “zadnja na tablici, prva u srcu” hodali časno i po slavonskim selima, ali mnoga poznata lica bi se sasvim sigurno ponovno ukazala ako bi za to postojao legitimni interes s njihove strane. Cibalia je sada tehnički živa, ali ne mora nužno značiti da ima budućnost.

Prvi korak ka pravom, samostalnom životu je konačno trganje iz ralja politike, koja je još uvijek većinski vlasnik kluba i koja je nadgledala slobodni pad dok su pojedinci od toga imali korist. Pod njima je Cibalia odavno iskusila život u ovom amaterskom okruženju, jer se to ogledalo kroz upravljanje klubom preko političkih namjesnika i njihovih pulena. To je provjerena i stoput viđena metoda u kojoj dokazano nesposobni ljudi istovremeno odvraćaju neka nova lica spremna ponuditi nova i drugačija rješenja za klub: oni koji se i pojave, vrlo brzo odustanu.

Cibalia ne zaslužuje život u prošlosti

Preklani su tako Mario Stanić, Boris Živković i Goran Vlaović bili ti koji su dovukli navodne zainteresirane ulagače iz Velike Britanije, ali je sve propalo pošto nisu mogli na uvid dobiti ni potpuna financijska izvješća, što je preduvjet bilo kakvom ozbiljnom razgovoru. Oni su pritom bili tek jedna od brojnih delegacija koja se iz Vinkovaca vraćala zbunjena i neobavljenog posla.A kad u računicu uđe i činjenica da u jednako opustošenoj Slavoniji generalno obitava sve manje ljudi koji uopće mogu intenzivno raditi na boljitku jednog nogometnog kluba, onda perspektiva postaje još bljeđa.

No, daleko od toga da od Cibalije treba odustati.

Upravo je ova sezona, u kojoj je dotaknuto dno, najbolje pokazala zbog čega se i dalje treba boriti za čistu i zdravu budućnost kluba. Ako opustošeni klub iz opustošene regije i u ovakvoj situaciji ima vjernu navijačku bazu kojoj je, ma koliko bila razočarana i izdana, još uvijek dovoljno stalo da za njega prosvjeduje i da ga vjerno bodri po niželigaškim pašnjacima, onda nema nikakvog opravdanja da njihova priča ne vidi bolje dane.

Uostalom, mogli su i oni dignuti ruke s pričom o boljim danima, uvjereni kako se oni nikada neće vratiti, ali u tome i leži poanta priče o Cibaliji danas. Da, mogla je ovo biti romantična priča o Adžiću, Blažaninu i Haliloviću; pa i o Josipu Milardoviću, Mladenu Bartoloviću ili pak trećem mjestu u Prvoj HNL prije ne tako davnih devet godina. Cibalia, međutim, ne zaslužuje život u prošlosti, jer je ona kao institucija dovoljno velika da se može suočiti i sa ovakvom sadašnjošću. U tom suočavanju leži i njena najveća nada za pravi novi početak.

Ne propusti top članke