To znači da je aktualni talijanski reprezentativac prije četiri godine igrao u trećeligaškoj konkurenciji, a nije bio baš toliko mlad. Kad je nastupao za Bari bile su mu pune 22 godine i još nije bio okusio niti drugoligaški nogomet. Ipak, Napoli je bio zadovoljan napretkom koji je Folorunsho napravio pa ga je pozvao na pripreme, a onda ga je poslao u Serie B, gdje je igrao za Regginu. Iduće je sezone ponovo nastupao u istom razredu za Pordenone, pa još jednom za Bari, a onda ga Napoli ove sezone dao na posudbu u Veronu.

Folorunsho je tek 19. kolovoza ove godine debitirao u Serie A. Bilo mu je već skoro 26 punih godina i činilo se da je došao do vrhunca svoje karijere. Probio se iz Serie C do najvišeg razreda talijanskog nogometa, ugovor s Napolijem mu je isticao, ali je dobio priliku osigurati produžetak prvoligaškog sna. No, odigrao tako dobar prvi dio sezone da ga je Spaletti samo sedam mjeseci nakon prvoligaškog debija stavio na popis talijanske reprezentacije i s njim ozbiljno računa za Europsko prvenstvo.

Takvih igrača Italija više nema i obilazni put kojim je Folorunsho došao do Serie A odveo ga je do reprezentacije, a možda i do bitne uloge na Europskom prvenstvu

Karijera se razvijala prilično sporo, jer Folorunsho dugo vremena nije imao menadžera. Današnji Lazijev sportski direktor Angelo Mariano Fabiani prije je radio kao koordinator za omladinsku školu i dobro pamti sastanke s izbornicima U17 i U19 reprezentacija koji nisu mislili da je Folorunsho materijal za nacionalne selekcije. Fabiani je u razgovoru za DAZN hvalio njegov potencijal i isticao da su iz Lazijeve škole u reprezentacije pozivani slabiji igrači od Folorunsha, a upravo je njegov primjer iskoristio da bi prezentirao svoju viziju kako se talijanski nogomet u omladinskim kategorijama mora promijeniti.

Ključna stvar, prema Fabianiju, bila je ponovo raditi kroz regionalne kampove u kojima će najbolji trenirati s najboljima i ne dopustiti okupljanja samo u reprezentativnim pauzama kad igrači dolaze na već utabane pozicije, a većinu tih pozicija su utabali menadžeri u izravnom kontaktu s izbornicima ili preko medija u kojima se hvali statistika u Primaveri.

Rigidnost koja je izbrisala desetke

U takvom okruženju Folorunsho nije imao šanse. Njegovi su imigranti iz Nigerije, radili su poslove koji nisu omogućavali da ulažu u menadžere i agente koji bi se bavili mladim Michaelom, tako da je karijera prepuštena nekakvom svom prirodnom putu. No, rijetki su mladi igrači koji se u Italiji razvijaju prirodnim putem. Gotovo da ih i nema. Evo, i Fabianiju su puna usta toga kako Folorunsho nikada nije dobio priliku ni u jednoj mladoj selekciji, a on je prvi potpisao da mu neće produžiti ugovor i pustio ga je u Serie C. Ondje se snašao preko Francaville, a onda i svih posudba na koje ga je Napoli slao.

Folorunsho je uspio jer se borio protiv svega.

Nije dopustio da ga stalne selidbe obeshrabre, koristio je svaku šansu koju je dobio i pokazivao karakter koji je bilo nemoguće slomiti. Odlučio je uspjeti u nogometu i bio je spreman raditi koliko god je potrebno da ostvari svoj cilj. Na kraju je uspio. Spaletti ga je pozvao u reprezentaciju, a to nije loš uspjeh za igrača koji je više puta bio odbačen i koji je došao do vrha bez obzira na sve prepreke koje su mu se našle na putu. Međutim, pitanje je što je to što izbornik vidi u Folorunshu, a da drugi nisu vidjeli.

Za početak, vidi dobrog igrača. On je najbolji Veronin strijelac, drugi po broju udaraca i četvrti po broju driblinga. Ali još važnije je to što Spaletti u Folorunshu vidi potencijalno taktičko rješenje. Talijanski izbornik je prije puta u Ameriku najavio da planira iskoristiti zadnje reprezentativno okupljanje prije Europskog prvenstva kako bi isprobao formaciju 3-4-2-1 umjesto klasičnih 4-3-3 koje Italija već neko vrijeme igra. A 3-4-2-1 nudi mjesto za dvojicu igrača iza napadača.

U suštini, Spaletti se odlučio testirati Folorunsha jer je trequartista.

Pozicija po kojoj je Italija nekad bila poznata praktički je nestala. Kad je Mario Stanić u Neuspjehu prvaka ugostio Dejana Savićevića, dobar dio emisije otišao je na objašnjavanje kako je talijanski nogomet svojom rigidnošću izbrisao klasične desetke i kako više neki novi Francesco Totti ili Alessandro Del Piero ne mogu proći filter juniora i kadeta jer se način selekcije toliko promijenio da se njihova kreativnost ubija u startu.

Upravo je Stanić bio na izvoru takve prakse jer je u siječnju 1997. došao u Parmu, gdje ga je dočekao Carlo Ancelotti. Momčad je bila u krizi, nanizala je osam utakmica bez pobjede i Calisto Tanzi pozvao Ancelottija na večeru kako bi mu otvoreno rekao da će u slučaju eventualnog poraza na San Siru protiv AC Milana biti prisiljen dati mu otkaz. Međutim, Parma je pobijedila baš Stanićevim golom, pa je u idućem kolu slavila protiv Juventusa golom Enrica Chiese i do kraja sezone se s 14. mjesta, na kojem je bila prije utakmice s Milanom, popela na drugu poziciju.

On bi mogao biti taj

Tog ljeta 1997. kad je Parma završila na drugom mjestu, Fabio Capello prekrižio je Roberta Baggija u Milanu. Dao mu je slobodne papire, a Baggio je izabrao Parmu. Sve se složio; Baggio je bio motiviran srušiti Juventus i Milan koji su ga odbacili, Tanzi je bio financijski moćan i brzo se dogovorio oko financijskih uvjeta s tipom koji je tada bio možda i najveća talijanska zvijezda, a navijači su Baggija i njegovu ekstravaganciju dočekali raširenih ruku.

Protiv je bio jedino Ancelotti.

“Rekao sam mu da može doći jedino ako će igrati napadača”, osvrnuo se Ancelotti na tu situaciju s 20 godina odmaka u razgovoru sa Simonom Kuperom objavljenom u Financial Timesu. “Baggio je otišao u Bolognu i zabio je 25 golova. Izgubio sam 25 golova! Bila je to velika pogreška. Žrtvovao sam kvalitetu kadra zbog sustava igre, ali od tog trenutka sam promijenio način na koji razmišljam. Sad prilagođavam sustav igračima koje imam. Naučio sam da je igrač najvažnija stvar, a ne trener ili njegova taktička ideja.”

Ancelotti je želio nastaviti igrati 4-4-2. Svoju trenersku karijeru započeo je kao asistent Arrigu Sacchiju u talijanskoj reprezentaciji i taktičku inspiraciju je vukao iz onoga što je naučio od svog mentora. Uostalom, to mu je dalo rezultate u Reggiani, koju je u svom trenerskom debiju uveo u Serie A, a pristup je donosio rezultate i u Parmi gdje bi mu samo jedna pobjeda u onom crnom nizu od osam utakmica donijela naslov na kraju sezone.

Problem je bio u tome što se Baggio — slično kao Gianfranco Zola kojeg je Ancelotti koristio na lijevom krilu prije nego što je usred sezone otišao u Chelsea — nije uklapao u unaprijed postavljeni plan. Hernán Crespo i Chiesa bili su u napadu, a Ancelotti se odlučio za dovođenje Stefana Fiorea ispred Baggija jer je Fiore u razgovoru s njim pristao igrati kao jedan od dviju klasičnih špica u 4-4-2, dok je Baggio tražio svoju standardnu ulogu trequartiste.

Ancelotti je vidio kakvu je pogrešku napravio i u nastavku karijere je u svom pristupu naglasak stavio na igrače i njihove kvalitete. Međutim, talijanski nogomet je nastavio u drugačijem pravcu. Nastavio je držati rigidnih 4-4-2 koji je eliminirao desetke, a onda je kasnije postala dominantna formacija 3-5-2 u kojoj opet nije bilo mjesta za trequartistu, tako da Stanić i Savićević u tome vide razlog za to što Italija nema kreativne igrače kakve je imala prije 20 ili 30 godina.

Doduše, stvari nisu baš tako jednostavne. Talijanski nogomet je godinama stvarao dominantne stopere, pa više nema ni njih. Generalno se u Italiji na svim razinama igra relativno spor nogomet i u takvim je uvjetima otežan razvoj igrača, jer iz cijelog svijeta dolaze nogometaši koji u pola sekunde mogu napraviti ono za što talijanskom igraču trebaju dvije sekunde. U zadnjih desetak godina Italija u uzrastu do 15 ili 17 godina gotovo da i nije imala vodećih talenata na europskoj razini, ali činjenica jest da nedostaje i specifičan profil na koji se izbornik može osloniti kad traži koga staviti iza napadača.

Gol koji je Michael Folorunsho zabio Romi odličan je pokazatelj da bi on mogao biti taj. Primio je loptu na svojoj polovici, prošao trojicu igrača i odapeo s 35 metara, a udarac je završio u suparničkoj mreži. Takvih igrača Italija više nema i obilazni put kojim je Folorunsho došao do Serie A odveo ga je do reprezentacije, a možda i do bitne uloge na Europskom prvenstvu.

Nije loše za tipa koji je prije četiri godine igrao u Serie C i koji je tek prošlog kolovoza debitirao u prvoligaškom društvu.