Kad je njegov Bayer Leverkusen tijesno izgubio od Real Madrida na Hampden Parku, Boris Živković je u svibnju 2002. kao prvotimac nastupio u finalu Lige prvaka. Bio je tada na stoperskom dvojcu uparen s velikim Lúciom, koji je i poništio Realovo vodstvo u 14. minuti. Ali, golčina Zinédinea Zidanea — ona koja je i danas često prisutna po raznoraznim špicama — prelomila je to finale.
Živković je skupio preko 150 nastupa za Bayer, a imao je i 39 nastupa za reprezentaciju. U smiraj karijere je stigao na Poljud, gdje je, iako predstavljen kao bombastično pojačanje, ipak vidljivo bio igrač čiji su najbolji dani bili prošli. Poslovično temperamentni hajdukovci tada su se razočarali, a kad je 2009. i konačno objesio kopačke o klin, Živković je otišao za Zagreb i među prvim stvarima koje je napravio bio je upis sina Morena, tad još predškolca, u Dinamovu otvorenu školu.
Ove zime, gotovo 14 godina kasnije, Moreno je kao 19-godišnjak prijevremeno vraćen s posudbe u Lokomotivi, jer je okarakteriziran kao potencijal koji je spreman uskočiti u prvu momčad.
Moreno Živković prošao je apsolutno sve Dinamove omladinske kategorije, od te otvorene škole pa do seniora. U svakoj od njih pokazivao je istančane liderske crte, do te mjere da je u svakoj selekciji preuzimao kapetansku vrpcu; nije to samo to bio podsjetnik na to čiji je sin, već je tu čast dobiva na račun svojih igračkih karakteristika. Odskakao u pogledu fizikalija, ali i sposobnosti organizacije zadnje linije. To što nije bio talent razine Joška Gvardiola malo je značilo, pošto Gvardiol kao zbilja ogroman generacijski talent ne može biti standardno mjerilo ma koliko klub dobro funkcionirao u razvojnom pogledu. Njegova je trasa bila bliža onoj, primjerice, Josipa Šutala.
Dinamovci se sada moraju navikavati na novu, drugačiju realnost u funkcioniranju kluba, onu koja se između ostalog tiče razvoja mladih talenata
I Šutalo i Živković su s druge strane, bez obzira na pečat Dinamovih talenata i mladih braniča koji imaju izražene individualne sposobnosti, neke elemente svoje igre morali brusiti na posudbama. Ako je Šutalo bio uvijek jako dobar u čitanju igre i u biranju opcija kod izgradnje napada, Moreno je na posudbi u filijali — osim, jasno, dodatne adaptacije na prvoligaški seniorski nogomet — trebao podignuti i razinu svoje tehnike.
No, Lokomotiva je i dalje tu popriično drugačije postavljena: Živković je razmjerno brzo natjerao Silvija Čabraju da ga, s pravom, pretpostavi Branimiru Kalaici u stoperskom paru s Jonom Mersinajom. Pokazao je da te liderske crte i na ozbiljnoj seniorskoj razini može pretočiti u konkretni učinak i da fizički svakako parira iskusnim protivnicima. Dinamo je stoga povukao okidač i već na polusezoni odlučio kako je Živković spreman konkurirati za prvu momčad. Kao krunski dokaz toga servirana je utakmica Lokomotive i Hajduka početkom prosinca, u kojoj je Lokomotiva izborila bod. Moreno i Mersinaj su se izmijenjivali u ulozi flastera na Marku Livaji, a komentari su isticali baš mladog stopera kao onog koji je iskakao na zahtjevnom zadatku.
Više nema luksuza kontroliranog razvoja
No, tu leži i problem.
Živković je nedvojbeno i u toj utakmici odradio solidan posao, ali u onom segmentu u kojem je potenciran kao talent nije ima tako pamtljiv nastup. Da, od tri duela na tlu u kojima se pronašao osvojio je dva i imao tri otklonjene opasnosti, ali je pritom uzeo tek jedan od svojih pet zračnih duela, šest puta izgubio posjed i imao svega 13 od 19 točnih dodavanja. Za mladog stopera u Lokomotivi to je svejedno i dalje sasvim solidno, pogotovo protiv Hajduka. Problematično je idealiziranje razine koju je Moreno s tek polusezonom seniorskog nogometa dosegnuo.
U Dinamu su zamislili njegov plafon i počeli uvjeravati sami sebe da ga je Moreno već dosegnuo i da je to vrijedno prijevremenog raskida posudbe — za što je klub svojoj ‘odmetnutoj’ filijali (navodno) platio 100.000 eura — i guranje u prvu momčad. A onda ih je, ironično, baš Lokomotiva ogoljela na njegovim i dalje dječačkim slabostima kad je Dinamo gurnuo Morena u prvu momčad na premijeri proljetnog dijela sezone, a Loksa je baš preko vidno impresioniranog Živkovića stigla do ozbiljne prednosti već na početku utakmice.
U kadrovskom neredu svoje sportske politike Dinamo si je ove sezone možda i ponajviše zakomplicirao situaciju na stoperskim pozicijama — što svjesno, što utjecajem više sile. U normalnim bi okolnostima Živkovića vjerojatno ostavio do ljeta u Lokomotivi, ali prvenstveno nova, teška ozljeda Boška Šutala i nešto lakša Dine Perića bacila je momčad u dodatne probleme. Mauro Perković je pritom ionako etabliran kao prva opcija na lijevom beku, baš kao i Stefan Ristovski na desnom, pa se završilo s Kévinom Théophile-Catherineom i Maximeom Bernauerom kao udarni stoperskim tandemom.
U napetoj polusezoni, s dodatnim opterećenjem europskih utakmica, to je apsolutno premalo.
U nekim drugim, mogli bismo reći i prošlim okolnostima, Dinamo bi barem na jednom kolosijeku Živkoviću mogao ponuditi drugačiji tempo. Da ekipa i dalje održava svoju nekoć ustaljenu berbu bodova, on bi vjerojatno veći dio polusezone bio uparen s Bernauerom, koji je nakon neshvatljivog početnog otpisivanja i sam igrom slučaja dobio priliku pokazati ono što zna, a to je dosad redovito bila sasvim uredna razina. On i Živković su u suštini komplementaran stoperski par; a bez pritiska neizvjesne utrke za prvaka Dinamo bi kudikamo mogao lakše trpjeti Živkovićeve mladalačke pogreške i impresioniranost.
Međutim, dinamovci se sada moraju navikavati na novu, drugačiju realnost u funkcioniranju kluba, onu koja se između ostalog tiče razvoja mladih talenata.
Stoperski trojac opterećen je pritiskom očekivanja koji je, pogotovo za Dinamove standarde, neočekivano visok. Théophile-Catherine zaista za Dinamo daje sve što je preostalo u njegovoj (prethodno ismijanoj i otpisanoj) karijeri, s rokom trajanja koji se svakako bliži svom kraju. Bernauer i Živković tu ostaju kao kolateralne žrtve situacije; prvi je pritoim od izrugivane prinove iz druge francuske lige postao pouzdani razigravač iz zadnje linije i baš je njegova ozljeda koja ga je učinila upitnim i za večerašnji susret s PAOK-om sada razlog mnogobrojnih glavobolja. A razlog je taj što bi Živković u slučaju njegova izostanka bio jedino preostalo uigrano stopersko rješenje.
Dinamo više nema luksuz ‘kontroliranog’ razvoja svojih talenata jer više nema bodovnu prednost nad konkurencijom na koju se može osloniti, a ni sigurnost i samopouzdanje da će do te prednosti kad-tad doći. Živković ne može, kao mnogi njegovi prethodnici, igrati bez prevelikog opterećenja i uvelike pošteđen većih razina pritiska koje mladim igračima mogu biti teški uteg. Ne može računati ni na to da će ‘kućni’ mediji previđati svaku njegovu pogrešku kako bi bildali njegov (prije svega tržišni) status, a svaki mladi talent neminovno griješi na putu do pune seniorske afirmacije; griješili su i Šutalo i Gvardiol.
Tata Boris je o pritisku očekivanja naučio kad je potkraj karijere stigao u Hajduk po još jedan, još uvijek unosni ugovor. Sin Moreno se s time, preko Dinamova ‘novog normalnog’, suočava već na početku svoje seniorske karijere i postoji realna opasnost da ga taj pritisak sputa ili zaustavi u razvoju, što bi zaista bilo šteta.
