Peter je skokove počeo trenirati u svom selu Dolenja Vas, u blizini Kranja, mjestu od tek nekoliko stotina stanovnika, i to na lokalnoj 25-metarskoj skakaonici. Skokovi su, u kontekstu zimskih radosti, obilježili i djetinjstvo njegovih roditelja Božidara i Julijane, a Peterovim stopama na kraju će krenuti i njegova dva mlađa brata Cene i Domen, kao i njegova mlađa sestra Nika.

U nekim prošlim vremenima, međutim, razdoblje prijelaza iz osnovne u srednju školu za mnoge je iz logističkih razloga označavalo i prestanak bavljenja skijaškim skokovima, ali taj je nagli odljev djece iz sporta spriječen prije otprilike 20 godina, kad je u Kranju zaživjela Srednja škola France Prešern, koja je svoj program prilagodila potrebama sporta; između ostalog, treninzi se odvijaju na obližnjem brdu i prije nekoliko godina 90 posto skakača iz slovenske reprezentacije u prošlosti su bili učenici spomenute škole. Među njima, naravno, i Prevc.

Prevcova ostavština u Sloveniji nadilazi bilo kakve rezultate i brojke

Imala je, dakako, Slovenija i neke druge skakačke junake u prošlosti. Još su 1988. pod zastavom Jugoslavije ekipnu broncu na Zimskim olimpijskim igrama u Calgaryju osvojili Primož Ulaga, Miran Tepeš, Matjaž Zupan i njegov imenjak Debelak. Međutim, vjerojatno prijelomni trenutak u svijesti Slovenaca kad je u pitanju ovaj sport dogodio se u drugoj polovici 1990-ih, kad je naciju zaludio legendarni Primož Peterka. Samo jedan od pokazatelja toga bio je i onaj kad se na završnici Svjetskog kupa na Planici okupilo 60.000 gledatelja u samo jednom danu, što je gotovo trostruko više nego što ih je u nedjelju bilo na Prevcovu oproštaju.

To je ujedno i pitanje oko kojeg u Sloveniji postoje različita mišljenja. Neki će reći da je euforija bila veća u Peterkino doba, dok će neki ustanoviti da je Prevcomanija bila intenzivnija. Sigurno je samo to da su oba ta razdoblja u sport privukla veliki broj djece; primjerice, nakon što je Prevc odradio vjerojatno najbolju sezonu u povijesti skijaških skokova (2015./2016.), velik broj slovenskih klubova žalio se da nema dovoljno opreme za svoje nove najmlađe članove. Također, činjenica je i da Slovenci nikad nisu imali takvu širinu kakvu imaju već nekoliko godina. Trenutno su u ekipnoj konkurenciji aktualni svjetski prvaci i u skokovima — u kojima tradicionalno nisu imali baš vrhunske rezultate — i u letovima.

“Hvala, Peter”

Na Planici sam na ekipnom natjecanju koje se održavalo u subotu i čija je druga serija zbog vjetra nažalost otkazana — pa su Austrijanci proglašeni pobjednicima, Slovenci su završili drugi — a sam pogled na sastav slovenske ekipe puno toga govori. Tu su Peter i njegov brat Domen, koji će u nedjelju završiti drugi u pojedinačnoj konkurenciji, te još Lovro Kos i Timi Zajc, što će reći da nije bilo mjesta za Anžea Lanišeka, 14. u ukupnom poretku Svjetskog kupa te trećeg prošle sezone. Svi su oni, inače, sezonu završili u prvih 20 u ukupnom poretku.

Planica je jedan od najvećih nordijskih centara na svijetu u koji je uloženo oko 20 milijuna eura. Osim impresivne letaonice koja uživo izgleda ipak nešto humanije nego na televiziji, tu je još sedam skakonica različitih veličina, počevši od onih za najmanje.

Za razliku od prošle godine kad je bilo neobično malo ljudi, ove ih je toliko da je poprilično teško naći dobro mjesto s kojeg možete gledati natjecanje, pogotovo ako niste na vrijeme ušli unutra. Naravno, dominiraju slovenske zastave i ljubazni domaćini koji su u prolazu spremni proćaskati o svemu i svačemu — kao i potoci piva, opet naravno — a mnogi od stranih turista smješteni su u nekoliko kilometara udaljenoj Kranjskoj Gori iz koje svakih 10 minuta voze (besplatni) autobusi za Planicu. Gužva je, međutim, počela još zapravo nekih 10-15 kilometara prije Kranjske Gore. Tome je zasigurno kumovao upravo Prevcov oproštaj, a još po ulasku u samu Sloveniju umjesto standardnih informacija o prometu na onim ekranima na autocesti dočekuju vas natpisi “Hvala, Peter”.

O tome je li Peter veći od Primoža nema smisla raspravljati. Činjenica je da je imao ‘zdraviji’ put do uspjeha, pa i da je nešto duže vremena proveo u samom vrhu skijaških skokova, kao i to da je skupio više medalja sa svjetskih prvenstava i Olimpijskih igara. Kao što je i sam jednom rekao, tranzicija u seniore ili u seniorsku reprezentaciju bila mu je dijelom olakšana činjenicom da u Sloveniji konkurencija tada nije bila jaka.

Prevc je svoju prvu sezonu, 2009./2010., završio 35. u Svjetskom kupu, a jedini bolji od njega te su sezone bili Robert Kranjec i Jernej Damjan, s time da je potonji skupio tek 20-ak bodova više. Svoj prvi veliki rezultat napravio je 2013. na Svjetskom prvenstvu u Val di Fiemmeu — srebro na maloj i bronca na velikoj skakaonici — a idućih je godina Svjetski kup u velikoj mjeri bio obilježen rivalstvom Prevca i Severina Freunda. Vrhunac toga dogodio se 2014./2015., kad su sezonu završili s istim brojem bodova, ali Veliki kristalni globus pripao je Nijemcu jer je skupio veći broj pobjeda (njih devet u odnosu na Prevcove tri). Tragedija je bila i u tome što je na zadnjem natjecanju u sezoni na Planici ispred Prevca slavio sunarodnjak Jurij Tepeš; da je skočio valjda pola metra kraće završio bi drugi i Prevc bi na kraju imao više bodova od Freunda.

Filmski scenarij na Planici

Ono što se, međutim, dogodilo iduće godine ostaje zapisano kao vjerojatno najdominantnija sezona u povijesti Svjetskog kupa. Prevc je tu 2016. završio s najviše bodova u povijesti (2303), najviše pobjeda u povijesti (15), najviše postolja u povijesti (22), najvećom bodovnom razlikom u odnosu na drugog (813), a nitko nikad nije skupljao ni toliko bodova po natjecanju (79,4). Osvojio je i Novogodišnju turneju, kao i zlato na Svjetskom prvenstvu u skijaškim letovima. Bile su mu tada 23 godine.

“Skokovi su takav sport da ponekad kad si dobar, ne znaš kako se to točno dogodilo”, rekao je jednom. “S druge strane, kad ti ne ide, ne znaš zašto ti ne ide. I stalno proganjaš samog sebe. Kad si jako dobar, znaš što možeš poboljšati. Onda se dogodi da osjećaš da si napravio odličan skok, čak i na kameri sve izgleda super, ali si tek 12. Pa sad ti računaj…”

Prevc nakon te sezone više nikad nije bio isti, a ono što mu se dogodilo, dogodilo se zapravo velikom broju vrhunskih skakača. Uglavnom zbog toga što su skokovi tehnički iznimno zahtjevan sport u kojem puno toga ovisi o milimetrima i milisekundama, kao i o osjećaju, a vjerojatno mu nisu pomogla njegova sada iznimno visoka vlastita očekivanja, pa i očekivanja javnosti. U idućih sedam sezona upisao je tek dvije pobjede, a najbolji ukupni plasman u Svjetskom kupu bio mu je osmo mjesto.

U međuvremenu su mu se dogodile i neke ozljede i taj adrenalinski žar koji ga je pokretao počeo se polako gasiti. S druge strane, da nije bio generalno psihički stabilan skakač, lako je moguće da bi bilježio još i znatno lošije rezultate, pa i da bi ranije završio karijeru. Mnogima se zapravo upravo to i dogodilo. Ovako je nastavio pokušavati i možda je prava šteta da još na početku sezone nije objavio da će po njenu koncu završiti karijeru. Na kraju je vijest objavio početkom veljače i kao da su tada pale sve psihološke barijere. Prevc je od tada upisao četiri druga mjesta, a u petak je na Planici u valjda filmskom scenariju upisao svoju posljednju pobjedu u Svjetskom kupu, prvu nakon četiri godine. U nedjelju je završio šesti i sezonu je okončao kao ukupno peti u Svjetskom kupu.

To, međutim, i nije toliko bitno jer njegova ostavština u Sloveniji nadilazi bilo kakve rezultate i brojke. Prevca će njegovi sunarodnjaci pamtiti po tome što je bio i ostao sasvim normalan, pa i povučeni seoski dečko. Dečko ili, ako hoćete, dječak koji je samo htio biti ptica. I zbog kojeg danas i mnogi drugi klinci misle da je stvarno moguće letjeti.