Nakon jučerašnje Velike nagrade Australije, treće utrke Formule 1 u ovoj sezoni, možemo slobodno reći da je sport odmotan iz celofana i potpuno izložen očima javnosti. I ne, ne govorim o omotaču ispod kojeg, poput Forresta Gumpa, ne možete znati što ćete dobiti. Govorim o drugom narodnom izrazu, koji opisuje dobar dio proizvoda upakiranih u šareni, svjetlucavi omot.
A taj je izraz, oprostit ćete mi, govno.
Cinik bi rekao da se put kojim će krenuti utrka u Melbourneu dao naslutiti čim je objavljeno kako će to nakon gotovo godinu i pol biti prva utrka kojoj će nazočiti i Michael Masi, kontroverzni direktor utrke najuren nakon sramotnog završetka sezone 2021. Masi nije imao nikakvih dodirnih točaka s ovom utrkom, bio je u paddocku zbog svoje uloge u australskoj seriji V8 Supercars, koja se našla u pratećem programu trkaćeg vikenda. No, njegov nasljednik Niels Wittich pokazao se kao dostojna zamjena u kaotičnim događajima na stazi u Albert Parku. Za razliku od Masija, možda nije pogrešno i selektivno primijenio pravila (te vjerojatno neće biti najuren), nego samo donio niz pogrešnih procjena, koje su potom uzrokovale višemilijunsku štetu na bolidima, potpunu zbunjenost oko poretka utrke te niz žalbi, zle krvi i nepotrebnih tenzija.
Ono što posebno zastrašuje je dojam da pogrešne odluke nisu donesene slučajno, nego su dosad najdrastičniji korak prema ‘amerikanizaciji’ sporta i pretvaranju utrka u poligon za umjetno stvaranje napetosti. I da ćemo takve odluke, vrlo vjerojatno, gledati ponovo, možda već u Azerbajdžanu za nešto manje od mjesec dana.
Umjetno stvaranje neizvjesnosti, uzbuđenja i opasnosti, odnosno amerikanizacija sporta vrlo vjerojatno su jedini preostali put za održavanje profitabilnosti Formule 1
Ovo je mnogo opasnija situacija od one u Abu Dhabiju 2021. jer zadire u samu srž sporta. Tadašnje me Masijeve odluke pomalo podsjećaju na priču o Božjoj ruci Diega Maradone u Meksiku 1986. Da, svakako, u oba slučaja zbila se blatantna sudačka pogreška i velika neregularnost, ali svi znamo da je Max Verstappen u nekom višem poretku stvari zaslužio tu titulu 2021., baš kao što su Maradona i Argentina zaslužili biti svjetski prvaci 1986.
No, ostaje činjenica da bi bez tih sudačkih krađa, bile namjerne ili ne, Lewis Hamilton bio prvak, a Engleska završila utakmicu na 1:1, s realnim šansama da preko produžetaka ili jedanae… dobro, preko produžetaka prođe dalje. Ovo je jučer bilo bliže, da ostanem pri nogometnim analogijama, finalu Svjetskog prvenstva 1966., onom ‘nepostojećem’ trećem golu koji je prelomio utakmicu i donio titulu Englezima. Znam, mogao sam naći i vremenski mnogo bližu i nama bolniju usporedbu, ali nećemo o tome… Usporedba s fantomskim golom Geoffa Hursta nije savršena u smislu da jučer sudačke odluke nisu direktno utjecale na ishod same utrke, barem što se tiče prva dva mjesta, nego se plašim da su moment koji prelama povijest sporta i gura ga još više u pravcu lake televizijske zabave za Netflix generaciju odraslu na video igrama.
Uvod i eskalacija
Već su prve dvije utrke dale naslutiti da nešto ne štima sa suđenjem. U vrlo sličnim incidentima, Esteban Ocon u Bahreinu i Fernando Alonso u Saudijskoj Arabiji prvo su kažnjeni zbog nepravilnog pozicioniranja bolida na startu utrke, a potom zbog dodirivanja bolida od strane momčadi tijekom služenja kazne u boksu. Alonsu je druga kazna kasnije poništena, pa mu je vraćeno na stazi zasluženo treće mjesto, dok se Alpine nije ni žalio na Oconovu kaznu jer je nakon nje sve nastavilo ići po zlu, pa žalba ne bi utjecala na rezultat.
Obje su kazne bile naprosto glupe. Ni jedan ni drugi nisu kažnjeni zbog toga što bi prešli startnu liniju i stekli prednost, nego zbog gaženja preko neke od bočnih linija. U povijesti smo mnogo puta viđali vrlo agresivna namještanja bolida i ovo ni po čemu ne bi trebalo biti kažnjivo. Da je pravilo pogrešno, indirektno je pokazalo povećanje širine startnih pozicija, primijenjeno već u Melbourneu. Što se tiče druge kazne, za dodirivanje bolida u boksu, pokazalo se kako se momčadi uopće nisu složile oko tog pravila te da je primjenjivano iako uopće nije dogovoreno — što je samo još jedan pokazatelj lošeg stanja s pravilnikom.
Nažalost, to je sve bio samo uvod, kamilica, a eskalacija problema uslijedila je u Australiji.
Bila je to iz mnogo razloga neobična utrka, na kojoj su zbog konfiguracije staze i postojanja čak četiriju DRS zona razlike među bolidima bile manje naglašene te smo vidjeli dosta gustu kolonu u većem dijelu utrke dodatno zbijene prekidima, lijepa pretjecanja, ali i dosta vozačkih pogrešaka i kontroverznih situacija. A te su razmotale celofan i otkrile rupe u pravilima te ogolile plan za umjetno pravljenje utrka medijski zanimljivima i kontroverznima kroz sustav prekida i ponovnih startova.
Nedugo nakon prvog starta došlo je do kontakta između Lancea Strolla i Charlesa Leclerca. Ferrari je ostao zaglavljen u pijesku, te je na stazu izašao sigurnosni automobil. Što je do kraja utrke ostala vjerojatno jedina ispravna odluka o upravljanju incidentima. Nakon sljedećeg ozbiljnijeg incidenta, izlijetanja Alexandera Albona, počeo je niz pogrešaka.
Na stazu je očekivano opet poslan sigurnosni automobil, samo da bi nakon otprilike dva kruga bila donesena odluka o prekidu utrke, na čuđenje većine vozača i gledatelja. Mnogi smo pretpostavili kako je moralo doći do nekog oštećenja zaštitne ograde, jer je to jedna od rijetkih okolnosti u kojima se neupitno mora prekinuti natjecanje. No, pokazalo se da nije bilo problema s ogradom — samo je trebalo maknuti Williams sa staze i pomesti krhotine, a i jedno i drugo je bilo posve izvedivo napraviti pod safety carom. Vidjeli smo mnogo takvih situacija i tradicionalno se rješavaju bez prekida utrke, odnosno isticanja crvene zastave.
Besmisleni krug kojeg nije trebalo biti
Krug zagrijavanja prije drugog starta donio je i situaciju koja me jučer ponajviše zgrozila, ali naposljetku je ostala u dubokoj sjeni svega što se kasnije dogodilo.
U tom je trenutku vodeći Hamilton nakon gašenja svjetala na SC-u toliko usporio da je dio kolone iza njega stao. Albert Park je nepregledna staza s nekoliko slijepih zavoja, te su u jedan takav velikom brzinom doletjeli prvo Zhou Guanyu, a potom i Kevin Magnussen, te jedva izbjegli užasan scenarij sudara statičnog i jurećeg bolida, u pravilu daleko opasniji od onih između bolida koji voze približno sličnim brzinama, ma koliko one visoke bile. Nadam se da će se netko malo pozabaviti pravilima oko restarta utrke, ne želim ponovo vidjeti ništa slično ovome.
Prvi je prekid nekim vozačima donio prednost, a neke unazadio, ali to nije tema — tema je to što je odluka o prekidu bila pogrešna. Tada smo se mogli nadati da je riječ o nenamjernoj, izoliranoj pogrešci, ali kad je šest krugova prije kraja Magnussen stražnjim desnim kotačem udario u ogradu, promptno je oglašen novi prekid. Danac je parkirao Haas na dovoljno sigurnom mjestu da za njegovo uklanjanje ne treba ništa dramatičnije od virtualnog safety cara, ali otpala guma te otkrhnuti dijelovi kotača i ovjesa ostali su ležati na stazi. I opet, nije to bilo ništa neuobičajeno, situacija za kakvu smo mnogo puta vidjeli da se rješava dok bolidi voze iza Mercedesa Bernda Maylandera.
No, za čišćenje staze bilo bi potrebno određeno vrijeme, te bi utrka možda i završila iza sigurnosnog automobila, a to je nešto što vlasnici sporta Liberty Media i američki gledatelji utrka ne vole. Te je zbog umjetnog izazivanja zanimljivosti utrka prekinuta, a vozači nakon nekog vremena poslani na novi, treći start. I to onaj iz mjesta, daleko opasniji od letećeg, koji pored te veće sigurnosti i daleko kvalitetnije honorira dotad ostvareno u utrci.
Dodajmo tome i činjenicu da je utrka počela tek u tri popodne po lokalnom vremenu, sve kako bi se čim više udovoljilo i dalje većinskim europskim gledateljima (što je glupost, jer ako je netko pravi fan, probudit će se i za utrku usred noći), te se odužila, pa je u pet popodne sunce već bilo vrlo nisko i udaralo ravno u oči vozačima u krucijalnom prvom i trećem zavoju, gdje se odlučuje poredak nakon starta.
Ukratko, svi elementi za katastrofu bili su na mjestu, a ona se potom i dogodila.
Je li ju pokrenuo Carlos Sainz ili Pierre Gasly, nije toliko bitno; uglavnom došlo je do niza sudara i izvrtanja, u čemu su najgore prošli Alpineovi vozači. Dva kruga do kraja ponovo je pokazana crvena zastava, a do trenutka kada se preostalih 12 bolida vratilo u boks, preostao im je samo jedan krug do kraja utrke. Krug u kojem ne može doći do utrkivanja, ma kakvu odluku se donijelo; krug koji im treba samo da stignu do cilja iza sigurnosnog automobila. Ukratko, besmisleni krug kojeg nije trebalo biti. No, ipak su ga odlučili odvoziti.
Ali to nije sve…
U 45 godina, koliko pratim Formulu 1, ovakva bi situacija uvijek bila riješena na isti način: konačnim prekidom utrke i proglašavanjem rezultata na kraju prethodnog, posljednjeg završenog kruga, konačnima. Taj sustav nije savršen i može dovesti do bizarnih situacija — Paul Warwick je 1991. posthumno proglašen pobjednikom utrke britanske Formule 3000 u Oulton Parku, prekinute zbog nesreće u kojoj je poginuo kad je bio u vodstvu. No, i tako nesavršeno, ovo nije samo tradicionalno, nego i najmanje loše od mogućih rješenja. Prema njemu bi vozači koji su stradali prigodom ponovnog starta, ponajprije Alpineovi i Aston Martinovi, bili honorirani za dotadašnji nastup i završili u bodovima.
No, vodstvo utrke odbilo je to logično rješenje i odlučilo se, formalno, nastaviti utrku, dodajući novu kontroverzu. Nikome nije bilo jasno po kojem poretku će se nastaviti — onom s prethodnog restarta, ili onom kakav je bio u trenutku pokazivanja nove crvene zastave. Potonje bi rješenje u osvajače bodova promoviralo niz sporijih bolida koji su se uspjeli provući kroz krš. No, odbačeno je, pošto u trenutku pokazivanja crvene zastave svi bolidi još nisu prošli sljedeću kontrolnu točku te je odlučeno da će se formirati novi poredak, u skladu s onim s prethodnog starta, samo bez četvorice vozača koji su stradali u njemu. Dakle, umjetni poredak, kakav zapravo nije postojao niti u jednom trenutku tijekom utrke. A pazite, ovo je konkretno bila odluka o tome kome će biti dodijeljeno koje mjesto među osvajačima bodova, jer utrkivanja više nije moglo biti…
Drugim riječima, odabrano je najgore moguće rješenje, ali to nije sve, naprotiv — vodstvo utrke ponudilo nam je i dodatni set noževa, uključen u cijenu prijenosa utrke. U tom su posljednjem krugu, iza sigurnosnog automobila, udijelili kaznu od pet sekundi Sainzu, koja ga je na kraju bacila s četvrtog na 12. mjesto. Da, Sainz je prigodom trećeg starta udario Alonsov Aston Martin, te se Španjolac izvrtio i pao na začelje poretka. No, kako su anulirane promjene do kojih je došlo u tih nekoliko zavoja, osim ona četiri odustajanja, tako je Alonso vraćen na treće mjesto, ispred Sainza. A Ferrarijev vozač kažnjen i izbačen iz kruga osvajača bodova zbog incidenta koji nije utjecao na rezultat i čije su posljedice anulirane.
U trenutku kada su objavili da će se voziti ta završna šarada od kruga, ustao sam iz fotelje i krenuo ugasiti prijenos, toliko sam bio razočaran odlukom. Ipak nisam to učinio. U već spomenutih 45 godina propustio sam neke utrke — što silom prilika, što svjesno — ali posve sigurno nikada nisam ugasio program prije završetka i prekinuo započeto gledanje nekog prijenosa. Odgledao sam tu lakrdiju do kraja, mada mi je pomalo i žao zbog toga, to nije bilo dostojno sporta koji volim.
Fama o novom uzletu
Dodatni element gorčine je činjenica što bi, da su restart napravili prema stvarnom poretku na stazi u trenutku crvene zastave (drugo najmanje loše rješenje), nakon kazne za Sainza, na trećem mjestu završio Haasov Nico Hülkenberg i tako u svom 184. nastupu napokon osvojio prvi plasman na podij u karijeri. Svakako, bilo bi to (jučer) nezasluženo, nepravedno po Alonsa i još veća travestija, ali i začin koji bi u čitavu priču napokon upetljao i nešto barem pomalo nalik na Maradoninu Božju ruku te dao kakvo-takvo transcendentalno opravdanje čitavoj sekvenci sudačkih pogrešaka. Haas je uložio i žalbu, tražeći baš takav rasplet, ali ona je očekivano odbijena.
Na kraju, osim gorkog okusa, ostaje i pitanje zašto su napravili takvu travestiju od utrke? Je li riječ o nekompetentnosti Witticha i ekipe ili o nečemu mnogo gorem, naredbama s vrha? Plašim se da je ipak riječ o ovome drugom i da sve jučerašnje budalaštine, nažalost, imaju legalno pokriće u raznim točkama pravilnika. Koji je, kao i čitava Formula 1, uistinu samo govno umotano u celofan.
Mnogo se u posljednjih godinu-dvije priča o tom nekom novom uzletu popularnosti Formule 1. Svakako, zahvaljujući seriji Drive To Survive i promociji u SAD stiglo je nešto novih fanova, ali Liberty Media za 2022. — prvi puta uopće — nije objavila izvještaj o televizijskoj gledanosti sporta. Brojke su ipak procurile i — gle čuda! — na svim su glavnim tržištima, pa i u SAD, kao i globalno, u padu. Lako je prikazivati rast na društvenim mrežama i Netflixu, platformama na kojima ovaj sport ranije nije niti postojao, ali u onoj stvarnoj, najbitnijoj kategoriji, brojke su u crvenom, a prve ovogodišnje naznake govore da i dalje padaju. Dodatno, tehnološki pravilnik zamrznut je do 2026, što uz ograničenje budžeta realno znači još tri titule za Red Bull i, gotovo sigurno, Verstappena, odnosno izostanak drame i rivalstva potrebnih za održavanje interesa kod Netflix fanova.
Umjetno stvaranje neizvjesnosti, uzbuđenja i opasnosti, odnosno amerikanizacija sporta stoga su vrlo vjerojatno jedini preostali put za održavanje profitabilnosti Formule 1, kako bi investicijski kapital oplodio uloženi novac i, najvjerojatnije, kroz neko vrijeme prodao sve Saudijcima. Nažalost, plašim se da ćemo ovakve budalaštine u budućnosti nastaviti viđati na mnogo redovitijoj osnovi.
Jer celofan je i dalje šaren, štogod bilo unutra.
